Izložba
Umetnici moraju od nečega da žive
Radove za izložbu „Šta da kupim“ birali su kustosi s namerom da se uključe u kulturni dijalog, ali i da istaknu činjenicu da umetnici moraju od nečega da žive
Izdavačka kuća Službeni glasnik objavila je ovih dana "Enciklopediju straha" koju potpisuje Ljubomir Erić sa saradnicima. Reč je o izuzetno obimnom i bogatom delu koje u rečničkoj formi na blizu šest stotina stranica leksikografski obrađuje ceo niz pojmova i imena na različite načine povezanih s pojmom straha
Za vrijeme postojanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Beograd je kao njen glavni grad bio nesumnjivi vodeći centar većine umjetničkih disciplina i većine industrija, pa je prednjačio i kad je riječ o izdavaštvu. Nije da se dobre knjige nisu objavljivale i u Ljubljani, Zagrebu ili Sarajevu, kao uostalom i u Rijeci ili Gornjem Milanovcu, ali Beograd je ipak bio bez premca. Unutar izdavačke produkcije, odnosno nekih njenih segmenata, postojali su ipak i izuzeci. Možda i najkrupniji takav izuzetak bile su knjige rječničkog i enciklopedijskog tipa. One su po pravilu izlazile u Zagrebu, zahvaljujući činjenici da je tamo bio smješten Jugoslovenski leksikografski zavod. Inercija je moćna sila pa se i nakon raspada Jugoslavije u Hrvatskoj češće pojavljuje knjige enciklopedijskog tipa nego drugdje na postjugoslovenskom prostoru. Ipak, u posljednje vrijeme i beogradski izdavači sve češće publikuju izdanja ove vrste. Jedan od recentnijih i boljih primjera jest Enciklopedija straha (Službeni glasnik, 2015) koji potpisuje Ljubomir Erić sa saradnicima.
POJMOVI I OBLASTI: Red je odmah na početku pomenuti i sve saradnike. To su (abecednim redom prezimena): Slobodan Apostolski, Marija Đurović, Mirjana Erić, Aleksandar Gatalica, Bojan Jovanović, Sonja Marinković, Sofija Mojisić, Vladimir Petrović, Miodrag Popović, Radivoj Radić, Zoran Radovanović, Irina Subotić, Ivana Timotijević-Marković, Milan Vlajčić, Tanja Vukosavljević-Gvozden i Miloš Zdravković. Vrijedi navesti i četvoro redaktora: Jasna Aničić, Zorica Grujičić, Jelena Mitrović i Milivoje Stefanović. Na samom početku kratkog predgovora, na jedva jednoj stranici teksta, Erić piše: „Pisati enciklopediju straha je, u izvesnom smislu, pretenciozno i toga sam svestan od samog početka. Istovremeno, to je i svojevrstan izazov kojim sam želeo da završim svoje višedecenijsko interesovanje i nastojanje da razumem psihološka i psihijatrijska značenja straha u životu ljudi. Svestan sam da sam ovom projektu pristupio u saglasnosti sa svojom ličnom vizurom i profesijom psihijatra i psihoterapeuta psihoanalitičke orijentacije, što, dakako, nije mera stvari, ali je pokušaj koji, bar kod nas, niko do sada nije učinio. Da li je to hrabrost ili, pored svega, nedostatak uvida – pokazaće vreme.“ Nakon predgovora kreće sama enciklopedija, odnosno rječnički niz pojmova na ovaj ili onaj način povezanih sa strahom, uz koncizna i stručna objašnjenja. Voljom abecednog slučanja Enciklopedija straha otvara se pojmom abnormalno, a završava se žutom groznicom.
GLADAN PAUK: Moto cjelokupne Enciklopedije straha preuzet je iz Andrićevih Znakova pored puta: „Strah je u službi nepoznate sile koja za njim ide kao lovac za hrtom. Posmatram strah pod raznim vidovima u sebi i oko sebe, i sve mi se čini da se ljudi i ne boje zbog onoga što kažu i misle da se boje, nego zbog svoga rođenog straha. Strah leži u njima i vreba i čeka, kao gladan pauk, da mu šta zatrese mrežu čovekovih živaca. U tom trenutku on se diže i slepo baca na svaki i najneznatniji povod, jer njemu je svaki dobro došao. Strah tada ispuni celog čoveka, pomuti mu misli, zamagli vid, podseče noge, načini od njega slepu i nemoćnu žrtvu za nepoznatu silu koja treba da ga proždere. Ako čovek toga puta ne podlegne, strah se opet uvuče u njega, napravi se malen i nevidljiv, i čeka novi povod.“ Ima nečeg indikativnog u ovakvom izboru epigrafa. Na tom počasnom mjestu ne citiraju se ni Frojd ni Jung, ni bilo koji ljekar, psiholog ili psihoanalitičar, nego pisac. Mada je puna vrlo stručno obrađenih pojmova iz medicine, Enciklopedija straha nipošto ne bježi od filozofije, književnosti i umjetnosti. Ljubomir Erić i njegovi saradnici svjesni da je strah esencijalni dio savremenog svijeta i njegove kulture i da se ne može svesti isključivo na patološku kategoriju. U tom smislu, ovo je izdanje koje je manje namijenjeno stručnjacima, a više zainteresovanim laicima, što je zapravo kompliment. Pojmovi su obrađeni prijemčivo i jasno.
FOBOFOBIJA: Kao i sve dobre enciklopedije, ova knjiga gotovo da može da se čita kao postmoderni roman, skačući s pojma na pojam u svim mogućim pravcima i smjerovima. A dok je čitamo tako, postajući sve svjesniji koliko strah ima oblika i lica, pašće nam na pamet ona famozna rečenica s početka antologijskog govora F.D. Ruzvelta: „Stoga, najprije mi dozvolite da izrazim svoje čvrsto uvjerenje da se trebamo bojati jedino straha samoga – bezimenog, nerazumnog, neopravdanog terora koji paralizira poteze nužne za pretvaranje povlačenja u napredovanje.“ Strah o kojem Ruzvelt govori ima svoje latinsko ime – fobofobija – i takođe je obrađen u ovoj enciklopediji. A među strahovima koji su zaslužili da im se u enciklopediji posveti poseban članak su i: strah od boga, strah od cunamija, strah od gladi, strah od gubitka inspiracije kod pisaca, strah od gubitka kontrole, strah od ispita, strah od javnog nasupa, strah od kastracije, strah od kometa, strah od ludila, strah od mrtve osobe, strah od najezde skakavaca, strah od nepoznatog, strah od oluje, strah od pomračenja sunca i meseca, strah od porođaja, strah od propasti sveta, strah od smrti, strah od suše, strah od uragana, strah od uspeha, strah od vatre, strah od zmija, strah od života. Prepoznaj svoj strah i reći će ti ko si.
Radove za izložbu „Šta da kupim“ birali su kustosi s namerom da se uključe u kulturni dijalog, ali i da istaknu činjenicu da umetnici moraju od nečega da žive
Na festivalu Horor filma obeleženo je 40 godina od premijere filma „Davitelj protiv davitelja“. Branislav Zeremski, čija je glumačka karijera tada počinjala, podelio je nekoliko uspomena na to vreme
Kopola je bio usred neverovatno plodnog kreativnog perioda kada je snimao ovaj film. Nakon što je 1972. godine pretvorio bestseler Marija Puza u iznenađujući kritički i komercijalni hit, Kopola je 1974. snimio film Prisluškivanje (The Conversation), koji je osvojio Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Kanu, a zatim se brzo vratio da snimi ovaj nastavak, ponovo napisan u saradnji s Puzom
Partenopa, kako je Sorentino predstavlja i usmerava, u biti je nedopadljiv lik koji je esencijalno papirnati konstrukt i ne mnogo više i šire od toga
Molijer Uobraženi bolesnik režija Nikola Zavišić Narodno pozorište, Scena “Raša Plaović”
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve