
Komentar
Najhrabriji Srbin i EU
Aleksandar Vučić je dobio packe iz Evropske unije. Hoće li se sada Najhrabriji Srbin usuditi da ponovo šalje policiju da mlati građane i vređa zvaničnike isntitucija EU?
U narednih desetak godina Srbija bi morala da dostigne prosečne stope rasta društvenog proizvoda od najmanje pet, šest odsto na godišnjem nivou, ako ne i više, da bi igrala u briselskoj Ligi šampiona
Put počinje prvim korakom. A pravi prvi korak u strategijsko-taktičkom približavanju Evropi jeste upravo ono što se dogodilo u ponedeljak – otvaranje poglavlja.
Od 2000. godine nije bilo vlade koja barem deklarativno nije težila ulasku u Evropsku uniju, uključujući tu i evroskeptike iz ere Vojislava Koštunice. Nije, međutim, bilo „kome je rečeno, već kome je suđeno“, pa je taj barjak na prvom koraku dugog puta poneo Aleksandar Vučić.
Trenutak – kako da kažem, a da ne kvarim slavlje – nije baš idealan. Sudbina Evrope nepredvidljivija je od mutne srpske politike i to iziskuje duboko promišljanje svakog narednog koraka. Nije reč samo o tome da je Evropa poučena nekim lošim iskustvima pooštrila i podigla lestvicu za pozitivnu ocenu kandidata koji su ušli u fazu pregovora. Sada nije dovoljno da se na fotokopir mašini proizvedu zakonska rešenja „pljunuto kao evropska“ već i da se ona stvarno primenjuju.
Da je taj kriterijum važio do pre neku godinu neki od dičnih članova još bi sedeli u briselskim predsobljima. Reč je najpre o tome da Evropa insistira, kad je reč o prijemu novih članova, na ekonomskim kriterijumima. Platila je i plaća ceh što je u društvo primila i ekonomske bogalje, ne mislim samo na Grčku, pa joj srpska gologuzija, kao i ceo Zapadni Balkan, izgleda kao „čir na dupetu.“ Dok se ne pokažu sposobnim da žive o svom „ruvu i kruvu“ briselska vrata biće samo odškrinuta.
U tom smislu stope godišnjeg rasta od dva, tri odsto, koliko je Vučić najavio prilikom usvajanja budžeta za 2016. godinu nisu dovoljne za ozbiljnu igru sve da i sva ostala poglavlja budu pod konac evropska. U narednih desetak godina Srbija bi morala da dostigne prosečne stope rasta društvenog proizvoda od najmanje pet, šest odsto na godišnjem nivou, ako ne i više, da bi igrala u briselskoj Ligi šampiona.
Definisanje tog cilja i uporan i pametan rad na njegovoj realizaciji bila bi najveća korist od težnje da postanemo punopravna članica Evropske unije, a kad bi taj cilj dosegli i pregovori o svih 35 poglavlja vodili bi se u relaksiranoj atmosferi. Čak bi se moglo dogoditi da i sami biramo tempo pregovora i određujemo brzinu pristupanja.
Ako se odbaci ono prenaglašeno Vučićevo koketiranje s nekakvom revolucijom u najavi blagovesti od ponedeljka, o čemu piše kolega Dejan Anastasijević na ovim istim stranicama „Vremena“, moglo bi se zaključiti da je euforija manja nego što nam iskustvo govori o navadi vlasti da od svega pravi istorijske događaje. Vučiću i njegovima sve je „prvi put u istoriji“, ali ovog puta to zbilja jeste, no nisu tu činjenicu isticali u prvi plan i pokazali su čak dobru volju da taj uspeh podele s narodom!
Možda je to tako i zbog procene da je evroentuzijazam u fazi oseke i da vlast koju čekaju izbori neće da pretera u preigravanju s tom temom. Posebno je pitanje kakav odnos prema Evropi imaju članovi SNS-a pa i neki od rukovodećih ljudi. Mogućno je da to bude i tačka diferencijacije unutar ovog relativno monolitnog bloka koji bi na temi Evrope mogao da pokaže i prve ozbiljnije napukline.
Ali šta god da je u pitanju, dobro je da je tako. Oko i povodom otvaranja poglavlja zbilja nam ne trebaju vatromet i šljokice, već naporan rad i dublje promišljanje stvarnosti.
Aleksandar Vučić je dobio packe iz Evropske unije. Hoće li se sada Najhrabriji Srbin usuditi da ponovo šalje policiju da mlati građane i vređa zvaničnike isntitucija EU?
A da šta smo drugo očekivali dame i gospodo, građanke i građani? Da će predsednik svih građana po povratku s onog bala vampira u Kini da shvati kako je budućnost ove zemlje u poštovanju zakona, demokratskim procedurama i republikanskoj podeli vlasti, obrazovanju i uzdizanju kulture?
Aleksandar Vučić odaje utisak duboko frustriranog čoveka koji uživa u patnji drugih. Njegov kez ujedno je i njegov stav prema Novom Sadu, njegovim žiteljima i, posebno, šesnaestero mrtvih u padu nadstrešnice
U Novom Sadu, u Zaječaru, u Novom Pazaru, u svakoj školi u kojoj se sprovode staljinističke čistke i na svakom mestu gde vladaju nepravda, laž i strah dok pada pomrčina ukidanja ustavno-pravnog poretka, građani Srbije i te kako čuju jedni druge
Nezamislivo je da građani i studenti priznaju pobedu izvojevanu krađom. A sasvim je izvesno da će da krade. S druge strane da li iko veruje da bi Vučić, ukoliko izgubi izbore, priznao izbore? Naravno da ne bi, ali ovoga puta ne pita se on
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve