Slučaj koji je sve razgolitio

Duže od pedeset dana traju protesti građana u Banjaluci i to onakvi kakve bosanskohercegovačko društvo decenijama čeka. Naime, vlasti su građane u Bosni i Hercegovini preventivno držale u nacionalnim torovima. Tako i sada brojni akteri u BiH priželjkuju – što javno, što tajno – da pripadnici grupe „Pravda za Davida“ koja na društvenim mrežama broji skoro 300 hiljada članova i to ne samo iz Bosne i Hercegovine već iz cijelog regiona i Evrope, što prije nestanu sa banjalučkog Trga krajine. Naime, pojavili su se u nezgodno vrijeme narušavajući idilu življenja u etnonacionalnom zaokruženom prostoru i izborne rejtinge političkih partija u izbornoj godini. Sem toga, visoko podignute pesnice protestanata u vazduh vlast neodoljivo podsjećaju na Otpor, pa je tim veći prezir prema onima koji se okupljaju.

Kao i nebrojeno puta do sada, svaki protest makar i u nastajanju biva označen kao obojena revolucija izvođena Soroševim novcem, a krajnji cilj joj je rušenje Republike Srpske. U slučaju Davida Dragičevića, kritike na rad Ministarstva unutrašnjih poslova i policije u konačnici bivaju prepoznate kao plod djelovanja određenih centara moći. Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik tvrdi da se Dragičevićev pokret politički koristi kako bi se oslabila policija bosanskih Srba, u cilju da se ona stavi pod kontrolu zajedničkih institucija u Sarajevu, čemu se većina Srba protivi.

Lideri opozicije optužili su MUP RS tvrdnjama kako u njegovom vrhu djeluje zemunski klan. To je ozbiljno razljutilo ministra unutrašnjih poslova Republike Srpske Dragana Lukača. On je optužio Srpsku demokratsku stranku i njenog predsjednika Vukotu Govedaricu da su „glavni mehanizam u pokušaju kriminalizacije Ministarstva unutrašnjih poslova i ponovnog pokretanja reforme policije s ciljem oduzimanja nadležnosti Republici Srpskoj da se brine o svojoj bezbjednosti, kao i bezbjednosti svojih građana“. Tvrdnje Vukote Govedarice o postojanju „zemunskog klana“ u vrhu MUP-a označio je sramnim i rezultatom projekta „koji su zajedno osmislili Savez za promjene i bošnjačke stranke s ciljem ponovnog pokretanja reforme policije“.

RAZUMEVANJE, SAUČEŠĆE I ČUVENO – ALI: U smrti Davida Dragičevića slike su skrenute u crno-bijele krajnosti. Dok je za jedne ona bez sumnje ubistvo, koje dijelovi institucija sistema nastoje zataškati i sačuvati pojedince iz vrha vlasti, za druge je riječ o zadršci, traženju opravdavanja i relativizaciji pa makar i samog ubistva, jer je David bio „narkoman“, koji potiče iz „nesređene porodice“.

Strašne slike mrtvog Davida sa obdukcije objavljene posljednjih dana pokazuju teške modrice i natečenost koje su u obdukcijskim izvještajima okarakterisane kao „lake“ povrede. Opozicija je ukazivala na brojne propuste i nelogičnosti. Ministar unutrašnjih poslova se poziva na izvještaj autopsije, naglašavajući da on pokazuje da se David Dragičević udavio i da je u njegovom organizmu bilo alkohola i narkotika.

foto: Zoran Žestić (Tanjug)

Bez izuzetka je ovaj slučaj za sve aktere, posebno političke, tragičan događaj, strašna stvar i svi iskazuju duboko saosjećanje sa porodicom, dok se ne dođe do onog čuvenog – ali. Premijerka Vlade Republike Srpske Željka Cvijanović tako je na početku svog govora na posebnoj sjednici Narodne skupštine RS, održanoj 10. maja i posvećenoj isključivo slučaju Dragičević, nakon iskazivanja saučešća porodici „stradalog dječaka“ izrazila strah da je porodica zloupotrijebljena i da „jednog dana, kada budu svjesni šta im se desilo, neće imati nikog uz sebe“. Ona je naglasila kako je jedna „porodična tragedija ispolitizovana“, naglašavajući da je spremna snositi punu odgovornost zbog onog što je rekla. Na istoj sjednici potencirala je nemiješanje u rad pravosudnih institucija i poštovanje njihove nezavisnosti, samim time i nezavisnu istragu. Gotovo da je istakla kako ne zna i ne želi da zna šta i kako radi resor ministarstva unutrašnjih poslova u vladi na čijem je čelu. Inače, nezavisnost pravosuđa nije poštovao ministar unutrašnjih poslova Dragan Lukač, koji je kao politička ličnost zvao tužioca i tražio da se istraga okonča čim prije, a vjerovanje u nezavisnost pravosuđa u Bosni i Hercegovini gotovo je ravno naučnoj fantastici.

Od samog početka, od prvog okupljanja na banjalučkom trgu, ovaj događaj mnogi nastoje smjestiti u okvire politizacije, opozicionim partijama se zamjera da nastoje profitirati na ovom događaju, dok se u isto vrijeme u samu istragu, mimo ovlašćenja, uključio predsjednik entiteta Milorad Dodik. On je zahtijevao ponovnu obdukciju, bio na mladićevoj sahrani i protestovao sa građanima ispred Tužilaštva RS kako bi se ubrzala istraga. Crta je podvučena onog trenutka kada su se među građanima počeli okupljati i predstavnici opozicije. Građani su tad poučeni kako su institucije, a ne ulica, mjesto za utvrđivanje istine o Davidovoj smrti. Pozivanje iz vrhova vlasti i političke sfere da „institucije treba da rade svoj posao“, sudija u Sudu BiH Branko Perić vidi kao primijenjenu političku mudrost, koju u logičkom smislu nije moguće dovoditi u pitanje i istovremeno kao besmislenu frazu. Po njegovom mišljenju, u stvarnosti funkcioniše pravilo da institucije ne rade svoj posao, te je slučaj „Dragičević“ paradigma inverzije, koji treba biti nauk za budućnost.

Davor Dragičević, konobar, otac, dobro poznat u Banjaluci, kojeg su zbog traženja odgovora na pitanje ko mu je ubio sina proglasili teroristom, vehabijom, svakog dana je upozoravao da ne želi politizaciju slučaja, već samo istinu i pravdu za Davida. U Narodnoj skupštini je ponovio kako mu je sin otet, brutalno mučen i ubijen, potom bačen u kanalizaciju, te je optužio ljude iz MUP-a i Dragana Lukača, Darka Ćuluma, Darka Ilića i tužioca Dalibora Vreću za saučesništvo u ubistvu.

„Moj je sin tražio pravdu za druge stradale i sam je od istih ubijen…David nije ni lopov ni narkoman. Tražim istinu i pravdu i ko god je umiješan u ubistvo da odgovara“, rekao je Davor Dragičević pred narodnim poslanicima Republike Srpske.

Tako je „zaradio“ tužbe za klevetu koje su podnijeli Lukač, direktor policije Darko Ćulum, načelnik uprave za teški i organizovani kriminal Darko Ilić i patolog Željko Karan. Sa istim tužbama suočio se i bloger Slobodan Vasković. Njima je najprije sa skupštinske govornice zaprijetio ministar Lukač pokretanjem krivičnog postupka zbog „rušenja institucija RS“, da bi na kraju obojicu tužio za klevetu; prema pisanju blogera Vaskovića, tražio je i 8 hiljada maraka za pretrpljenu duševnu bol.

Za ministra Lukača je istup oca stradalog mladića Davora Dragičevića u parlamentu „performans“ koji je osmislio „strašni bloger“ Slobodan Vasković. 

Prvih 20 od 90 minuta, koliko je govorio o slučaju smrti Davida Dragičevića, Lukač je posvetio novinaru Slobodanu Vaskoviću. Lukač je rekao kako „Vasković javno piše da zna ko su ubice, ali neće da kaže“, te je postavio pitanje – ko onda prikriva ubice. Naveo je i kako je tri puta tražio da se Vasković sasluša, ali da su mu odgovorili: „Pustite budalu, on nije relevantan“. Udruženje novinara „BH novinari“ oštro je osudilo ministrov napad na kolegu sa skupštinske govornice.

Lukač je ubijeđen da mu se sa optužbama da je on „saučesnik u ubistvu Davida Dragičevića“ stavlja meta na leđa. Iako sve vrijeme poziva na poštivanje rada institucija i zakonitosti, sem sopstvenih uticaja i pritisaka, vrlo otvoreno je poručio šta bi učinio u situaciji da je njemu neko ubio dijete: „Meni da je dijete neko ubio i da znam ko je to i da institucije neće da postupe, ja znam šta bih radio, a mislim da i svi ovdje znate šta bi radili u tom slučaju.“

Poslanik Partije demokratskog progresa Adam Šukalo nazvao je sramnim obraćanje ministra Lukača, jer je Lukač tokom svog izlaganja u par navrata isticao nalaz u kome se navodi da su u Davidovoj krvi pronađeni, između ostalog, i tragovi halucinogene droge LSD.

„Optužili ste pokojnog Davida da je narkoman ovdje. Od koga je David, ako ga vi optužujete da je bio narkoman, kupovao tu droge u Banjaluci!? Ko je narko klan u Banjaluci!? Od koga djeca u Banjaluci kupuju drogu, zašto ne procesuirate te kriminalce!?“, upitao je Šukalo.

Čitav ovaj slučaj dospio je i do Amerike:

„Smrt studenta izazvala je svakodnevne proteste koji traju već duže od mjesec dana i optužbe na račun najviših policijskih dužnosnika o zataškavanju istine. Svakodnevni protesti predstavljaju izazov za vladu Milorada Dodika“, stoji u tekstu „Vašington posta“, koji je prenio agencijsku vijest Asošijeted presa.

„VLAST PROTIV OBIČNOG ČOVJEKA“: David Dragičević nestao je 18. marta 2018. godine. Prema policijskoj verziji Davidove smrti, koju je Lukač ponovio pred poslanicima, kaže se da se David u noći sa 17. na 18 mart stigao potući, pojesti burek i opljačkati jednu kuću u naselju Lauš u kojoj je ukrao laptop i novac, o čemu svjedoče i snimci nadzornih kamera, te da je nakon pljačke nastupila smrt utapanjem u Rijeci Crkvenoj. Tijelo je pronađeno 24. marta, a policija je ekspresno uspjela riješiti slučaj na „čuvenoj“ pres konferenciji, održanoj 26. marta, istog dana kada je počelo okupljanje građana i kada su počele ozbiljne sumnje u istragu.

Profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci Đorđe Vuković od prvog dana je na Trgu, a u razgovoru za „Vreme“ najbolje oslikava početak okupljanja građana u ovom gradu i sudar dvaju prizora:

„Kada je na gradski trg izašao Davor Dragičević, Davidova porodica i vršnjaci, izašli su na pres konferenciju predstavnici MUP-a i patolog. Pred našim očima su se sudarila dva prizora i dva pristupa ovom događaju. Prvi toliko iskren, emotivan, uvjerljiv, onaj koji budi saosjećajnost u bolu i u zahtjevu da se sazna istina o Davidovoj smrti. Drugi koji je toliko neuvjerljiv, trapav, pun predrasuda i kontroverzi, onaj koji budi sumnju, izaziva prezir, mučninu, produbljuje osjećaj nesigurnosti, podsjeća na laži koje nam se godinama serviraju. Otac je svakodnevno ponavljao da želi da sazna samo istinu, ma kakva bila, da to traži od institucija, da ne želi političko dizajniranje ovog događaja, da do zadovoljenja pravde želi da dođe isključivo na miran i dostojanstven način, u interesu sve djece, svih ljudi. Koliko jednostavan, kako plemenit vapaj, zahtjev kakav besprekoran čin građanske dužnosti, ljudske vrline“.

Ovaj događaj je ubrzo otkrio sve slabosti društva, razgolitio je elementarno neznanje u procedurama, postupcima, primjeni zakona kao posljedicu partijskog kadroviranja u institucijama, u kojima je narušan profesionalizam, čak i u tome ko vodi istragu i na koji način.

„Institucije su zakazale, isplivala je njihova nesposobnost, diletantizam, kako u samom radu, tako i u odnosima sa javnošću, ponašanjem u kriznim situacijama. Nije se moglo razabrati šta je nesposobnost, a šta namjera da se nešto svjesno sakrije, ućutka. Političari koji su na vlasti i njihov birokratski i propagadni aparat od prvog trenutka je svoje sugrađane predstavljao kao obojenu revoluciju, sanatorijum, Soroševce, obavještajce, rulju koja na ulici želi da sruši otadžbinu, vrijeđali su narod ignorisanjem, medijskim spinovanjem, brutalnim uvredama, što je samo izazivalo veći gnjev, inat, mobilisalo mase, utvrđivalo početno uvjerenje da je vlast protiv običnog čovjeka“, zaključuje profesor Vuković.

Nakon famozne pres konferencije policije koja je odmah po pronalasku tijela Davida Dragičevića „rasvijetlila“ slučaj, oglasio se i ministar unutrašnjih poslova Dragan Lukač sa informacijom da je smrt nastupila utapanjem i da ne „postoje ni najmanje indicije da se radi o ubistvu“. Sudija Branko Perić održao je stručnu i javnu lekciju ministru Lukaču, predsjedniku Dodiku i tužiocu, nakon čega se našao pod velikim pritiscima. Perić je u Lukačevom miješanju u istragu i oglašavanju o uzrocima smrti – što nije ministrov posao – našao elemente krivičnog djela ometanja istrage. Naime, nigdje u svijetu ministar policije nema ovlašćenja da komentariše istrage krivičnih slučajeva dok istrage traju, te ministrovu brzopletost kroz prizmu običnih građana tumači kao nečiste poslove i njegov interes da se slučaj okonča kako je on zaključio. Perić se dalje zapitao da li je Milorad Dodik kao predsjednik Republike Srpske ovlašćen da usmjerava istragu, kao i otkud pravo policiji da izvršava naredbe predsjednika Republike o preduzimanju istražnih radnji.

„Oba primjera pokazuju da ministar policije i predsjednik Republike nisu radili svoj, nego tuđi posao. I kada su išli u posjetu roditeljima žrtve, ogriješili su se o moralne principe neutralnosti i pravičnosti. Znači li to da će od sada ići u posjete porodicama svih tragično preminulih žrtava ili će ići samo kada su izbori“, zabrinut je sudija Perić.

On je istovremeno decidno istakao kako ni tužilac nije radio svoj posao, jer da je radio, istragu ne bi vodila policija, nego on, sa timom najboljih tužilaca:

„Da je radio svoj posao, morao je javno reagovati na saopštenje ministra policije o uzroku smrti Davida Dragičevića i reći mu da o rezultatima istrage po zakonu odluku donosi tužilac, a ne ministar policije. Takođe, morao je javno reagovati i na uplitanje u istragu predsjednika Republike, ma koliko mu se od toga tresle noge i drhtala ruka. Dok su drugi govorili, tužilac je ćutao. Kasnija tužilačka saopštenja nisu pratila logiku istrage. Djelovala su neuvjerljivo i bez mnogo smisla. Zvučalo je pomalo patetično i neuvjerljivo oglašavanje glavnog tužioca kako su i tužioci roditelji i kako ‘nema dana da tužilac nešto ne radi na slučaju’. Ko se imalo razumije u istrage krivičnih djela ubistva, zna da se u istrazi polazi od uzroka smrti. A na tom ugaonom kamenu istrage, sve se, izgleda, iskomplikovalo. Ostaje nejasno zašto je tužilac na iste okolnosti (uzroka smrti) proveo dva vještačenja. To se nikada ne radi. Takvom praksom tužilac diskredituje sam sebe. Ako je prvobitno izabrao kredibilnog vještaka i dao mu dobra uputstva šta treba da utvrdi, onda nije imao nikakvog razloga da angažuje još jednog vještaka. Ako je vještačenje povjerio šarlatanu (kakvih, nažalost, ima u svim oblastima), onda nije dobro obavio svoj posao. Ako je to učinio samo da učvrsti nalaz koji ima, onda ima problem sam sa sobom“.

TUŽILAČKA, ULIČNA I SKUPŠTINSKA ISTRAGA: Zahtjev opozicije da ministar Lukača podnese ostavku odbijen je u Narodnoj skupštini RS. Osnovan je Anketni odbor, a prema nekim ocjenama njegovim formiranjem i sastavom vruć krompir bačen je u ruke političara opozicije. U Anketnom odboru nalazi se pet članova, četiri iz reda opozicije i jedan iz reda vladajućih, a zadatak mu je da „sagleda sve relevantne činjenice vezano za slučaj stradanja banjalučkog mladića Davida Dragičevića.“

Prema riječima Milorada Dodika, sada je jasno da su oni koji su tražili sjednicu Skupštine danas nosioci važne aktivnosti, a to je rad u Anketnom odboru.

„Ako neko želi da se informiše u vezi sa navedenim događajem, od danas će da pozove Borenovića (Branislav, predsjednik Partije demokratskog progresa) i članove Odbora. Borenović će u ime Skupštine morati da informiše javnost o onome šta se dešava i vjerujemo da će svemu pristupiti objektivno“, naglasio je Dodik.

Za lidera Srpske demokratske stranke Vukotu Govedaricu čudno je da u ovom odboru sjedi samo jedan član iz redova vladajućih partija.

Uz dvije postojeće paralelne istrage, kako ih je sudija Branko Perić nazvao, jedne tužilačke, i druge ulične, tako je dobijena i treća – skupštinska. Ionako, po njegovim rečima, sve ide u pravcu diskreditacije institucija koje još rade na istrazi i još dubljoj politizaciji slučaja.

„Političko brbljanje o slučaju koji još nije okončan u pravosudnim institucijama treba zaustaviti. Ako se to ne učini, gubitnik će biti pravda! O ugledu tužilaštva i integritetu pravosuđa, da ne govorim. U tom srljanju izgubiće i politika. Političko lešinarenje svakim danom postaje sve očiglednije i nailazi na osudu. Politička upotreba tragičnih događaja i (zlo)upotreba pravosuđa za političke ciljeve pokazuje jad i bijedu politike. Oni koji su tužiocu otežali posao sutra će se okomiti na njega i tražiti njegovu odgovornost uz tvrdnje da ‘nije radio svoj posao’. Neće u tome mnogo griješiti. Zbog toga je ovo slučaj iz koga pouke treba izvući, prije svih, tužilac. Da je ova istraga od starta bila u rukama ozbiljnog tužioca, sve bi do danas bilo razjašnjeno, bar kada je uzrok smrti u pitanju. Ovako, i kada bude razjašnjeno, biće u sjenci političkog, medijskog i uličnog narativa“, smatra Perić.

„Pravda za Davida“ je potpuno novo i drugačije kolektivno ponašanje i teško je predvidjeti kako će se stvari dalje odvijati. Na velikom protestu, koji je održan 21. aprila ove godine, bilo je prisutno više građana nego zajedno na mitingu i kontramitingu, koji su prije dvije godine upriličili vlast i opozicija u Banjaluci. Na protestima su građani iz cijele BiH zatražili da se, sem pravde za Davida, razriješe i sva do sada nerazjašnjena ubistva. Na okupljanjima na banjalučkom trgu izbrisane su sve etničke i vjerske podjele među ljudima, što vladajućim entonacionalistima predstavlja ozbiljan kamen u cipeli koji ih žulja. Na Trgu su otvorene i priče o ratnoj prošlosti u Banjaluci nekih danas uglednih političara, koji po svaku cijenu nastoje opravdati stav vladajućih struktura i vjeru u institucije. Dok se ionako podijeljeno društvo još više podijelilo, „sve više ekstremizovalo, sva obilježja autoritarne vlasti, nedemokratskog ambijenta, društvene svijesti i mentaliteta izbila su na površinu. Istovremeno se manifestovala i najljepša, dobro poznata crta balkanskih naroda – saosjećajnost, solidarnost, bliskost između ljudi različitih vjerskih i nacionalnih opredjeljenja, ali i euforično ukazivanje na sva nezadovoljstva politikom, zatalasalo se kao nikad, a da nijedan kamen nije bačen, nijedan metak ispaljen, nijedna ratoborna parola izrečena, nijedan agresivan pokret napravljen. Ako jedni u ovom događaju vide udžbenički primjer obojenih revolucija, drugi takođe mogu da prepoznaju građansku neposlušnost, nenasilni otpor sistemu, senzibiliziranje kritičkog, slobodnog javnog mnjenja za opšte interese“, zaključuje profesor Đorđe Vuković u razgovoru za „Vreme“.

U međuvremenu, protesti, u manjem obimu i stidljivije, šire se i na ostale gradove.

Zbog slučaja „Pravda za Davida“ pale su teške riječi između Jelene Karleuše i Milorada Dodika. Dodik ju je nazvao „pjevaljkom“ koja nije dorasla predsjedniku i njegovim pjevačkim sposobnostima. Karleuša je Dodikovo ponašanje nazvala „džukačkim“, ističući da koliko ona zna, tog „čovjeka niko ne voli.“

Kako se sve ovo dešava u izbornoj godini, političke elite će nastojati da izvuku korist za sopstvenu političku opciju, a niko ne zna, kako smatra profesor Đorđe Vuković, dokle su spremne da idu. I same su, po njegovim riječima, postale robovi ambijenta kojeg su decenijama kreirale. U tom ambijentu institucijama se sve manje vjeruje, dok nas političari sve intenzivnije pozivanju na povjerenje.