Srce tame

Scena je izgledala nadrealno, kao iz kakvog lošeg horor filma B produkcije: na optuženičkoj klupi Zvezdan Jovanović Zmija, bivši pomoćnik komandanta Jedinice za specijalne operacije MUP-a Srbije u činu potpukovnika, čovjek optužen da je lično 12. marta 2003. iz snajperske puške ubio premijera Zorana Đinđića, a iza njega, na galeriji za publiku, šest pripadnika Žandarmerije u majicama s amblemom Jedinice. I to nije sve. Jovanovićeve kolege iz „crvenih beretki“ obnarodovale su svoju podršku bivšem starješini u trenutku kada je svjedočio Milan Veurović, Đinđićev pratilac i sam ranjen od hitaca atentatora. Ako ovo nije nedvosmislena prijetnja, onda ništa nije, pa neka se pravi blesav tko god hoće.

Komandant Žandarmerije Goran Radosavljević Guri nije za Radio B92 želio komentirati motive svojih potčinjenih: „Ja ne bih govorio o tome koji su motivi. To će utvrditi istražni organi, a u skladu s time kakva je povreda radnih obaveza i dužnosti u pitanju i u skladu sa tim će biti i sankcije.“ Radosavljević je još rekao da su dotičnoj šestorici koji su iz JSO-a došli u Žandarmeriju to bio slobodan dan, te da su ih „naši organi za kontraobaveštajnu delatnost odveli u našu bazu i u toku je razgovor s njima“.

Ova demonstracija solidarnosti bivših „crvenih beretki“ sa svojim bivšim starješinom i nekolicinom drugih kolega, došla je nedugo nakon poziva Centra za modernu politiku – nevladine organizacije bivšeg potpredsjednika Vlade Srbije Čedomira Jovanovića – građanima, ali i saradnicima i prijateljima Đinđića da prisustvuju suđenju optuženim za ubojstvo premijera. Cilj apela je zamišljen kao odgovor na opstrukciju procesa od advokata optuženih i neku vrstu političke i medijske kampanje iz koje gotovo da proizlazi da je Đinđić „ubio samog sebe“, da su svi uhapšenici ili pritvorenici u operaciji Sablja nevinašca i žrtve samovolje policije, da se ništa utvrditi i dokazati ne može i da aplauzi koje dobijaju ljudi sa optuženičke klupe od rodbine i prijatelja predstavljaju javno mnijenje Srbije. I doista, već prvog dana nastavka suđenja u zgradi Specijalnog suda pojavile su se mnoge javne ličnosti i suradnici pokojnog premijera; Jovanović i bivša predsjednica republičke skupštine i bivši vršilac dužnosti predsjednika Srbije Nataša Mićić udaljeni su, po zahtjevu advokata, kao potencijalni svjedoci.

„Za mene pojavljivanje šestorice bivših pripadnika JSO-a nije iznenađenje“, kaže za „Vreme“ Čedomir Jovanović, „prosto iz razloga što sam, onog dana kada sam došao na suđenje, bio okružen grupom muškaraca koji su svi imali na vratu istetoviranu ružu (Legija je tetoviran na isti način – op. aut). Pitam se što bi se desilo da su mene zatekli u zgradi Specijalnog suda; na portirnici su, naime, predali pištolje. Sve dok Legija ne bude u zatvoru i dok ne bude kažnjen, sve te strukture za koje je Legija simbol heroja, vjeruju da se stvari mogu vratiti na staro.“

Jedinica za specijalne operacije rasformirana je 25. marta 2003, nakon hapšenja njenog komandanta Dušana Maričića Gumara, Zvezdana Jovanovića i nekolicine drugih pripadnika. Iako su grupe iz „crvenih beretki“ optužene za otmicu i ubojstvo bivšeg predsjednika Predsjedništva Srbije Ivana Stambolića, za atentat na Ibarskoj magistrali kada su poginula četiri funkcionera Srpskog pokreta obnove, a u vezu su dovođene i sa drugim političkim i naručenim likvidacijama, velik broj državnih i policijskih glavešina uvjeravao je javnost da je u sva ta nepočinstva upleten isključivo mali broj pouzdanika Milorada Lukovića Ulemeka Legije, do grla u organiziranom kriminalu, a da je većina pripadnika Jedinice poštena, bezbjednosno zdrava, u najgorem slučaju izmanipulirana, te je tako najveći broj njih preuzet u Žandarmeriju i Specijalne antiterorističe jedinice. Kao i ranije, poslije Legijinog paljenja diskoteke u Kuli, ili šenlučenja u restoranu „Stupica“ ili poslije oružane pobune JSO-a od 8. novembra 2001, s njima se postupilo nježno, u svilenim rukavicama, kao da ne dolaze iz samog srca tame Miloševićevih ratova i svega onog do čega je doveo njegov režim. Da li zbog inače sumnjivih zasluga za Peti oktobar, kada se Legiji zahvaljivalo što je u posljednjem momentu prešao na pravu stranu i tako spasio i sebe i svoje, da li zbog straha od njihove duge ruke ili zbog krajnje jadnog stanja i policijskog i pravosudnog sistema, „crvene beretke“ su tretirane poput nacionalnog dobra od neprocjenjivog interesa. Nema sumnje da je pokojni premijer vrebao priliku da ih raspusti, pogotovo poslije oružane pobune, no jednako ostaje činjenica da su oni bili brži i dobro utemeljeni u onom što se naziva bezbjednosnim strukturama Srbije, među svojim starim suborcima i istomišljenicima. Ako kome nešto nije jasno, neka se samo sjeti snimaka „spomen-sobe“ JSO-a u Kuli sa svim njihovim ratnim destinacijama, njihovih svečanih smotri i zvanica u tim prilikama.

Svakako, sasvim je moguće da većina pripadnika „crvenih beretki“ nije imala ništa neposredno sa ratnim zločinima ili profesionalnim likvidacijama. Poput većine specijalaca u raznim sličnim jedinicama raznih država, pripadnici JSO-a su drilom i obukom dovedeni u svojevrsno robotizirano stanje, kada se sve naredbe izvršavaju bez pogovora i promptno, bez ikakvog odnosa prema pojmovima dobra i zla, pa sad kome je naređeno – naređeno je, kome nije – nije. No, postoji nešto što se može nazvati duh Jedinice i što su – ma što da se kaže i ma kako se to objašnjavalo i pravdalo – svi oni dijelili. A to uvjerenje da je u zaštiti srpstva na način kako im ga je Miloševićev režim definirao dopušteno sve, da su u svojoj „misiji“ nedodirljivi i da, kao takvi, stoje iznad svih zakona. Jer od svog osnivanja pa do raspuštanja, „crvene beretke“ su u najvećem slučaju korištene u operacijama i akcijama „koje se nikad nisu dogodile, a sve i da jesu, nitko nije ovlašten da o njima govori“: tako je bilo u Krajini i Bosni kada „Srbija nije bila u ratu“, kao i na Kosovu kada je SR Jugoslavija proglasila ratno stanje.

Ovdje je – da bude jasno – riječ o ljudima koje su Franko Simatović Frenki, Legija, Gumar, Zvezdan Jovanović i slični kadrovi – od Krajine 1991. preko Kosova 1998/99. i Bujanovca, Preševa i Medveđe 2001 – vodili u borbene akcije, koji su se zajednički smrzavali danima i noćima po čukama, koji su utjerivali u poslušnost svim sredstvima prekodrinske srpske lidere, a i pojedine političare u Srbiji, obezbjeđivali razne sumnjive biznise od „nacionalnog interesa“… Naprosto, nevjerojatno bi bilo da bi svi ti njihovi uzajamni odnosi, homogenost utvrđivana i provjeravana godinama tek tako nestala preko noći. Bivši pripadnici JSO-a prebačeni u Žandarmeriju, uostalom, ionako su se držali kao posebno bratstvo, uvijek zajedno sjedili u kantini bez društva sa strane, nosili beretke kad god su mogli na svoj način – „na krivu“, lijevu stranu – i kao takvi, vrlo brzo stekli novi naziv – „Peti element“.

Pa ipak, pripadnike JSO-a nikad nije krasila samoinicijativa, a ni sklonost ka javnom istupanju; oni su uvijek u tišini samo izvršavali naređenje moćnika iz sjenke. Treba li, dakle, očekivati da će obećani izvještaj generala Radosavljevića, koji je nedavno dobio zamjenika iz Vojske Srbije i Crne Gore – što bi možda moglo biti indikativno – sadržavati i nešto o Legijinoj „karizmi“ i uticajima, kao i osvrt na različite izjave predstavnika aktualne vlade koje otvaraju mnoge nedoumice kada je u pitanju suđenje za ubojstvo Zorana Đinđića?