Tužno je sve to bilo: prošle nedjelje je Marko Oršolić iz organizacije IMIC „Zajedno“ (Internacionalni multireligijski interkulturalni centar) namjerio da otvori spomen-sobu Zorana Đinđića, srpskog premijera ubijenoga 2003. godine, koji je rođen u tom kraju.
Trebalo je da uvodnu riječ održi profesor Žarko Korać, a tu su još neka znana imena bila u najavi. Sve se to trebalo dogoditi u Kući mira, otvorenoj još 2008. godine na imanju Župe crkve Majčinstva Blažene Djevice Marije u zaseoku Hrvatska Tišina, nedaleko od Bosanskog Šamca i onoga što svi znamo o geografskom pojmu Bosanske Posavine.
BEZ DIJALOGA: Ništa od svega toga se nije dogodilo. Naprotiv: ta Kuća mira, rekonstruisana nakon devastacije u ratnim godinama, pa obnovljena 2008. godine i osnovana „sa jednim jedinim ciljem – da se ne dozvoli nikome da ljude vjerom dijeli“, kako je tada rekao jedan od osnivača Marko Oršolić iz IMIC-
-a, prošle je nedjelje postala mjestom razdora, suprotno Oršolićevim riječima rečenim na otvaranju da „često ljudi iz nemara, nehata i nerazumijevanja ne shvaćaju koliko je važan taj dijalog“.
Mala skupina gostiju, jedan čovjek u crnom (nema veze s ustaškom pričom) koji – Pavo se zove – cijelo vrijeme govori da nema nikog od njegovih župljana, a njegov je djed tko-zna-odakle donosio kamen za zidanje te današnje Kuće mira, u koju ni križ ne može unijeti – dok ostali pokušavaju da mirno prostru argumente. Ništa od toga: on telefonira, ovi „naši“ mu podastiru argumente da je još 2007. godine potpisan ugovor od strane svih nadležnih i Marka Oršolića i IMIC-a, donosi se i uramljen ugovor o tome… U međuvremenu, župljani pristižu, a nadležni – nitko iz Župe, ali niti iz obližnjeg Franjevačkog samostana – ne odgovara na telefonske pozive.
Pavo viče, lokalni novinar Vid mu odgovara: što lažete danas da niste bili u ratu, a jeste svi. Pavo kaže: ja nisam, nisam htio oružje, zato su me maltretirali, zato sam otišao u Švajcarsku kod kćeri. Pritom: ako se održi ovo za Đinđića, kojega cijeni do neba, i on i bar pet-šest porodica će se iseliti. Uglas viču došli u međuvremenu: tko vas je zvao, ovo je naše (spominju se i četnici u tom višeglasju), vi ste nama ovo i ono, gdje je Marko (Oršolić), kakav je on Hrvat, treba mu pasoš oduzeti, treba ga objesiti… Prednjače dvije žene, koje pokušavaju smiriti dvojica, valjda Hrvata, razumnih.
Odustaje se od svega: Koraćevog predavanja i priče i te čuvene „spomen-sobe“ Zorana Đinđića, u kojoj bi se – osim fotografije i nešto knjiga dodala još i knjiga Miloša Vasića o atentatu – i društvo se razilazi: ide se u kafanu „Kod Grka“, u kojoj nije Korać održao predavanje, kao što je većina medija javila. Ne, bili smo svi još jednom zgroženi, iako nam nije bilo prvi puta, time koliko smo neprijatelji jedni drugima.
PARALELNI SVETOVI: Drago Bojić, taj briljantni mladi čovjek i nasljednik oršolićevske humanosti, u svom eseju „Paralelni svjetovi i kućni fašizmi“ (tačno.net, 9. maj 2016), kaže: „Nije točno ni to kako nacionalizam na ovim prostorima raspiruju nacionalne stranke i njihove politike i kako te vrijednosti ne dijele ‘mali i obični’ ljudi. Naprotiv, on se intimno njeguje upravo među takozvanim malim i običnim ljudima, koji su i u proteklom ratu s takvom lakoćom maltretirali i ubijali svoje dojučerašnje komšije. Rat na ovim prostorima i poratna nemogućnost osobođenja i izlaska iz ratničkog mentaliteta pokazuju kako velike razmere mogu imati kućni fašizmi i nacionalizmi, pogotovo kad se politički omasove.“
To smo vidjeli prošle nedjelje u Hrvatskoj Tišini: načelno su se nadležni, i politički i vjerski, sa Oršolićem dogovorili o tzv. suživotu, ali život je negdje drugdje. Tu crkvu Župe crkve Majčinstva Blažene Djevice Marije u Hrvatskoj Tišini 90-
-ih godina temeljito su srušili i opljačkali (dan-danas nisu vraćene niti matične knjige, niti tri zvona, niti ostala imovina) „oslobodioci“, uglavnom srpski, koji su od života i imovine oslobađali župljane. Isto je bilo i sa današnjom Kućom mira, koja je u sastavu župljanskog imanja.
Problem je u tome što ti „oslobodioci“ nisu oni Srbi koji su se prošle nedjelje našli u dvorištu kraj Kuće mira, naprotiv. Problem je i u tome što je pomirenje počelo 2008. godine, a razrušeno prije nekoliko dana. Problem je i u tome što je i dalje sve nacionalno. Reče jedna bijesna žena nama gostima: „Niste dobrodošli ovdje.“
Rekoh ja njoj, gadeći se samoj sebi: „Da mi dođete u Zagreb, pa da ja vama kažem da vi niste dobrodošli“, a ona će narogušena na to: „Ali ja živim u Hrvatskoj.“
Dovoljno li je, građani naši postjugoslavenski?
