Postoji li dovoljno velika afera, skandal ili bilo što drugo povezano sa aktualnom vlašću zbog čega bi neko od njenih nosilaca mogao snositi odgovornost? Oni su uvjereni da ne postoji. Prosto – riječ je o ljudima od teflona, za njih se ništa ne može zaljepiti, pa ni članovi zakona i moralne norme.
Kako to izgleda u praksi, upravo demonstrira Dragan Marković Palma. Pseudofeudalni gospodar Jagodine i okoline na optužbe za podvođenje djevojčica političkim i poslovnim partnerima (vidi tekst na strani 6) reagirao je po standardnom obrascu: to Dragan Đilas preko Marinike Tepić hoće da lažima skrene pažnju sa svojih mutnih poslova. Da je Palma ovo rekao u Narodnoj skupštini dobio bi ovacije – sada je tamo takva praksa o čemu god da se raspravlja.
Ali spominjanje Đilasa koga su režim i njihovi tabloidi davno proglasili za đavoljevu desnu ruku samo je prvi korak u teflonskom protokolu. Drugi pripada Zorani Mihajlović. Ministarka i, što je još važnije, predsjednica Koordinacionog tijela za rodnu ravnopravnost proglašava Tepić za potencijalnu saučesnicu. Zbog čega? Zato što je ćutala iako je možda znala za slučajeve podvođenja i seksualnog zlostavljanja. Dakle, nisu više tema eventualna nepočinstva Palme i ortaka u jagodinskom hotelu „Alfa“, već kako je i kada Tepić došla do saznanja – nju treba kriminalizirati, dezavuirati zbog „politikanstva“, manipulacija i ambicija za „osvajanje kandidature za predsedničkog kandidata opozicije“… Ma sve što padne na pamet, samo da se preusmjeri pažnja.
Stanimo malo, uhvatimo zrak. Ukoliko je Tepić – kako kaže Mihajlović – potencijalna saučesnica, što li su onda ljudi u Tužilaštvu i Nebojša Stefanović koje je Igor Jurić, predsjednik fondacije „Tijana Jurić“, upoznao sa sličnim saznanjima? A tek Ana Brnabić? Sadašnja premijerka se 2017. hvalila u „Kuriru“ kako ju je Palma zvao na bunga-bunga žurke gdje je sve dopušteno osim da muškarac ljubi muškarca…
Pobrojani nisu opozicioni političari, novinari nezavisnih medija, aktivisti nevladinih organizacija, zapadni diplomati ili bilo tko drugi iz kategorije režimskih dežurnih krivaca. Naprotiv, svi spadaju u toliko opjevane „institucije sistema“. A kako kaže Mihajlović, one „rade svoj posao“.
Ovo je treći korak za ljude od teflona. Njima „institucije sistema“ dođu nešto poput sigurne kuće. Tko ne vjeruje, neka se zapita dokle je stiglo rasvjetljavanje Savamale, Krušika, Jovanjice, dovođenja Veljka Belivuka na tribine Partizanovog stadiona i bezbroj sličnih afera. Odgovor je – ni do čega osim zaborava, rezignacije, urušavanja vladavine prava…
Naravno, tu i tamo „institucije sistema“ ponešto i urade kao u slučajevima Milutina Jeličića Jutke ili Dragoljuba Simonovića. Ali to ništa ne mijenja na stvari: seksualni predator i naručilac paljevine porodične kuće su sitne ribe, predsjednici opština Brus i Grocka, ljudi čije je djelovanje ograničeno na lokalnu sredinu. A čak i u tom kontekstu, teško da bi do procesuiranja došlo bez hrabrosti i upornosti njihovih žrtava – Marije Lukić i Milana Jovanovića – te žestokog pritiska ono malo preostalog javnog mnijenja.
Ovo posljednje najviše nervira i brine naše ljude od teflona. Zato su stalno u preventivnom, propagandnom ratu. Njegova strategija i taktika je sljedeća: pretvaraj se da si progonjen iako držiš svu vlast u državi; zatri svaku kritičku misao i obesmisli bilo kakav dijalog; zastraši, ucijeni, potkupi; ignoriraj svakog tko zna o čemu govori poput bivšeg inspektora Unutrašnje kontrole Nebojše Trbovića u „Vremenu“… Nema smisla dalje nabrajati – čitalac i sam zna o čemu se radi, dovoljan mu je i letimičan pogled na program ružičastih televizija ili sadržaj tabloida.
Srbija je zato zemlja gdje su najcjenjenije društvene vrlina ćutanje, okretanje glave od nasilništva i aplaudiranje ljudima od teflona, što god radili. A nakon gotovo deset godina takve vlasti svašta se tu nakupilo: naprasnog bogaćenja, vulgarnosti, bahatosti, dekadencije i ostalog što im je donijela sloboda od stvarnog polaganja računa građanima. Način njihovog obraćanja javnosti i govor tijela svjedoče da sebe doživljavaju kao ljude kojima je samo nebo granica. Sve što požele, to i smiju. Onaj tko sumnja, neka skokne do Jagodine i raspita se kako Palma vodi ovaj grad, kada je sve započelo i odakle crpi svoju moć. Možda će mu najrječitija biti tamošnja ćutnja.
Ovi ljudi od teflona su međusobno uvezani brojnim političkim i poslovnim interesima. Drugi ambijent osim postojećeg, za njih je nezamisliv. Mnogi se uzajamno mrze, ali i paze jedni na druge – tokom godina razvili su, svaki ponaosob, respektabilan ucjenjivački kapacitet jer u njihovom svijetu sve ima cijenu, svaka usluga kontrauslugu, a osiona raskalašnost postala im je poželjni životni stil. Također, eventualni pad nekog od njih nije dobar za rejting, sigurne glasove, poslovne kombinacije i slično, što sve zajedno i pojedinačno ima posebnu težinu u današnjoj Srbiji. Ona je uslijed toga i postala ustajala, mračna močvara u kojoj se slobodno kreću samo grabljivci.
I dokle tako?
Dotle, poštovani čitaoče, dok građani ne prestanu ćutati i okretati glave od nepočinstava; dok političke diskvalifikacije ne prestanu biti prihvatljive kao odgovor; dok se ne okončaju sumnje u motive svakog tko nije gospodar tuđe muke i egzistencije; dok čitavo društvo ne shvati da teflon ni za koga nije dobar.
