U nedjelju 18. septembra gostovao sam u jutarnjem programu N1. Istog dana, nešto kasnije i na drugom kraju grada, Ministarstvo kulture i informisanja tim povodom je izdalo saopćenje. Sročili su, otkucali i objavili sljedeće:
– da sam nesretnik koji je „promovisao sebe kao samo dno posustale i podijeljene medijske scene Srbije“;
– da su moje izjave „klevetničke i nebulozne“, „predstavljaju govor mržnje“ a i „opasne su i štetočinske“;
– da nemam „bilo kakvih argumenata“ i da „konfabuliram“ što „izaziva zabrinutost jer afirmiše laž i bolesne optužbe kao način komunikacije“;
– da pozivam „na političko i svako drugo nasilje“ i kao takav crtam „mete na čelu svojim političkim protivnicima“;
– da „nikakve medijske strategije i proklamovana prava na slobodno izražavanje“ neće od mene „napraviti intelektualno poštenog i moralno odgovornog novinara“;
– da sam se „svojom sramotnom izjavom potpisao na autoportretu beščašća.“
Uf… I sve ovo zbog moje izjave da njihovo saopćenje poslije upada maskiranih huligana na izložbu predstavlja nacistički pamflet. Uostalom, to isto sam napisao i na sajtu „Vremena“ („Teorija i praksa SA odreda“, 15. oktobar 2020).
E, Ministarstvo moje maleno, jadno i ubogo…
Saopćenje posvećeno meni izgleda kao da vam ga je napisao kakav potplaćeni bot: pored tupavosti i šupljine, posebno me uveseljava njegova bizarnost. Zašto je vaša reakcija poslije napada na izložbu u Zemunu nacistički pamflet, jasno sam objasnio – stali ste na stranu modernih smeđekošuljaša, relativizirali i opravdali njihov čin, a žrtve proglasili za krivce pozivajući se na fašistički koncept „izopačene umjetnosti“. Kako ste mi odgovorili? Jadno i otužno, usta punih ličnih uvreda i kleveta, isto onako kako je i Gebels odgovarao na kritike.
Što je zaista „potpisani autoportret beščašća“ – moja izjava ili vaše saopćenje kojim ste me sočno „počastili“? Da vam pomognem sa odgovorom, evo malog savjeta: odštampajte to što ste o meni napisali, pročitajte povišenim glasom od riječi do riječi i uz gestikulaciju kao na mitingu, sve vodeći računa da nastupate sa pozicije vlasti i moći. Sem raspomamljene gomile u smeđim košuljama ili fajerkama, nemate druge publike; sem lomače od knjiga ili isparanih slika na podu, nemate druge scenografije. Da li ste se naježili od sladostrašća?
Naime, jasno je da skupljate odurni politički kapital podilazeći najprizemnijim nagonima najmračnijih grupa u Srbiji. Šešelj to isto barem radi otvoreno, pod imenom i prezimenom, a vi sramotite čitavu državu krijući se iza jednog od resora u Vladi Srbije.
Da li vam je palo na pamet da svoja saopćenja vezana za napad na izložbu prevedete na francuski i pošaljete u „Šarli ebdo“? Znate, to je onaj list u čijoj su redakciji 2015. teroristi poubijali deset njenih članova proglašavajući njihove karikature skarednim, izopačenim i uvredljivim. A zato što je povodom tih radova razgovarao sa učenicima o slobodi izražavanja, prije nekoliko dana je u Parizu stradao nastavnik istorije Samuel Pati – ubio ga je ekstremista.
U Francuskoj je sve jasno. Sloboda izražavanja je sloboda da se vjeruje ili ne vjeruje – sažeo je Emanuel Makron. Nema tu nikakvog „ali“, nikakve relativizacije. Sasvim je – naravno – različito ono što se desilo u Parizu i u Zemunu. Međutim, prijetnje upućene umjetnicima čiji su radovi uništeni jesu sasvim realne i na vrijeme prijavljene policiji (vidi tekst „Umiveno lice nacizma“). Da li ste o tome imalo razmišljali prilikom sastavljanja svojih saopćenja, Ministarstvo moje maleno, ubogo i jadno?
Uvjeren sam i da su ti sastavi isključivo produkt vaše pameti i morala. Srbija je ionako jednopartijska država, jedan čovjek o svemu odlučuje, jedna partija prožima svaki aspekt javnog života, a njen glavni operativac – Darko Glišić – demokraciju smatra za frazu nametnutu izvana, pa k’o velite – ‘ajde da se i mi tu zapljunemo koliko možemo.
No, ispalo je da ste se preigrali. Možete li zamisliti na što to podsjeća kad se pogleda iz država gdje postoje demokratske, medijske i slobode izražavanja, a vi sve skupa još podebljavate promoviranjem koncepta „izopačene umjetnosti“? Mislite li da je Aleksandru Vučiću milo ako ga neko podsjeti na vrijeme kada je bio na vašem mjestu i progonio novinare i karikaturiste kao vi sada?
U svakom slučaju, Ani Brnabić je to objašnjeno pa vas je pustila niz vodu i oprala ruke. Poput nje, ovdje vas ostavljam očekujući da ćete nastaviti gdje ste stali ne nekom od opskurnih, šovinističkih i mrzilačkih portala, istim onakvim kakav je za vašeg vakta postao sajt Ministarstva kulture i informisanja.
