Sve je počelo s Agrokorom i Ivicom Todorićem. Propast regionalnog giganta na svjetlo dana izvukla je ono što se slutilo, a što je u knjizi Gazda Saše Paparelle, novinara i scenariste istoimenog filma Darija Juričana (kojeg su distributeri u Hrvatskoj odbili prikazati u kinima, a silne knjižare odbile prodaju knjige), jasno rečeno, da je Agrokor na rubu bezdana i da će to biti udar na kompletnu (ne samo) hrvatsku ekonomiju.
Onda se ispostavilo da je HDZ-ov ministar financija Zdravko Marić prije preuzimanja te funkcije bio jedan od vodećih ljudi u tom istom Agrokoru, te da je morao znati za Todorićeve kredite i mjenice a la Agrokomerc cazinskog babe Fikreta Abdića s kraja 80-ih godina prošloga vijeka. Stariji se sjećaju, a za mlađe: Abdić je, sa suradnicima, tada suđen, njegov Agrokomerc je upropašten, što se sasvim sigurno Agrokoru neće dogoditi.
Opozicija u hrvatskom Saboru potom je zatražila smjenu Marića, a isto su najavili i članovi Mosta, inače koalicijskog partnera vladajućeg HDZ-a i premijera Andreja Plenkovića. Ovaj je pak promptno odgovorio smjenom trojice ministara iz redova Mosta, usput pokrenuvši i zahtjev za smjenom Mostovog Bože Petrova, predsjednika Sabora. Veći dio utorka, kad nastaje ovaj tekst, protekao je u navlačenju s Petrovim da se u dnevni red uvrsti zahtjev HDZ-a za njegovu smjenu, o čemu bi rasprava trebala biti nakon što se raspravi zahtjev za ostavku ministra Marića, a da se pritom uopće ne zna da li HDZ za obranu Marića i smjenu Petrova ima većinu ili ne.
TRAVESTIJA: Tko je za koga, za čiju smjenu, zasad je potpuna nepoznanica. Potpredsjednik opozicionog SDP-a Peđa Grbin kaže da je u Saboru na djelu „travestija“ (u smislu preletačevića, bez obzira na naciju i ideje), a njegovi supartijci su se podijelili: jedni će glasati za smjenu Petrova, drugi neće, pritom ne uzimajući u obzir da je Petrov osoba bez ideoloških svojstava, ako se izuzme to da ga ne zanima Jasenovac, ustašoidizacija javnog života, ali ga zanimaju arhive nastale do 1990. godine, posebno one partijske, tzv. komunističke, a ne i one nakon 1990. godine, koja bi vjerojatno jasnije pokazala tko je bio Udba, a tko nije.
Upravo o tome se danima vodi rasprava u hrvatskom društvu, pa je tako Nikola Grmoja, politički tajnik Mosta – te skalamerije s kojom je Plenković napravio većinu i dobio vlast – izjavio ovih dana da je najavljena rasprava o Mostovu prijedlogu izmjena Zakona o arhivskoj građi i arhivima izazvala opću strku u HDZ-u i nekim drugim strankama zbog bojazni u otkrivanje istine o arhitektima Hrvatske kakvu danas imamo.
„Nemojte vjerovati onima koji vam prodaju priču… da je ovo neka priča o prošlosti. Ovo nije priča o prošlosti, ovo je priča o sadašnjosti i Ivici Todoriću…“, kaže Grmoja, populistički nabrajajući nakon toga što je sve Most inicirao: promjene zakona koji udaraju na „male ljude“ kojima izvršitelji kucaju na vrata, sve u funkciji advokata Marijana Hanžekovića, današnjeg vlasnika Hanza-medija, koji i dalje u svojoj imperiji ima „Globus“ i „Jutarnji list“ i armiju onih koji u njegovim advokatskim kancelarijama male ljude jure za neplaćenu TV pretplatu ili neki drugi komunalni trošak.
Zagrebački novinar Boris Rašeta („24 sata“, „Novosti“) kaže za „Vreme“ da se u ovom trenutku u Hrvatskoj ne raspada samo vlada već i cijela konstrukcija tranzicije od 1990. godine do danas, koncentrirana oko najveće regionalne tvrtke Agrokora, koji je de facto u bankrotu, a s njim i cijeli projekt.
Koji je rasplet cijele ove trakavice koja danima traje u hrvatskom Saboru, koja svakoga trenutka dobija nove obrate, pitamo ga. On kaže da su političke snage u Hrvatskoj tako fragmentirane da možemo očekivati svaki rasplet i njihovu vjerojatnost ocjenjuje ovim redom: manjinska vlada HDZ-a, izvanredni parlamentarni izbori u lipnju (junu) sa drugim krugom lokalnih izbora, te izvanredni izbori na jesen ove godine.
BITI ILI NE BITI: Uz to, moguća je i ostavka premijera Plenkovića ne samo u vladi nego i u stranci. „On je čovjek snažnog narcizma, i ako ocijeni da pljesak njegovoj ulozi nije dovoljno snažan, može se povući. To je već učinio više puta, kao diplomat. On je bogat, samostalan, i ako misli da ga se potcjenjuje, povući će se. On dobro zna da time HDZ gura u rasulo, jer nasljednika koji bi mu bio do gležnja, nema“, kaže Rašeta. „Plenkovića stranačka i nestranačka desnica histerično mrzi. On je za njih ‘jugokomunistički gojenac’, nipošto pravi Hrvat, katolik, domoljub. Oni sanjaju njegov kraj, makar ih sve povukao za sobom u provaliju. Plenković će iz ove bitke izaći kao pukovnik ili kao pokojnik.“ I dodaje Rašeta: „Osobno vjerujem da će pobijediti i time sam sebi dati danajski dar: vladu zemlje u kojoj je sve u rasulu, koju čeka gubitak tri međunarodne arbitraže (dvije sa MOL-om, jedna sa Slovenijom), bankrot Agrokora, presuda bosanskoj šestorki na zimu, ogromne rate kredita. Plenković tu ne može izgubiti. Ode li iz vlade i HDZ-a, spasit će želudac. Ostane li, spasit će karijeru.“
Plenković pak računa i na glasove manjinaca (njih osam) u parlamentu u svojim računicama. Milorad Pupovac sa svoja tri zastupnika u Saboru zalaže se za stabilnost Vlade, jednako tako i ostali manjinci, ali svima su puna usta kritika za Mostove kadrove: i Istarskom demokratskom saboru i ostalima, koji ne mogu da ne primijete da su Mostovi predstavnici – i sam Petrov – nedostajali u događajima oko obilježavanja godišnjice jasenovačkih pogroma, kao i da su ne jednom žestoko – verbalno i faktički – napadali manjine, od srpske nadalje.
Tomislav Klauški, kolumnista „24 sata“, to jezgrovito konstatira: „Imamo vlast koja se optužuje za najteži kriminal i nabacuje blatom, imamo oporbu koja zapravo ne zna tko joj je lider, imamo manjine koje spašavaju isti onaj HDZ koji su optuživale za proustaške tendencije, a nad glavom nam vise izbori na kojima ne samo da nemamo za koga glasati, nego nakon kojih se ne možemo nadati suvislom rješenju.
I jasno, imamo lakrdiju u hrvatskom Saboru u kojem Božo Petrov ne želi odstupiti s mjesta šefa parlamenta, već umjesto toga gura raspravu o jugoslavenskim arhivima o kojima jedino njegov Most želi sada raspravljati. A imamo i premijera kojeg se optužuje za uzurpaciju vlasti i namjeru da vlada državom bez predsjednika Sabora i s državnim tajnicima umjesto ministara.
To je današnja politička scena u Hrvatskoj. Scena u kojoj premijer prvo kaže da ima većinu, pa kaže da radi na većini, a onda priznaje da bi se moglo na još jedne prijevremene izbore. Obećavali su reforme, najavljivali stabilnost, nudili oporavak. Umjesto toga, nude agoniju, tragikomediju, međusobno pljuvanje i situaciju iz koje ni izvanredni izbori ne nude obećavajući izlaz. Najbolje bi bilo da netko izvuče utikač i resetira sve.“
MI NISMO TAKVI: Teško, međutim, da će itko izvući utikač i resetirati sve. Hrvatsko je društvo u ovom času duboko podijeljeno, politički i na svaki način: traje ulični rat ustaša protiv partizana, tajkuna i radnika, a sve je to zacementirao još „prvi hrvatski predsjednik“ Franjo Tuđman 90-ih godina prošloga vijeka. Taj je pričao o 200 bogatih hrvatskih obitelji, o hantingtonovskim teorijama sukoba nacija i civilizacija, za njegovog vremena su se – dok su obični ljudi čučali u ratnim rovovima koje je HDZ iskopao – bogatili isti ovi koji su danas Hrvatsku doveli do propasti.
Nota bene, aerodrom Pleso u Zagrebu se danas, zaslugom SDP-a koji je danas opozicija, a tada je bio vlast, kiti imenom Franje Tuđmana, nakon kratkotrajne borbe tko će – Beograd ili Zagreb – ponosno istaći ime Nikole Tesle na dolaznom i (važnije) odlaznom svom terminalu.
Cirkus će se, očito, nastaviti i narednih dana i teško da ćemo do idućeg broja „Vremena“ imati konačan rasplet krize, znati da li ima nekog „preslagivanja“ ili će Hrvatska na nove izbore. Oni pak – jer, za razliku od Srbije, Hrvatska ima svoje more – moraju biti ili početkom ljeta ili u septembru. Bili bi to treći parlamentarni izbori unutar dvije kalendarske godine.
Sreća što Srbija nije takva, kako reče ministar Aleksandar Vulin: vidi njih, svakih godinu dana na izbore, za razliku od stabilne Srbije!
