Prvak drame pozorišta lutaka

Privođenje 150 lica sa policijskim dosijeima za televiziju, uvođenje doživotne robije, dolazak u Beograd predsjednika Rusije Vladimira Putina, skora turneja Aleksandra Vučića po svim okruzima, čaršijske glasine o skorom povlačenju premijerke Ane Brnabić, vulgarni naprednjački spot protiv Dragana Đilasa i Vuka Jeremića kao direktan produžetak kampanje za beogradske izbore… Da li je sve pobrojano i još ponešto pokušaj predsjednika Srbije da propagandno-političkim presingom amortizira efekte protesta građana širom zemlje ili najava novih redovnih vanrednih parlamentarnih izbora?

Naime, obrazac je dobro poznat. Najprije je sam Vučić rekao da su izbori jedino što će dati opoziciji i građanima na protestnim šetnjama – „sve da ih je pet miliona“. A onda je uslijedilo tradicionalno femkanje i podizanje napetosti kao u cirkusu kada krotitelj stavlja glavu u lavlja usta: eto, cijela Srpska napredna stranka je za izbore, ali on važe važne državne razloge… Vučić, zapravo, time nagovještava skori proboj u rješavanju kosovskog problema, što opet može biti i prilika za traženje nove potvrde legitimiteta kod birača, te – u isto vrijeme – klasična demonstracija pred Evropskom unijom, Sjedinjenim Američkim Državama, Rusijom i svim zainteresiranim međunarodnim „faktorima“ kako je on početak i kraj ama baš svega u Srbiji, jedini relevantan sugovornik i dovoljno moćan čovjek da provede svaki dogovor.

Međutim, odnedavno ova stabilokratska formula uspjeha ozbiljno štuca.

„Onoga dana kada se u Beogradu u prvoj šetnji okupilo 15.000 ljudi, prestao sam da razmišljam o Vučiću i njegovim odlukama“, kaže za „Vreme“ Dragan Đilas, jedan od osnivača Saveza za Srbiju. „Ljudi na ulicama Srbije doveli su do toga da prvi put posle sedam godina od Vučića i njegovih odluka ništa ne zavisi.“

SERIJA GREŠAKA U LUTKARSKOM POZORIŠTU: Zaista, Vučić u posljednja dva i po mjeseca djeluje kao političar koji je izgubio inicijativu i nikako ne može da je povratiti ma što uradio ili rekao.

„Košarkaškim rečnikom rečeno – ušao je u seriju grešaka“, komentira Rajko, jedan od redovnih učesnika protesta. „Kad god se pojavi na televiziji samo izvede još više ljudi na ulice. Hvala mu.“

Ništa u tom kontekstu nije mu popravio „kontramiting“ prilikom Putinove posjete, obećanje dato u Davosu da će popraviti medijsku situaciju u Srbiji, hapšenje predsjednika općine Grocka i funkcionara SNS-a Dragoljuba Simonovića zbog spaljivanja kuće novinara Milana Jovanovića, iznuđena ostavka direktora Koridora Srbije Zorana Babića (vidi tekst na strani 10)… Naprotiv, protesti se šire i omasovljuju po cijeloj Srbiji. Znajući koliko je njegov aktualni režim rigidan i netolerantan i prema najmanjoj kritici, javnost je zato u nedoumici da li će Vučić „presjeći situaciju“ raspisivanjem izbora. Naime, kolebanja i razmimoilaženja unutar SNS-a još uvijek su u domenu nagađanja i špekulacija, ova partija i dalje kontrolira cjelokupne financijske tokove, a njena medijska mašinerija ne pokazuje znakove zamora.

„Može da raspiše izbore i imaće problem jer će još više ljudi biti na ulicama iz dana u dan“, nastavlja Đilas. „Može da ih ne raspiše – imaće problem jer opozicija neće u Skupštinu već je sa građanima na ulici. Vučić se ponaša kao čovek koji sedam godina radi kao uspešan režiser u lutkarskom pozorištu i vuče sve konce i koji je odjednom prebačen da radi u pozorištu sa živim ljudima. A on to ne zna – on funkcioniše samo kad su svi oko njega lutke.“

Bezbroj je razloga što su svi dosadašnji izbori bili svojevrsno lutkarsko kazalište; dokazi o nepravilnostima, kršenju zakona, zloupotrebi vlasti i odsustvu elementarnih fer uvjeta mogli bi ispuniti čitavu biblioteku. Ako nekom nije jasno o čemu je točno riječ, neka makar i ovlašno obrati pažnju na trenutnu „aferu vješala“. Među desetinama hiljada učesnika posljednje protestne šetnje u Beogradu, bile su tri osobe sa nekakvim vješalima – inače čestim „rekvizitom“ na demonstracijama u svim demokratskim zemljama. No, to je dovelo do eskalacije „moralne panike“ i nadripolitičke korektnosti od vrha države do njihove najniže medijske služinčadi, pa unisono optužuju opoziciju da poziva na „linč, silovanje, nasilje“, odnosno – da su joj vješala politički program. Ili, prevedeno na jezik dobrog dijela biračkog tijela, učešće na savršeno mirnim protestnim šetnjama postalo je novo krivično djelo. Koliko je ovo zastrašivanje građana uključeno u predizborne pripremne radove?

„Ne očekujem raspisivanje izbora zato što oni podrazumevaju fer i poštene uslove, a vlast očigledno još uvek nije spremna na to“, kaže za „Vreme“ Zoran Lutovac, predsjednik Demokratske stranke, osnivača i članice Saveza za Srbiju. „Čak i raspisivanje fingiranih ‘izbora’ ne ide im u prilog jer na takve izbore ne bi izašla prava opozicija što bi delegitimizovalo rezultate takvih izbora. Sve u svemu, o izborima, kao o svemu ostalom odlučuje jedan čovek koji danas kaže jedno, a sutra sasvim nešto drugo. Kada odluke zavise od raspoloženja jednog čoveka, nezahvalno je davati bilo kakve prognoze.“

RIJALITI KONCEPT: Upravo čvrsta odluka Saveza za Srbiju, ali i drugih opozicionih stranaka o bojkotu eventualnih parlamentarnih izbora donose novu nepoznanicu. Sa jedne strane, ove partije se izlažu riziku daljnje marginalizacije, gubitku ionako oskudnog financiranja, praktično izlasku iz političkog sistema… No, sa druge – ništa im više nije ni preostalo: em su protiv izlaska na još jedne izbore pod dosadašnjim uvjetima učesnici protestnih šetnji, em ih je iskustvo – posebno poslije lokalnih izbora u Lučanima – naučilo da pod datim političkim okolnostima nemaju tu što tražiti. Inzistiranje po svaku cijenu na zadržavanju ili sticanju statusa parlamentarne stranke pokazalo se, u načelu, kao kontraproduktivno; iz svakog sljedećeg izbornog ciklusa, opozicija je izlazila samo slabija, anemičnija, neuvjerljivija. To potvrđuje i Lutovac:

„Efekat je bio, uz časne izuzetke, uglavnom negativan jer su građani opozicione poslanike doživljavali uglavnom neopravdano kao političare koji nisu tamo zbog građana nego zbog lične promocije i ličnih privilegija.“

A da bojkot i te kako može biti efikasan, vidjelo se prilikom govora predsjednika Slovenije Boruta Pahora u Narodnoj skupštini. Čim su opozicioni poslanici napustili skupštinsku salu, naprednjačka većina je ostala ogoljena u svoj svojoj prostoti, a Vučić prestao biti vijest.

„To je jasna poruka za sve – Srbija je počela da se menja“, objašnjava Đilas. „Opozicija više neće da sedi u skupštinskoj sali da je tamo vređaju, utišavaju, sprečavaju da govori… Umesto sedenja i slušanja uvreda od strane martinovića, rističevića i sličnih, opozicioni poslanici su izašli iz Skupštine i postali deo naroda.“

Mada je u redovima poslaničkog kluba Demokratske stranke bilo popriličnog razmimoilaženja prije nego što su napustili skupštinsku salu, i Lutovac smatra da je vrijeme tolerancije pseudoparlamentarizma završeno:

„Bojkot zasedanja Skupštine pokazao je spremnost opozicionih poslanika da ne pristaju na dalje ponižavanje. Na drugoj strani, egzibicionizam vladajućih poslanika ostao je bez publike i inspiracije u samoj sali, što utiče i na smanjenu gledanost. Opozicija je pak postala interesantnija medijima u hodniku nego u samoj sali jer je pokazala da više ne pristaje po svaku cenu na medijske mrvice javnog servisa u rijaliti konceptu.“

Riječi obojice sugovornika „Vremena“ i prije nego što su ih izrekli potvrdio je Aleksandar Martinović, šef naprednjačke poslaničke grupe. Naime, čim je opozicija napustila Skupštinu, osuo je po njenim poslanicima da ih zanimaju samo dnevnice, jeftini ćevapčići u skupštinskom restoranu, kako tuku žene, kradu i slično iz napredno-tabloidnog repertoara. Ovaj istup bez ijedne originalne i već bezbroj puta ponovljene riječi ipak nije odavao sigurnost. Naprotiv – iz njega se vidjela nesigurnost pred nečim, još prilično nedefiniranim, što se sve više pomalja u političkom životu. Ista stvar je i sa vulgarnim naprednjačkim spotom čije su mete Đilas i Jeremić.

SAMI O SEBI: U namjeri da ovu dvojicu opozicionih lidera ponize i ogade građanima prikazujući ih kao tajkunsko-mafijaške poslušnike, naprednjački propagandisti su, zapravo, ispričali priču o sebi. Konkretno – kako prosječni pristalica SNS-a doživljava funkcioniranje političke partije. Pod jedan – o svemu isključivo odlučuje zastrašujuća figura jednog jedinog moćnika; dva – svi ostali su samo puki izvršioci na strogo određenom mjestu u hijerarhiji organizacije; tri – za sve što rade i govore dobivaju naknadu u novcu ili privilegijama; i, konačno – masovni skupovi podrške samo su kulise i vješta režija. Ova posljednja poruka i te kako žulja naprednjačke povjerenike pošto im je centrala razrezala masne kvote o broju duša koje moraju „izvesti“ da aplaudiraju Vučiću kada krene u obilazak okruga. Jednostavno, u DNK ove partije nema mjesta za samostalno razmišljanje, slobodno izražavanje i djelovanje bez nekog ćara, opipljivog ili obećanog – kako za koga.

Iako je naprednjački vulgarni spot namijenjen zbijanju sopstvenih redova, on ukazuje i da neće biti nikakvog dijaloga sa opozicijom kako bi se postigao makar i minimum potrebnih uvjeta za fer i poštene izbore.

„Očigledno je da ova vlast ne uzima svoje građane za ozbiljno, a opoziciju tretira kao neprijatelja, umesto kao političkog protivnika“, kaže Lutovac. „Zato se čini da je u ovom trenutku jedina opcija kombinacija neformalnih pritisaka putem protesta i dobro osmišljene političke akcije opozicije koji bi kumulativnim dejstvom mogli da dovedu do elementarnih uslova za normalne izbore.“

Mada je bojkot Skupštine i eventualnih parlamentarnih izbora sredstvo, a nipošto konačni cilj, za Đilasa je – kako trenutno stvari stoje – to jedina realna opcija u rukama opozicije:

„I ne samo da je realna, nego jedina moguća. Opozicija je i kroz sporazum sa narodom dala jasne garancije da bez ispunjenja zahteva u vezi sa izborima, na istima neće učestvovati. Dakle, Vučić može da se na izborima takmiči sam sa svojima. Nas tamo biti neće. A što se tiče eventualnih razgovora o izbornim uslovima, ne mogu ni da ih zamislim pošto i predsednik i navodna premijerka stalno ponavljaju da neće da pričaju sa opozicijom.“

foto: bojan stekić

Mora se priznati da je zaista teško zamisliti Vučića da u bilo čemu na unutrašnjopolitičkom planu popusti, sve i da iz nekog razloga hoće. Njegov mehanizam vlasti tako je, naprosto, sazdan – svaka, pa i najmanja slabost uočena na javnoj sceni, prijeti mu potpunim urušavanjem. Odsustvo ideologije, kampanje bez kraja i konca posvećene pumpanju ličnog rejtinga, autoritarni stil vlasti, sistematsko zastrašivanje i difamacija čitavih kategorija stanovništva – samo su neke od karakteristika aktualnog režima što, svakako, ne predstavlja stabilan politički temelj ni za što trajno. Koliko je već uzdrman, najbolje svjedoče protestne šetnje kao prvi pravi izazov Vučiću otkako drži vlast.

„Širenje protesta može da podstakne donošenje odluke o raspisivanju izbora, kako bi se okončali protesti“, kaže Lutovac. „Međutim, to može izazvati još veću eskalaciju protesta i zato je takva odluka rizična.“

Da je svjestan tog rizika, priznaje na svoj način i sam Vučić. Ne bi li pokazao da protestne šetnje nisu izazvale ni mikroskopske pukotine na njegovoj kuli moći, nego da su je čak i učvrstile, mašio sa za istraživanja javnog mnjenja. Cilj mu je da demoralizira opoziciju i građane, te uvjeri u svoju nedodirljivost dio pokolebanih pristalica. Od procjene koliko je u tome uspio, u velikoj mjeri će zavisiti i odluka o raspisivanju izbora. Ali, koliko su zaista validni Vučićevi podaci da SNS ima podršku 55 posto građana, a opozicija 12,5 posto ili tako nešto?

„Možda se to ne vidi jasno, ali u toku je široka i sveobuhvatna režimska kontraofanziva na svim poljima“, kaže za „Vreme“ Đorđe Vukadinović, narodni poslanik i urednik „Nove srpske političke misli“. „Vučić je zabrinut što protesti ne jenjavaju, nego se šire poput požara. Rezultate istraživanja javnog mnjenja koji se objavljuju poslednjih dana vidim kao deo te kontraofanzive, jer je potrebno pokazati da masovni protesti nisu naškodili Vučićevom rejtingu, nego su ga, štaviše, još ojačali. To, međutim, nije realno, niti verovatno. A pogotovo ne rezultati po kojim SNS sam ima 55 odsto, PUPS 3,5, SNP 2 i tako dalje. Ispada, dakle, da cela ta koalicija ima skoro 65 odsto glasova iako na prethodna dva izborna ciklusa nisu imali više od 48 odsto.“

PROLJEĆE ĆE STIĆI, A MI ĆEMO OSTATI U SRBIJI: U svakom slučaju, protestne šetnje otvorile su novo poglavlje u političkom životu Srbije. Ma koliko među njihovim učesnicima bilo pristalica „antipolitike“ i vanstranačkog organiziranja (kako god to zamišljali), jedini normalan način da vlast i njeni oponenti odmjere svoje snage jesu fer i pošteni izbori. No, poznavajući dosadašnju praksu i osionost režima, to se neće desiti – bar ne skoro. Zemlja će zato potonuti u još dublju krizu.

„Srbija je već dugo u političkoj krizi jer ne postoji normalan politički život, ne postoje podela i međusobna kontrola tri grane vlasti, institucije ne funkcionišu, sve je u službi jednog čoveka i njegove autokratske vladavine“, zaključuje Zoran Lutovac.

Da je kriza odavno obilježje života u Srbiji suglasan je i Dragan Đilas:

„Društvo kao celina je u krizi. Mi imamo krizu u svim oblastima. To se vidi na svakom koraku, od škole preko medija do posla. Loša posledica toga je šestostruko povećanje broja onih koji su zemlju napustili od 2012. godine, uništena ekonomija, kriminalizacija, pad tolerancije u društvu… Sve ovo i još mnogo toga posledice su zla koje danas upravlja Srbijom. Ukoliko oni ostanu na vlasti, ne postoje granice krize niti loših stvari koje će nam se desiti.“