Komentar
Uklanjanje Pavla Petrovića: Bio jednom jedan Fiskalni savet
Fiskalni savet bio je jedina preostala institucija sa kičmom. Na njegovom čelu je trinaest godina bio prof. Pavle Petrović. Vučić mu je sada uručio otkaz. Dosta je bilo kritike
Nije li nekoć bilo lepše biti čovekom nego danas? Time počinje jedan autobiografski pasus Knut Hamsun. Majstor se dakako šali, ali je i ozbiljan: ja bih bio srećan da sam bio član Srpskog zanatlijskog pevačkog društva NEVEN u Novome Sadu
Novi Sad. Tamo živi moja tetka Nada, rođ. kao i moja mati Katić, a stanuje preko puta Banovine odakle poticaće moj studentski kredit kad se budem posvetio marksizmu (najstarija tetka je u Crepaji, gde je slava Velika Gospojina, treća je u Beogradu koji u doba mog detinjstva nema crkvenu slavu i čekaće na njen povratak dok vlast u prestonici ne zadobije prepobožna uprava Srpskog pokreta obnove, obnove ne zna se čega, možda upravo Spasovdana?).
Ali vratimo se u Novi Sad, grad neodvojiv od poljoprivrednog sajma čiji sam redovni posetilac bio od svoje možda šeste godine: moj otac i ja bismo tri frtalja sata pre jutarnjeg voza bili na železničkoj stanici – tabla FARKAŽDIN, služb. železnički font na dva u ono doba ravnopravna pisma; počelo bi da se razdanjuje tek oko Vilova (odakle je naša komšinica Veselinka: koliko je ženske čeljadi u ovome stoleću dobilo ovako lepo ime?), na novosadskoj stanici biće fijakera kao u Sankt Peterburgu dok će na gradske autobuse marke „volvo“, one sa menjačem nestvarno malim, gde je stick otprilike kao lovac u šahovskoj garnituri, imati da se počeka koje desetljeće. (Ne znam je li pre mog rođenja moj otac možda imao novčanik: otkako ga ja pamtim nije imao ni jedan jedini šarajtov, šlajpik, zovite kako vam drago tu kožnu futrolu za novac: u Farkaždinu i okolini funkcionisao je bezgotovinski, sa zadrugom bi na kraju poslovne godine bivalo najčešće nikom ništa, ili bismo mi kooperanti bili u simboličnom novčanom plusu; nagomilane račune za pivo poravnao bi jednom u nekoliko meseci, uglavnom bi na sajam pošao samo sa parama za naše karte, za mene u prvo vreme pola karte: bejah razočaran što nam šef stanice nije kroz vitraž – prvi koji sam video u svome sad već priličnome veku – prodao zaista prepolovljenu smeđu kartu, nego je tzv. polovina bila istog formata, kao i cela povratna karta.
U džepu očeve košulje kratkih rukava (u kojoj mu je izjutra hladno, ali posle ne mora da misli na sako), bila je samo gotovina za pivo, oranžadu i ćevapčiće: nismo podlegli potrošačkoj pomami, na sajmu nismo kupovali ni stoku za priplod, ni kolečka, ni ravnike, ni kosačicu-samovezačicu, naš odlazak imao je čisto kognitivnu svrhu, i hedonističku, naravno.
Od Novog Sada odvojiće me gimnazija (Druga eksperimentalna, Zrenjanin, direktor Ivan Lerik, razr. starešina Dobrivoje Žarkov), ali će me kum Puniša vratiti u Novi Sad preko Petrovaradina: doveo me je kod Paje Točka da čujem muziku, odmah pored ulaza – zaprežna kola, dugačka, ispred njih violinista, na kolima basprimaši, u jednakim lepim odelima, u blještavo belim košuljama, jedan sa tamnobordo basprimom, kao profesor univerziteta u Nju Delhiju, to će biti Laza, rođeni brat Jovicin, a kapelnik biće Lepi Jovica (Nikolić). Prvi basprimaš, sa brcima kao iz Prohujalo sa vihorom biće Brataš, Milan Ivanov, sa kojim ću prijateljevati do njegove smrti, kao uostalom i sa Jovicom i Lazom. Uglavnom ću se preko Petrovaradina opet okrenuti Novom Sadu; moj basprim, premda kupljen u Perlezu, napravio je Gez Josip, pa sam se njemu kao autoru obratio kad je gornja daska pukla u dalekome Oslu. Ubrzo će majstor zatvoriti radnju, potom i nestati iz mog vidokruga (i tako ostade Sankt Peterburg bez Akakija Akakijeviča), a ja ću se odvažiti da idem kod Stevana Belog, najčuvenijeg i najskupljeg majstora, Lenjinov trg 6.
Imao sam majstorov kućni telefon (u Železničkoj ulici), ali ga nisam nikad zvao: radio je od osam do podneva i od četiri do sedam. Niti je ikad zakasnio, niti bi ikad ostao posle dvanaest. Malo je takvih konstanti: moje je bilo da se pojavim u radno vreme, i sve je bilo kao uvek: isti miris tutkala, opravljene tambure na zidu, uredno štucovani brkovi, gusta kosa začešljana unazad, kako danas niko ne radi (u seriji „Salamander“ tako se češljao jedan negativac); prema nama tamburašima, frikovima kadrim da satima divane i bulazne o instrumentima, bio je suzdržan: čim bi poslovni razgovor smatrao završenim, latio bi se četke, tutkala i laka, ćutke čekajući da se cenj. klijent već jedared oprosti.
Moj će se položaj unekoliko popraviti kad mu budem poklonio LP ansambla „Lole“, a, pa vi i aranžirate, nisam znao…
Da li se majstori međusobno razumeju i druže više nego sa mušterijama, muzičkim urednicima i publikom? Dosta će vode proteći Dunavom i mnogo će mojih voznih karata izbušiti kondukteri na pruzi Beograd – Novi Sad pre nego što ću od Majstora čuti nešto što nije spadalo u naš poslovni jezik. „Znate vi zašto se Janika i ja ne slažemo?“
Kažem da nisam za tu neslogu ni znao, a Majstor će: „Zato što Janika je jako uobražen!“ Sačekav sekundu ili dve da se oporavim od ogovaračkog detalja netipičnog za njega dometnuo je: „A i ja sam jako uobražen.“
Nastaviće se!
Čitaocima na internetu preporučujem kompoziciju M. Nešića „Ej, ljubičica s proleća se javlja“, a kad se već toliko ističem i vlastitim tamburaštvom neka bude i pesma „Jedren grade“ u mojoj samost. izvedbi.
Fiskalni savet bio je jedina preostala institucija sa kičmom. Na njegovom čelu je trinaest godina bio prof. Pavle Petrović. Vučić mu je sada uručio otkaz. Dosta je bilo kritike
Ako je svako javno grupisanje – političko, kako se izboriti s paradoksom i opasnošću od toga da grupa koja se konstituisala kao politička razori i zatruje političko tkivo iz kojeg je iznikla? Onako, kako su to uradili Francuzi
Još prošle godine je bilo upozorenja o naprednjačkim planovima da polovinu, ako ne i veći deo Futoškog parka pretvore u turističko-poslovno-ugostiteljski centar. Da li će sve biti hotel i kancelarijski prostor, kako se navodi u novom planu, ili možda i tržni centar, videćemo. Poznavaoci prilika tipuju da će tu biti svakako i tržnog centra, pa će ljudi moći da šopinguju u parku posle ljuljanja dece, ako preostane još koja ljuljaška
Pristao je da bude režimska maskota, da svakom prilikom istakne doprinos predsednika države, da mu bude pri ruci za slikanje, da mu se nađe na spiskovima podrške... I sve je bio sličniji naprednjačkim funkcionerima, da bi se nakon slabih rezultata u Nemačkoj u potpunosti pretvorio u bahatog i samoljubivog naprednjaka, koji ne podnosi kritiku, niti pomišlja na samokritiku
Jedno pitanje vapi do neba. Ono glasi: zašto je režim zabranio festival „Mirdita, dobar dan“, a dopustio šovinističko orgijanje u Novom Sadu gde se izruguju srebreničkim žrtvama, njihovim porodicama i svakom čestitom čoveku
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve