Nastup Politbiroa u Sava centru

Nebojša Stefanović ima jednu obavezu manje – više nije na čelu beogradskih naprednjaka. Kad je šef države i partije Aleksandar Vučić saopćio da mu je dao ostavku, odjeknuo je aplauz članova Glavnog odbora Srpske napredne stranke. Isto bi se desilo – bez ikakve sumnje – i da im je rekao kako Stefanović ostaje na funkciji. Nije od nekog značaja, ali bilo bi interesantno baciti pogled na tekst ostavke. Šta li je to dojučerašnji prvi naprednjak Beograda naveo kao razlog za povlačenje? I da li je ponešto prkosno nagovijestio, onako „za istoriju“?

Uglavnom, slučaj Stefanović je u antiklimaksu. Razočarani su mnogi. Izvan SNS-a je šarolika ekipa priželjkivala da Stefanović izazove ozbiljan partijski potres i tako oslabi Vučića… Nada umire posljednja: sada se naglašava da je i dalje ministar obrane, koordinator službi bezbjednosti i član predsjedništva stranke. Drugim riječima, nije rekao posljednju riječ, tko zna čega tu još ima…

Mnogi naprednjaci također djeluju razočarano i smušeno. Biće da im ne ide u glavu kako je Stefanović opstao nakon izjašnjavanja članstva i navodnog prisluškivanja predsjednika države iz MUP-a… A da su mnogi bili sigurni da je đavo došao po svoje, svjedoči i panično brisanje postova sa društvenih mreža u kojima mu se „njegovi ljudi“ kunu na vjernost do groba. Sada – poslije Glavnog odbora i Stefanovićeve ostavke – teško da znaju šta da o tome misle.

Sve u svemu, desilo se ono što je većina političkih analitičara prognozirala. Razlika između njih je samo u tome što su jedni u prvi plan stavljali Stefanovićeva pipava saznanja velikog ucjenjivačkog kapaciteta, a drugi Vučićevu potrebu da u izbornu godinu uđe s prividom monolitne stranke, odnosno da uskrati opoziciji naslađivanje zbog obračuna među naprednjacima.

Zašto je ovo važno?

Zato, poštovani čitaoče, što je Srbija učmala jednopartijska država, a javnost mora imati supstitut za politički život na respiratoru. U tom kontekstu, bavljenje udruživanjima i razdruživanjima opozicije tužna je i depresivna zanimacija. Mnogo manji problem od slabe vidljivosti tih partija i činjenice da ni na šta ne utiču jeste široko rasprostranjeno uvjerenje da će tako – sva je prilika – i ostati. Bez novih ideja i lica, sa toliko puta ponovljenim političkim greškama, jednostavno nisu percipirani kao faktor promjena.

Šta onda preostaje?

Ništa osim „kremljološkog“ studiranja režimske nomenklature – vlast drže bezmalo deset godina, pa je sasvim razumljiva potreba građana da koliko-toliko saznaju za pomjeranja unutar nje. Tako Goran Vesić, koji sjedi dok svi na Glavnom odboru stoje i aplaudiraju Aleksandru Šapiću zbog pristupanja SNS-u, na primjer, predstavlja političku činjenicu. Jedni u njoj već vide novi frakcionaški rat unutar naprednjaka u Beogradu. Drugi pak nisu sigurni kako da protumače gestu zamjenika gradonačelnika – kao demonstraciju vlastite važnosti ili potez razočaranog funkcionera gurnutog u stranu zbog Šapića?

Sličnih primjera gatanja ima bezbroj. Ipak, u posljednjih pola godine, najveću pažnju su privukla nestajanja i ukazivanja Nebojše Stefanovića. Njegov izostanak iz javnosti na samom početku afere s prisluškivanjem Vučića doživljen je kao nepobitan dokaz da je politički zglajznuo. A onda preokret: Stefanović se pojavljuje na pojedinim manifestacijama, daje izjavu za javnost poslije jedne sjednice Savjeta za nacionalnu bezbjednost… Pa opet hladan tuš: već na sljedećoj, onoj gdje su pokazane obezglavljene žrtve za čije je likvidacije optužena banda Veljka Belivuka, ministra obrane i koordinatora tajnih službi nema za konferencijskim stolom ispred novinara. I sada čovjek treba biti pametan…

Među svim ovim nepoznanicama, jedna činjenica je dobro poznata svim građanima. A to je da se prava politička moć u Srbije ne crpi iz državnih i funkcija unutar SNS-a, nego iz bliskosti sa Aleksandrom Vučićem. Stefanović upravo njoj i duguje svoj uspon. Zato u „kremljološkoj“ analizi nije moguće zanemariti taj lični odnos, očito vrlo kompleksan i nimalo lak. Naime, Vučić niti jednom jedinom riječju nije javno kritizirao Stefanovića i najdalje dokle je došao jeste mlako spočitavanje „objektivne odgovornosti“. Sa druge strane, organizirao je do sada nezapamćeno izjašnjavanje o svom prijatelju a da ogroman broj članova odbora SNS-a nije stvarno znao šta mu se stavlja na teret.

Zašto Vučiću sve ovo treba, pogotovo što je svaki naprednjak svjestan da suprotstavljanje svom lideru predstavlja političko samoubojstvo? Možda je riječ o psihološkom problemu da, poslije svega, starom prijatelju pokaže vrata? Ili je u pitanju izlazak u susret nekome tko je mnogo bliži Aleksandru Vučiću od Nebojše Stefanovića, ali nije zgodno da baš tako ispadne u javnosti.

Čitalac lako pogađa da se misli na brata šefa države, Andreja Vučića. Dugo je javna tajna da on i Stefanović, najblaže rečeno, nisu u najboljim odnosima. Potvrdu tih abera politička čaršija pronašla je i u korona žurci SNS-a poslije posljednjih izbora prošle godine. Naime, dok je Andrej Vučić slavio sa stranačkim drugovima, Stefanovića nije bilo u prostoriji; ušao je tek kad je šefov brat izišao… Razlog sukoba i netrpeljivosti između njih dvojice nije poznat izvan užeg naprednjačkog vrha, a javnost ih prati na osnovu nepouzdanih priča iz druge ruke, nagađanja i „umjetničkih dojmova“.

Andrej Vučić nema nikakvu javnu funkciju. Ali da posjeduje ogromnu stvarnu moć iz sjenke unutar SNS-a a i mnogo šire, potvrđuje i njegov brat stalno ističući njihovu neizrecivu uzajamnu povezanost. Ovo vodi ka sljedećem: razlike između Andreja Vučića i Nebojše Stefanovića postale su nepremostive; kako bi se predupredile optužbe za nepotizam, došlo je do afere „Prisluškivanje“ i izjašnjavanja naprednjačkih odbora; Stefanović – da upotrijebimo korporativni termin – uz zlatni padobran postepeno ostaje bez funkcija. I to bi lako mogla biti suština glavne političke drame od početka godine.

Slučaj Nebojše Stefanovića samo je najpoznatiji primjer spletki na dvoru jednog jedinog čovjeka koji u Srbiji odlučuje o svemu. Tko vjeruje da je drugačije, neka pogleda rasprave na zasjedanjima Narodne skupštine. Može se zapitati kako je i zbog čega Ana Brnabić postala premijerka. Također, i čime su toliki funkcionari zaslužili svoje položaje. Racionalan odgovor neće naći ni u čemu nalik na normalan politički život u normalnoj demokratskoj i parlamentarnoj državi.

Građanima zato ne preostaje ništa nego da, kao nekad na osnovu rasporeda sovjetske nomenklature prilikom parada na Crvenom trgu, traže u naprednjačkim okupljanjima nagovještaje nečijeg uspona ili otklizavanja u nemilost. Na primjer, kome je Aleksandar Vučić srdačno pružio ruku a kome Andrej nije, tko stoji a tko sjedi poput Vesića na posljednjem Glavnom odboru, zašto je ovaj prisutan a onaj odsutan i slično. Nalik na Kremlj onomad, ni ovdje iznenađenja nisu samo neizbježna nego su i nužna. Nema opuštanja.