
Novi broj „Vremena“
Pouke Đinđićevog mandata: Ne cmizdrite nego delajte
Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“
(1937–2018)
Preminula je Šuca, prva i dugogodišnja sekretarica „Vremena“, jedan od simbola naše redakcije devedesetih. Od prvog broja, od 1990, pa čitavu deceniju, Šuca je bila dobri duh, stub oko koga smo se gotovo totemski okupljali.

U njenoj kancelariji, kao jednom od neformalnih epicentara redakcijskog života, dugo se ostajalo i još duže stajalo jer nikada nije bilo dovoljno mesta za sve. Sred uobičajene gungule, tu u njenoj sobi faks je istutnjavao tone saopštenja, novinari kucali svoje tekstove, nizale se redakcijske drame i redakcijske proslave, vazda svraćali neki gosti, nadovezivale priče jedna na drugu, istina, previše često isprekidane zvrndanjem redakcijskog telefona i Šucinim nadasve čuvenim – i poletnim i odvažnim – „Vreme, izvolite“.
Bile su devedesete, kada su i najljući neprijateljski džambasi odustajali naspram pribrane, aristokratski otmene Šuce. Kao zaštitni znak tadašnjeg „Vremena“, prefinjenog stila i sa izrazitom kulturom ophođenja, Šuca je istovremeno bila i jedina koja je, u stvari, mogla sve. Angažovana i poverljiva, čuvala nas je od vlastite gluposti i od raznih manijaka spolja, jasno postavljala granice između pustih želja i realnih mogućnosti, karakterističnim, moćnim smehom dočekivala sve čemu se odista trebalo smejati, ili je, na primer, svečano obučena i s nekakvim mačem u ruci, akrobatski spretno parče po parče sekla našu čudovišnu, stvarno džinovsku tortu na proslavi stotog broja. Šuca je, po svemu, bila i ostala istinska legenda „Vremena“, od njegovog nastanka.
Razborita i visokih moralnih načela, posle smrti svog supruga novinara Juga Grizelja, jednog od osnivača nedeljnika „Vreme“, duže od dve decenije aktivno je učestvovala u radu Fonda „Jug Grizelj“, nagrađujući i podstičući vrhunsko, slobodno novinarstvo.
Iako je teško poverovati da je Šuca otišla, ipak u amanet nam je ostavila i svoj uzoran trag, i emocije, i snažno sećanje na onu prvu, veliku dekadu redakcije „Vremena“.
Iz foto arhive: Šuca pored višespratne torte na proslavi 100. broja „Vremena“

Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“

Stiže delegacija Evropskog parlamenta ili, što bi vlast rekla, „piculići i ustaše“. Čemu njihov izlet služi ako se o stanju u Srbiji sve zna?

Kakva su bila očekivanja građana 2001. i kakva mogu biti 2026? Šta spaja ondašnju političku realnost sa današnjom? Zbog čega su organizovani kriminal i sistemska korupcija i dalje među najvećim problemima Srbije? Šta je najvažnija politička zaostavština prvog demokratski izabranog premijera? Koliko na njegovom primeru može naučiti vlada koja dolazi posle naprednjaka

Nije Đinđić sam mogao da transformiše Srbiju. Rečenica koja kaže “s njim bi bilo drugačije, a sada je sve gotovo” jednostavno je defetistička. Ako toliko poštujete Zoranovo delo, uradite ono što bi on uradio – borite se sada, verujte u sebe i nemojte da posrnete i odustanete

Prošle godine je delovalo da bi neki delovi tužilaštva i pravosuđa mogli da se probude baš kao što su studenti tražili na početku svoje pobune. Režim nije sedeo skrštenih ruku i sada želi da ih sve koji su “digli glavu” eliminiše na “zakonit način”, ali i da spreči da se naprednjački velikaši pojave pred sudom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve