![](https://vreme.com/wp-content/uploads/2024/07/Solc_Beograd_11-309x232.jpg)
Komentar
Šolcov dil sa Srbima: Nama litijum, vama Vučić
Hitanje kancelara Olafa Šolca u Beograd pokazuje koliko je litijum vanredno važan Nemačkoj. Stvar je pikantna jer Aleksandar Vučić prvi put otvoreno kreće protiv volje većine naroda
Iako bi drugi narodi pa i narodnosti morali imati prednost, pokazaće se još jedared da je košulja bliža od kaputa: nakon mojih životnih (a sva su takva) iskustava sa Albancima, Romima i Rusima, eto Srba preko reda
Eto, jezikoljubac koji se kostreši kad svakog dana čuje „na ovim našim prostorima“ piše naširoko o svojim iskustvima, a sve je to samo jedno zbrkano i nepouzdano iskustvo, pa dobro, kakve ja utiske nosim o Srbima i kakvo mislim da sam vpechatlenie ja ostavio na njih tj. na nas? Ili da već na početku ispričam kako me je nepotpisani Srbin udesio nakon mog neobično blagonaklonog teksta povodom noći koju je Momir Bulatović proveo u trezvitel’noj.
Radeći prekovremeno pisao sam i za „Blic“ (što će mi, kao i Jovanu Ćirilovu, jednog lepog dana ući u biografiju), naočiti slobinac sa brcima i morskim pijavicama o kome nisam ni znao da mi je sugrađanin bude uhvaćen za volanom, a kroz slobodarsku gorštačku krvcu mu beše tekao i alkohol, što je saobr. patrola naučno ustanovila i izmerila, slobodni tisak sav obnaroduje da je nekadašnji mislim i savezni premijer proveo noć na gvozdenom krevetu u policijskoj postaji, sobytie koliko nemilo toliko i trivijalno, uglavnom na internetu ugledam komentar: „Šta hoćeš, čovek je dobio državljanstvo Srbije, kao i ti, Bugarine, i ima da ga poštuješ, mada ja tebe ne cenim!“
Bio sam uveliko pismen, a nisam znao da sam Srbin. Tome su možda kumovale i knjige koje sam u predškolskom uzrastu pročitao uživajući u samom procesu sricanja i razumevanja pojedinih reči i pokoje rečenice, isto kao Čičikovljev sluga; pretpostavljam da je pomenuta knjiž. dela moj otac bio uzeo iz školske biblioteke pa ih nije vratio, uglavnom sam ja pročitao „Sentimentalni odgoj“, pa onda znatno tanjeg „Tartarena Taraskonca“, pesme o Kraljeviću Marku će mi tek docnije stići preko deda Steve Kurjačkog, uglavnom sam već znao i svoje mesto u državi i na planeti, a nisam znao da sam Srbin. Nisam mislio ni da sam pripadnik nekog drugog naroda, znao sam da sam Krstin i da sam iz Farkaždina, to su i bila pitanja koja je svaki prolaznik imao pravo da ti postavi. Na mnogom papiru napisao sam bio svoju adresu u vidu koncentričnih administrativnih krugova, tja, više je bilo tih mojih ručnih vizit-karata nego što ću na narečenu adresu dobiti pisama. Ćirilicom, pisanim slovima: Bata Krstin, Farkaždin, Perlez, Zrenjanin, Vojvodina, Srbija, Jugoslavija, Evropa. Dalje nisam išao. Selo, opština (komuna), srez, pokrajina, republika, država, kontinent! Ubrzo sam se osilio i pisao samo: Bata Krstin, Farkaždin, Banat, isto to i latinicom, pa ako me pismonoša nađe nađe, ako ne, opet lepo. Moja bolest da pišem rano se ispoljila: u pomanjkanju pisaćeg pribora pisao sam kažiprstom po vazduhu, uspevao sam da vidim tj. da pamtim zamišljeni trag jedne duže reči ili nekoliko kraćih, i bivao sam manje ili više zadovoljan izgledom slova i načinom na koji sam ih povezivao, jer mi je ideal bio rukopis gde se pisaljka ne odvaja od podloge dok ne završi jednu reč, kakva god i kolika god potonja bila. Dosta o prapočecima pismenosti: pre sam se, kao i svako uostalom, bio obreo u jeziku i u državi nego što sam se nacionalno osvestio.
U Perlezu ja pod šatrom, uoči svitanja (imao sam slobodu kretanja neobično široku za mlađ. maloletnika) čujem kako Đeđi, ne moram u današnje vreme da prikrivam njegov identitet, orkestar peva „Slava, slava, slava Srbinu“. Većina pesama imala je instrumentalni uvod, za ovu su se tamburaši pogledali i na čika Radin trzaj vratom basprima troglasno su, unekoliko i preko glasa, skandirali početak ode. Sad znam da je bilo iz a-mola, pesma se nastavljala kao živahna dvojka, dosta besmo mi robovi/a sada smo slobodni, ovo sam pozdravio iz sveg svog u ono doba zdravog srca, ni brige te/sivi tiću/mi smo s tobom/Svetozare Miletiću, tu se dramatično usporava i prelazi se u dur, gde se fraza i završava: kad izvesni šalaj kucne čas/samo zovi/evo nas!
Moji uzori i prijatelji najpre mog oca, potom i moji, pazili su na dikciju, ali su pevali „sive tiću“, što sam ja najpre shvatio kao obraćanje nekom Sivetiću, da bi se Sivetiću ubrzo pridružio i Miletić koji je imao spomenik u Novom Sadu, a koji je u pesmu izgleda dospeo umesto AVNOJ-u nemilog Petra Karađorđevića. Bilo bi bolje bez tog šalaja i izvesnog časa koji kao da je sa partijskog sastanka, ali „samo zovi, evo nas“ bilo me je ponelo, a znao sam da će do narednog oružanog sukoba proteći dosta vode i obližnjim Begejom i Tamišom. U Novom Sadu će Romi zajapurenoj Srbadiji pridružiti i svoj ne baš tako ratoborni nacion, umesto samo zovi, evo nas, pevaće zovi Srbe i Cigane/evo nas!, uglavnom ću se ja sa perleske slave vratiti kao sa obreda inicijacije: Srbin!
Slušaću, tad već kao stariji punoletnik, kako Romi pevaju Pa i Bog je Srbin bio/Kad je stvaro svet i shvatiću, kao što je nezavisno od mene shvatio g. Balašević, da je za svakog od nas baš briga njih, njima je takav zanos tuđ i što bi rekle telefonske kompanije nedostupan, na svome jeziku pevaju o oskudici, o ocu koga nema, o novcu koga nema, a na nas gledaju kao mušterije koje su uvek u pravu: pevaćemo Madžarima o uvelim ružama, o pustim poljima preko kojih u poznu jesen jato ptica leće (kad izgubi boju i trava i cveće), razonodićemo Srbadiju pesmom gde se tačno zna poreklo Svedržitelja u Njegovome stvaralačkom zenitu.
Hitanje kancelara Olafa Šolca u Beograd pokazuje koliko je litijum vanredno važan Nemačkoj. Stvar je pikantna jer Aleksandar Vučić prvi put otvoreno kreće protiv volje većine naroda
Deluje da je Muzej Nikole Tesle zloupotrebljen zbog interesa Beograda na vodi, da mu je prostor zgrade starog „Jugošpeda“ namenjen ne zato što mu tako odgovara, nego zato što Beogradu na vodi nedostaju turisti
Fiskalni savet bio je jedina preostala institucija sa kičmom. Na njegovom čelu je trinaest godina bio prof. Pavle Petrović. Vučić mu je sada uručio otkaz. Dosta je bilo kritike
Ako je svako javno grupisanje – političko, kako se izboriti s paradoksom i opasnošću od toga da grupa koja se konstituisala kao politička razori i zatruje političko tkivo iz kojeg je iznikla? Onako, kako su to uradili Francuzi
Još prošle godine je bilo upozorenja o naprednjačkim planovima da polovinu, ako ne i veći deo Futoškog parka pretvore u turističko-poslovno-ugostiteljski centar. Da li će sve biti hotel i kancelarijski prostor, kako se navodi u novom planu, ili možda i tržni centar, videćemo. Poznavaoci prilika tipuju da će tu biti svakako i tržnog centra, pa će ljudi moći da šopinguju u parku posle ljuljanja dece, ako preostane još koja ljuljaška
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve