Šverceri vlastitog života

Milan Kangrga živi u skromnom stanu u širem centru Zagreba, u jednoj od monstruoznih svugdenalazećih socrealističkih kvazikorbizjeovsko–internacionalnostilskih zgrada sedme decenije. Običnost ambijenta je najpre iznenađujuća, ali ubrzo postane jasno da tom neobičnom čoveku takve stvari apsolutno nisu važne. Kad ga, recimo, upitate ima li mejl, on goropadno reaguje: „Nemam kompjuter – ja sam proleter!“ A ako se potom iznenadite zbog upotrebe te zaboravljene reči i to u pozitivnom značenju, uslediće objašnjenje: „Proleter je posljednja historijska situacija koja ti omogućuje da budeš ili ništa ili čovjek. Odrezan si od svega, nisi ni Srpčić ni Hrvatić, nisi ni bogataš, na sebi si samome, pa što jesi to jesi. Izbori se, pa nešto budi – postani čovjekom. Marks je govorio: odrezan od pupčane vrpce. To sam ja, Kangrga je jedini u Jugoslaviji! U Beogradu su jednom objavili intervju u kojem me nazivaju posljednjim ljevičarem.

Posljednje dvije stotine godina historija čovječanstva kreće se kao desnica, a sve što je bilo ljevo bilo je ubijano, vješano, paljeno, uništavano, onemogućavano… Ljevica je progres, to nitko ne može poreći – ako je riječ o istinskoj ljevici, ali je ona uvijek manjina. Onaj tko govori da je „naš socijalizam“ bio socijalizam, taj se silno vara. Mi nismo imali socijalizam. O tome sam pisao da mi na nos izlazi, ali nitko neće slušati. Nigdje na svijetu nije bilo ni socijalizma, ni komunizma, a najmanje Marksovoga. Radilo se o staljinizmu koji je trajao cijelu epohu. A ako staljinizam nazivate ljevicom, onda se možete ustrijeliti. Nećemo valjda reći za Staljina da je Marksov sljedbenik ili humanista?“

Milan Kangrga, penzionirani profesor etike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ima danas 78 godina. Dosad je objavio 12 knjiga – trinaesta je u štampi u Nemačkoj – i nekoliko stotina članaka po časopisima i novinama. Tekstovi su mu objavljivani u celome svetu – od Italije, Francuske, Španije i SAD, do Mađarske, Čehoslovačke i Meksika – ali najčešće u Nemačkoj, gde je više puta boravio kao stipendista i predavač. Posle prvog članka, O etici, objavljenog 28.2.1948. u zagrebačkom Studentskom listu, usledio je prvi napad, u beogradskoj Omladini. Zamereno mu je što nije spomenuo druga Staljina, „poznatog etičara“.

„Napadi na mene traju još otad, a potom su se razvili. Kasnije, mi praksisovci, i uopće filozofi ili sociolozi, od onog starog režima i birokracije bili smo imenovani kao apstraktni humanisti. A nitko nikad nije odredio što to znači, to se nije određivalo. Jest apstrakcija, ali to je bila naša etiketa.“

„VREME„: Neki od apstraktnih humanista kasnije su postali konkretni nacionalisti. Kad se nacionalizam počeo ispoljavati unutar grupe?

MILAN KANGRGA: Šezdesetih godina se u praksisovom krugu stalno kritikovao Tito, ali mi se već tada činilo da je među nekim dečkima iz Srbije on bio smatran nepodobnom osobom ne zato što je bio staljinista i diktator, koji je i nas praksisovce tukao, već zato što je bio Hrvat. Ne bih htio biti nefer i iznositi imena, ali to su bili dečki iz našega kruga. Imali smo jasan stav prema svim staljinizmima i birokraciji, prema svemu što se događalo, izgrađivali smo istinsku marksističku ili progresivnu poziciju, ali su neki već igrali na Srbe i Hrvate, dakle na nacionalno, a to znači za mene uvijek nacionalističko. Tad je to bilo daleko naslućivanje, prelazilo se preko toga, nije u našem krugu čak ni razgovarano o tome – razgovarati smo počeli tek 1971, u vreme maspoka. Ispoljilo se onda nešto, ali se nije moglo jasno vidjeti. Sve do događanja naroda. Na sreću, u Zagrebu nitko od nas nije upao u nacionalizam.

Sa Gajom Petrovićem sam osnovao Praxis, a sa Rudijem Supekom Korčulansku ljetnju školu. Držali smo se u časopisu prakse da svaki tekst mora imati dve pozitivne recenzije, a ako bi jedna bila negativna a druga pozitivna – onda bi se tražio treći recenzent. Gajo, glavni urednik, povukao je jedan svoj tekst za koji sam smatrao da je nedostatan, a meni takođe jednom nisu objavili članak. Bilo nam je stalo do tog da se na kvalitetu Praxisa možemo uvijek pozvati, ali bilo je i kikseva. Dva velika su nam se desila sa Dobricom Ćosićem i Mihajlom Đurićem. Sarađivali smo s njima, a oni su bili srpski nacionalasti. Objavili smo jedan Ćosićev članak kad se već znalo da je nacionalista, a kad je Mihajlo Đurić bio zatvoren – poslije svog nacionalističkog govora 1971, zbog kojeg sam ga i lično jako kritikovao – Rudi Supek ga je u ime Praxisa branio.

Bili ste predsednik Hrvatskog filozofskog društva u vreme kad su beogradski praksisovci izbacivani sa fakulteta. Kako to da vi u Zagrebu niste stradali?

Pitanje našeg odstranjivanja bilo je stalno na dnevnom redu, čak je i sa srpske strane zahtjevano. Milka Planinc je tad bila glavna. Otvoreno je rekla, na sastanku Centralnog komiteta: Doći će oni na red, imamo to u vidu, ali moramo najprije riješiti pitanje nacionalista. Bilo je to vrijeme posle maspoka. Iza toga ide zabrana Praxisa i Korčulanske škole, a 1974. ukida se sve.

Tukli su nas sa svih strana, nacionalisti su vikali da nam pas mater, da će nas sve van pobacati, da nas treba pohapsiti. Očekivali smo da će nas odstraniti, ali se sve nekako rasplinulo. Zabranjeni smo, ali smo ostali na fakultetu. U tom smislu pustili su nas na miru.

Da li ste se u poslednjih deset godina, kada moral ovde doživljava katastrofalan pad, pokajali što ste se bavili etikom?

Zadnjih deset godina? Smatram da nam nikakvog morala ne fali – govorim sad za Hrvatsku – već nam fali pravna država. Moral nema inventara, bilo kakvih sredstava, a najmanje praktičkih, da razrešava bitna pitanja čovjeka i njegove situacije. Etičko ili moralno faktički je samo kompenzacija za ljudski život koji se nema. To je glas vapijućega u pustinji. Ako je sve u kaosu, ako nema pravnih normi, ako se sve ruši, ako nema osnove za bilo kakav normalan život – zahtjevati od nekog da bude moralno biće čak je i licemjerno. To je bumerang, protivurječno, kontraproduktivno. To ostaje samo puki postulat – kako se kantovski kaže – da nešto treba. Treba, da. To znamo, čovjek zna da treba, samo kako će? Sve zemlje bivše Jugoslavije bore se sa problemima koji su za mene pravnog karaktera, i situacija se neće popraviti dok se ne uspostave pravne norme.

Historijska činjenica, ili povijesni problem, jest to što do moralnog habitusa može doći čovjek tek kad postaje samosvjesno biće. A to znači tretirati sebe i drugoga kao čovjeka. Čovjek rodovsko-plemenske zajednice još nije dospio do nivoa kada bi mogao biti tretiran kao moralno biće. On nije ni amoralno, ni nemoralno, ni antimoralno, ni moralno biće, on je još nedodirljiv, zato što još nije čovjek. Na njega ne možete apelirati. Tako dugo dok postojiš samo kao Hrvat, ili Srbin, ili šta ja znam šta, još nisi čovjek. Na tebe tad ne mogu apelirati kao na čovjeka, nego samo kao na Hrvata, ili Srbina… A koji je to hrvatski moral? To je drveno željezo, to ne postoji.

Plemenski čovjek je naivno, fino zaštićen od svake odgovornosti jer je odgovoran samo hrvatstvu ili srpstvu. Znači, ako ubije drugoga – ko nije njegove nacije – onda je napravio svoje veliko djelo, onda je vitez, heroj, pravi sin svoga roda… Ne možete Norcu ili Gotovini reći da to što su radili nije moralno, to je nonsens. Ne samo da ispadate naivni, već je nedopustivo da ne vidite da idete mimo. Naše cjelokupno tlo je toliko „nevino“ u plemensko-rodovskom načinu života, koji ne smatram historijskim, a još manje povijesnim – tu pravim razliku, da moralni moment ne može doći do izražaja. Moral podrazumjeva samorefleksiju, samokritiku, razmišljanje, i odnosi se samo na pojedince. U pravu sam osoba – kako kaže Hegel – a u moralu sam subjekt kao samosvjesno biće koje samo odgovara za ono što čini.

Korov i drač rastu pod svim okolnostima, a vrtna ruža mora se uzgajati. Čovjek je krhko biće koje treba postajati. Životinja je savršena, a ako Bog postoji – i on je savršen. Jedini je čovjek ograničeno konačno biće. Jedino biće koje mora, ne postati nego postajati to što jeste po pojmu – kako bi Hegel rekao. To mu je veliki zadatak, cjeli život mu je to. Cijela filozofija je u tome sadržana. Možete biti prvoklasno biće, raditi sjajno, i napraviti jedan užasan kiks koji demantira sve što ste dotad radili. To je neprekidna borba. Ako čovjek, doslovno, ne radi na sebi samome – to sam nazvao obrazovanjem i oplemenjivanjem – onda nikad neće postati čovjekom.

Primitivac ne cijeni sebe, zato ni drugoga ne cijeni. Zna kakav je, pa misli i za druge da su takvi. Ako je na–rođen onda je član naroda, pa će biti dobar Srbin, Hrvat… Najbolji Njemci su SS–ovci, oni su na–rođeni. To im je dovoljno, na to se pozivaju. To znači da su se srozali, da im je dovoljno da su se izlegli.

U tekstu u Republici – koja više ne izlazi – postavio sam pitanje da li je Edip uopšte došao u Hrvatsku imajući na umu čuvenu zagonetku: šta je to što ujutro ide četveronoške, u podne na dve noge, a uveče na tri? Rekao sam da Edip, dakle, još nije stigao u Hrvatsku, jer odgovor je ovdje uvijek Hrvat, a ne čovjek.

Kako ste se suprotstavljali toj regresiji?

Nastojao sam ostati dosledan sebi. Veoma sam oštro napadao Tuđmana, i to je objavljivano. Govorili su da će me uhapsiti, rekao sam da bi me baš zanimalo to da vidim. Nije niti zucnuo, ali me je posredno kaznio zbog jednog teksta u Feralu, iz 1997, u kojem sam reagirao na paljenje i uništavanje knjiga, na devastiranje korčulanske biblioteke. Izbacivali su Džeka Londona, Teodora Drajzera, Ivanu Brlić–Mažuranić jer je pisala o Kraljiviću Marku. Najveći antihrvatski pjesnik ispao je Vladimir Nazor, i njegove su knjige bačene, a da ne govorim o Anatolu Fransu, Oskaru Vajldu… 500 do 600 knjiga pobacano je u kontejnere na Korčuli. Po cijeloj Hrvatskoj su se knjige palile, u Požegi, Slatini… U Velikoj Gorici djeca su u školskom dvorištu morala praviti lomaču kao na onoj slici iz 1933, u Berlinu. Reagirao sam na primeru Korčule. To mjesto smo mi proslavili, knjige smo davali u tu biblioteku, a polutanka koja je po političkoj liniji postala ravnateljica – bacala ih je van. Poslije mog teksta školske bibliotekarke su me zvale telefonom, pisali su mi anonimna pisma ljudi koji su se slagali sa mnom ali nisu se smjeli potpisati niti svjedočiti u moju korist.

Tuđman je, po svoj prilici preko jednog svog tajnika kojemu je žena sa Korčule, dao nalog da me osude, i osudili su me. Proces je bio apsolutno falš. Poslije je na županijskom sudu slučaj storniran, ali još nije sve riješeno.

Ovaj regres koštat će nas sto godina. Niti jedna zemlja ne ide naprijed, ni Slovenci – sve je zaostalo. Trebalo je demokratizirati onu Jugoslaviju, ali su druge snage bile jače.

Rat na ovom području vodio se doslovno za najgrublje finasijske interese. Nije se radilo samo o pitanju vlasti, mada i toga ima. Milošević, Tuđman, svi koji su u tome učestvovali, to su izluđeni polutani. Tuđman – ljudi uopće ne znaju ko je taj čovjek – to je sirovina, strahota jedna. Najprije je sebi sve omogućio, pa onda onima oko sebe. Imaju milijardu maraka vani, cijela familija. A znate li koliko je ova ustaška banda vani iznesla, opljačkala? Dvadeset milijardi maraka! Taj podatak ćete dobiti od vanjskih banaka, od Amerikanaca. I sad im to nije dosta, hoće ponovo i vlast. A i dobiće je, zaslugom Račana.

Definirao sam Tuđmana kao elementarnu nepogodu, a Račan je katastrofa Hrvatske. Sve je pustio, ništa nije napravio. Sve ih je trebao pohapsiti, lopove koji su mu sad pod prozorom, ne iz revanšizma, nego na bazi onoga što se zna – zbog pljačke. Bunkerirali su razgovore Tuđmana, a sve je tamo rečeno. Trebalo je obezglaviti tu bandu – pedesetak ljudi, to su svi očekivali, a drugi bi se sami međusobno pozatvarali. Vođe je trebalo pohapsiti – to je pravna edukacija. Pogledajte Kutlu, 176 poduzeća je imao. Dajte ja da ga ispitam, za petnaest minuta ću dobiti sve od njega. Postavio bih mu pitanje: Gospodine, hoćete li mi najprije reći odakle ste došli do 176 poduzeća? Ništa drugo. Ili šofer, rojs, postane general jer je ubica. Svi su sada milioneri. Otkuda? Gledamo Njujorške plavce: Sipovic, kad mu netko traži advokata – dum! Za petnaest minuta od Pašalića dobim sve. I to ga ne bih lično tukao, nego dva policajca. Šta tu on meni priča?

A legalizam, velika tema Koštunice?

On je kao i Račan kod nas. Koštunicu i Đinđića lično znam. Đinđić nije toliko, ali Koštunica je nacionalista. Sam to priznaje. A nacionalista ne može riješiti pitanje Srbije danas, kao što ni Račan nije čovjek koji bi bio u stanju da kaže da ili ne. Nema ljudi koji bi nešto na sebe preuzeli i napravili. Koštunica mora otići, da bi došao netko tko bi nešto napravio. Kako su uopće istaknuli Koštunicu za predsjednika, nije on bio tako istaknuti opozicionar. Govorim kao netko tko njega zna. U ovih par mjeseci sve je pokazao – Koštunica ne može napraviti promjene. Nacionalista se ne može boriti za demokraciju, to je inkompatibilno. On je samo dobar Srbin. I mi ovdje imamo dobre Hrvate. Kod vas će to dugo potrajati, kao i kod nas.

Šta je tema Vaše nove knjige?

Maja prošle godine predao sam Feralu rukopis knjige: Šverceri vlastitog života, sa podnaslovom: Refleksije o hrvatskoj političkoj kulturi i duhovnosti. Još je nisu objavili. Pišem o pola stoljeća, o događanjima koja se ne tiču samo mene osobno već prije svega Praxisa i Korčulanske škole. Uzeo sam sebi kao obavezu pred smrt, kao jedan od posljednjih Mohikanaca iz praksisovog kruga, da ga odbranim od strahota, laži i falsifikata. Ovdje su osim mene živi još samo Predrag Vranicki i Ivan Kuvačić.

Ta knjiga je i obračun sa hrvatskim nacionalistima. Dovodim u pitanje današnju floskulu o maspoku kao otelotvorenju demokracije u Jugoslaviji. Kad je netko u maspoku sa nacionalističke pozicije spomenuo građanina i čovjeka? Nikad. Švercere vlastitog života sam nalazio u kulturnoj i političkoj sferi. Od Mike Tripala i Savke Dapčević–Kučar, preko Šime Đodana, Veselice, Vlatka Pavletića. Citirao sam ih sve, te velike „demokrate“. Dajte, molim vas, to su sve staljinisti. Kad čovjek šverca vlastitim životom onda može biti sve: i hrvatski borbeni nacionalista, i veliki kršćanin koji odlazi u katedralu da ga Kuharić blagosilja, sad i demokrat…

Da je to izašlo, mnoge bi stvari bile jasnije. Tu sam napisao da će Budiša biti šef desnice koja će srušiti Račana i ovu vlast. Sve se i događa po tom scenariju.