Nisu baš savamalska posla, u kojima tuđe ruše, prisvajaju i presuđuju cijelu stvar fantomke i političari, ali nisu baš – kad je o pravdi i vlasništvu riječ – niti mnogo različiti. Ima ta jedna zgrada kod Hrama Svetog Save, u istoimenoj ulici na broju 16-18, u kojoj je sjedište Saveza gluvih i nagluvih Srbije, koja je u njihovom vlasništvu nesporno bila decenijama.
Izgrađena je novcem Saveza, nasljednika predratnog društva „Kralj Dečanski“, koji je imao svoje nekretnine, nacionalizirane nakon Drugog svjetskog rata. Nakon njega je njihova imovina, u bloku ulica Kralja Milutina, Pasterove, Deligradske i Tiršove srušena zbog gradnje tadašnje ambasade SSSR (1956. godine), za što je Vlada SFRJ odredila naknadu, koja je plaćana u ratama (pa ju je „jela“ i inflacija). Udruženje je, od tog novca i kredita, gradilo zgradu u Ulici Svetog Save, plativši pritom raseljavanje dotadašnjih stanara u toj ulici, osiguravši im stanove, te se nakon izgradnje uknjižilo kao vlasnik cijele nekretnine 1967. godine, što je pokazalo i vještačenje u jednom od sudskih postupaka koji su se vodili u posljednjih petnaestak godina.
Iste godine je Savez osnovao Štampariju „Kosmos“ i sve je „štimalo“ do kraja devedesetih godina, kad se ispostavilo da ta štamparija nije plaćala ni minimalni zakup definiran ugovorom; isto se kasnije dogodilo i sa pozorištem „Slavija“, koje već godinama ima fiksnu naknadu po kvadratnom metru, iako su u međuvremenu cijene višestruko narasle.
No, to je tek kraj priče. Te 1999. godine, u vrijeme kad je Savez vodio sporove sa spomenutom štamparijom „Kosmos“, u vrijeme tužbi-žalbi, tadašnji sekretar Saveza je – kako su nedavno ministra pravde Nikolu Selakovića dopisom upozorili nadležni iz Saveza – sam sebi dodijelio stan u toj zgradi. U dopisu ministru se kaže: „Kako se kasnije ispostavilo, da bi sačuvao stan do koga je došao protivpravno, on je iskoristio tadašnje društveno političke prilike, sankcije i bombardovanje naše zemlje“, da bi na prvom narednom ročištu krajem te godine – mimo Statuta i znanja najviših organa Saveza – iako neovlašten, priznao zahtjev Republičkog javnog pravobranilaštva temeljem kojega je građansko vlasništvo Saveza pretvoreno iz privatne u društvenu (državnu) imovinu Republike Srbije.
Epilog: više iniciranih krivičnih postupaka protiv tadašnjeg sekretara nije urodilo plodom, zloupotrebe službenog položaja i druge krivične radnje ili su odbačene, ili je sve završeno zastarom. Stan kojega je pokušao prisvojiti pravomoćnom presudom je vraćen Savezu 2007. godine, ali ne i zgrada koja je – unatoč sudskom vještačenju u korist Saveza – ostala u državnom vlasništvu. Inače, za to priznanje sekretara – kako u svojoj knjizi „Kad interes nadjača pravo“ predsjednik Saveza Mile Crevar piše, „dozvoljeno pojedincu, koji se zatekao u ulozi pravnog zastupnika sa, po Statutu, ograničenim pravima, da može da, bez odluke Skupštine ili Centralnog odbora, zloupotrebom službenog položaja, a radi lične koristi, otuđi imovinu pravnog lica“ – nije se saznalo na vrijeme. Tek nakon što je presuda postala pravomoćna, kad je taj pojedinac smijenjen i kad se došlo do sudske dokumentacije, saznalo se za cijelu ujdurmu. Rokovi za žalbu su odavno bili prošli, a ponavljanje postupka kojega je Savez potom tražio odbacio je Treći općinski sud kao neblagovremen.
Dugačak je spisak nezakonitosti tadašnjih funkcionera Saveza, sekretara i njegovih (familijarno povezanih) suradnika, odnosno suradnica; u svakom slučaju, on je taj nezakonito i prijevarno stečen stan, sve dok ga sudskim putem godinama kasnije nije izgubio, izdavao u zakup. Epilog je bio da je tek sredinom 2007. godine sudski iseljena jedna privatna turistička agencija u zakupničkom odnosu sa sekretarom, a dotični se i danas, kako neki kažu, snalazi u redovima vladajućih stranaka. Od jedne do druge, kako to već ide.
Advokat Radmilo Milunović, koji zastupa Savez, podnio je, zbog povrede prava na pravično suđenje, ustavnu žalbu prije godinu dana.
Tokom svih ovih godina razni su se useljavali u zgradu Saveza, zato što je država smislila – te potvrdila neovlaštenim priznanjem tadašnjeg generalnog sekretara Saveza – da je zgrada njena, iako su Savez osnovali sami gluhi, a ne država. Ima u već spominjanoj knjizi Mila Crevara precizna računica o svim troškovima i kreditima, sa sve kamatama, kao i podacima o raseljavanju dotadašnjih stanara. Ta računica uz sve ostale dokumente i podatke govori da je riječ o jednoj od najstarijih reprezentativnih organizacija osoba sa invaliditetom u regiji, koju je – kao i stan u zgradi Saveza – svojedobni generalni sekretar htio ukrasti, pokušavajući s ukradenim dokumentima i pečatima osnovati novo udruženje, kako bi ovo postojeće ostalo u „ropotarnici povijesti“ zajedno sa svojom imovinom, oko koje se i danas vode sporovi.
Nevjerojatno je da se i danas, nakon lopovskog udara na jedno udruženje s vlastitom imovinom i ljudima kojima je neophodna pomoć (koju sami organiziraju, jer država nikad za „potrebite“ nije imala mnogo naklonosti), vode sudski sporovi oko jasnih činjenica. Nevjerojatno je i to da država koja stremi Evropskoj uniji ne poštuje Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom, koja u svom članu 12 kaže da će države potpisnice poduzeti sve odgovarajuće mjere kako bi osigurale jednako pravo osoba sa invaliditetom da posjeduju i nasljeđuju imovinu itd., kao i da će osigurati da osobe sa invaliditetom „ne budu arbitrarno lišene imovine“. I još: ondašnji generalni sekretar se zove Nenad Minić.
