Smrt fašizmu – sloboda narodu

„Dole je mlada šuma, a ispred nas livada. Ali niska, gusta magla, kao mleko gusta magla, gotovo se ništa ne vidi… Iz te šume, nazirem, proviruju, izlaze partizani. Izlazi Prva proleterska“, kaže književnik Antonije Lule Isaković u knjizi Bes/konačni Tito (i Krležine ‘masne laži’) Bore Krivokapića. „Odjednom, magla je stala, naglo se digla, čistina. A na suprotnoj strani livade, negde na oko osamdeset-sto metara od nas, žut redut, rov. To je Balinovac. Tu su Nemci. Ušančeni.“

Tog jutra, 10. juna 1943, Prva proleterska brigada na brzinu se razvila na rubu šume; cijele noći pješačili su kroz urvine i planinsko bespuće. Po naređenju Koče Popovića, komandanta Prve proleterske divizije u čijem je sastavu, brigada mora probiti njemačke linije na Balinovcu. Od izvršenja naredbe zavise i njihovi i životi svih boraca opkoljene glavnine Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.

Isaković: „Dobro pamtim, Danilo Lekić je odmah komandovao: ‘Prva proleterska – juriš!’ I verovatno, ja mislim da je to jedini put kad je cela Prva proleterska jurišala. Preko te čistine. Svi smo bili u istom streljačkom stroju. Prvi put, svi… I sve komande četa, i svi štabovi bataljona, i štab brigade i Španac (komandant Danilo Lekić) i Plavi (politički komesar Mijalko Todorović) su bili u jurišu, i svi kuriri, i svi kuvari, i svi bolničari… Sve je izašlo tu, koliko nas je bilo.“

Koliko ih je bilo? Na početku bitke na Sutjesci, 15. maja 1943 – stoji u kapitalnoj knjizi Borci Sutjeske Viktora Kučana – Prva proleterska je imala 1934 borca – 1747 muškaraca i 187 žena. Na kraju, 15. juna1943, falilo ih je više od četvrtine. Izginuli su u borbama i jurišima uključujući i ovaj, presudni, na Balinovcu. Na drugoj strani, dva bataljona 369. legionarske divizije – gro ljudstva iz kvislinške Nezavisne Države Hrvatske, njemački podoficiri i oficiri.

Opet Isaković: „Samo ideš… Fanatično napred. U magnovenju sam video ranjenog druga kako puca u sebe. Neće da ostane kao ranjenik. Izletili smo, iz te šume, i samo trčali, nezadrživo trčali… I naš stalni povik, više krik, svih nas: ‘Juriš proleteri! Juriš!…’ Samo juriš… Znamo da nemamo kud osim – napred. Mora da smo izgledali strašni, iz te šume, zarasli i neobrijani, izgladneli, iscepani i izmučeni… Samo trčiš, i taj žuti rov sve bolje vidiš; Nemce koji tu leže, njihove šarce… Nemci pucaju, ali mi nadiremo; jedan Nemac, vidim, podiže se da pobegne. Sećam se te slike: nemački oficir iz pištolja puca u njega, puca u svoje vojnike. Ne da im da beže. Uzalud, razbili smo Nemce, da ne znam ni kako. (…) Činilo se da ćemo zubima da ih pokoljemo.

To je taj Balinovac.“

Dan je bio naizmjenično oblačan, poslije olujan, kišan, a sedamdeset i pet posto boraca Prve proleterske mlađe od dvadeset i pet godina. Mahom seljaci i radnici, imali su među sobom i dvjesta đaka, osam pitomaca, šest žandara, pet bogoslova, deset domaćica, po jednog književnika i muzičara… Srbi su činili nešto više od polovine, Hrvati četvrtinu, Crnogorci osminu brigade; ostalo – svi ostali uključujući i dvojicu Nijemaca. Probojem njemačkih linija, ovi momci i djevojke omogućili su spas opkoljene glavnine NOVJ u završnici bitke na Sutjesci. Svega mjesec dana ranije, u prvoj polovini maja 1943. teško da je itko od njih čuo za Balinovac; teško da je i pretpostavljao da ih čekaju najteže i najstrašnije borbe u toku Drugog svjetskog rata; teško da su mogli povjerovati da će u njima Prva proleterska brigada izgubiti 564 čovjeka.

POLAZNI POLOŽAJ: Glavnina NOVJ – nekih osamnaest hiljada boraca i oko tri i po hiljade ranjenika i tifusara – formirala je u aprilu 1943. slobodnu teritoriju na dijelovima sjeverne Crne Gore, Sandžaka i istočne Hercegovine. Iza njih je bitka na Neretvi. Od decembra 1942. do marta 1943, partizani su vodili teške borbe sa njemačkim i talijanskim okupatorima, prešli pet stotina kilometara od Korduna, Banije, preko Bosanske krajine do istočne obale Neretve, razbili dvadesetak hiljada pripadnika Jugoslavenske vojske u otadžbini, odnosno četnika generala Dragoljuba Draže Mihailovića, forsirali gornji tok nabujale Drine i izborili sebi krajnje potreban predah.

Odrpana je to vojska, izgladnjela i iznurena: osamdeset posto boraca Sedme banijska divizije oboljelo je od tifusa. Sem pješadijskog sa malo municije, drugog oružja nemaju. Prilikom prelaska Neretve, partizani su morali da unište gotovo svu svoju artiljeriju; u aprilu i početkom maja 1943. toliko ih raduje nekoliko topova zarobljenih od Talijana da im nadjevaju imena – najpopularnije je „Krnjo“. Ipak, ovi dvadesetogodišnjaci u prosjeku, dobrovoljci su, patriote. Svjesni da ih kod okupatora i kvislinga čekaju samo metak i uže, homogenizirani komunističkom ideologijom, svi skupa čine čvrstu i discipliniranu gerilsku armiju bez premca u Evropi. Organizirani u izuzetno mobilne proleterske brigade i divizije, koje samo uvjetno mogu nositi svoja formacijska imena, spremni su da ratuju bilo gdje u Jugoslaviji, da ubijaju i da ginu. Uprkos patnji i stradanju, uspjesi tokom bitke na Neretvi dodatno su im ojačali odlučnost i borbeni moral.

„Vojska nam se taman okalila na Nijemcima“, piše Milovan Đilas u knjizi Revolucionarni rat da mu je rekao Sava Kovačević, komandant brigade čuven po bezgraničnoj hrabrosti u martu 1943.

Ipak, u siromašnim planinskim krajevima Crne Gore, Sandžaka i istočne Hercegovine, glavnina NOVJ ne može dugo opstati.

„Već tri dana najteži ranjenici nisu dobili ni trunke hleba“, zapisao je u svom Ratnom dnevniku 7. maja 1943. istoričar Vladimir Dedijer o stanju u bolnicama. „Uobičajena je pojava da ranjenici koji mogu da se kreću u određeni sat izlaze sa komesarom i bolničarkama u obližnju šumu i na okolne ledine i beru trave, koje posle jedu.“

Branje sremuše i koprive partizani su zvali „paša“. Glad je izazvala i popuštanje čelične discipline u vojsci, posebno među ranjenicima.

„Dolaze seljaci i pitaju štab ovog bataljona (bolničkog) šta treba da rade da krađe kod njih prestanu“, bilježi Dedijer.

Snabdjevanje vojske nije jedini razlog što vrhovni komandant NOVJ Josip Broz Tito i njegov Vrhovni štab žele da prošire slobodnu teritoriju na pitomije i bogatije krajeve. Vjerujući, naime, da će biti progonjeni i po prelasku Neretve, partizani su u tajnosti pregovarali sa Nijemcima u namjeri da dobiju na vremenu. Izuzev o razmjeni zarobljenika, nikakav sporazum nije postignut, ali kako su obje strane bile iscrpljene zimskim ratovanjem, prešutno je utanačeno uzajamno nenapadanje. Upravo to varljivo zatišje Tito želi da iskoristi za razbijanje četnika kao glavne političke konkurencije i za prodor NOVJ na sjever Kosova i jug Srbije; tu u talijanskoj i bugarskoj okupacionoj zoni neprijatelji su neuporedivo „mekši“ od Nijemaca. Sve zajedno, dio je ostvarenja najvažnijeg, ključnog cilja.

„Uvjeren sam da ćemo idući Prvi maj dočekati u Beogradu“, navodi Đilas Titove riječi pored logorske vatre. „Zvučalo je odveć optimistički, u zabiti bosanskoj, s frontovima savezničkim udaljenim hiljadama kilometara.“

Nikome od mladih vođa NOVJ ne pada na pamet da dovodi u pitanje riječi pedesetogodišnjeg vrhovnog komandanta i generalnog sekretara Komunističke parije Jugoslavije.

„Svi imaju sasvim drugi odnos prema Starom nego prema ma kom drugom. Autoritet superiorne ličnosti“, piše tada o Titu u svojim bilješkama Koča Popović, čovjek inače poznat po britkom jeziku i odsustvu divljenja prema bilo kome.

A Tito zna o čemu govori. Poslije poraza snaga Osovine u sjevernoj Africi, on sa izvjesnošću računa da će se zapadni saveznici iskrcati na Balkan. Ukoliko se to desi, komunikacije u dolini Morave i Vardara dobiće ključni vojni značaj; onaj tko je sa oružjem prisutan na njima – držaće Srbiju; tko drži Srbiju, imaće vlast u poslijeratnoj Jugoslaviji.

Jedan čovjek se slagao sa prvim dijelovima ove računice; za posljednji baš ga je briga. Taj čovjek je Adolf Hitler.

TRGOVAC GUMENIM BALONIMA: „Namjeravam Englezima prirediti topao doček ako se iskrcaju u Grčkoj. Zapravo, jedva čekam to iskrcavanje“, sokoli firer poglavnika kvislinške Nezavisne Države Hrvatske Antu Pavelića u dvorcu Kleshajm kraj Salcburga 27. aprila 1943. Osovina je na nizbrdici nakon sloma u Staljingradu i sjevernoj Africi. Hitler zato čitav mjesec prima deprimirane vođe satelitskih država: svima govori o novoj Evropi sa jedinstvenom valutom i tržištem; svima obećava stabilizaciju Istočnog fronta čim likvidira izbočinu kod Kurska; svima pokazuje fotografije bunkera Atlantskog bedema.

„Ja sam sebi ličim sebi na trgovca gumenim igračkama i balonima“, rekao je Hitler suradnicima nakon jednog od tih susreta prema dnevniku Edmunda Gleza fon Horstenaua, opunomoćenog njemačkog generala u NDH.

Logoreični i sve pogureniji Austrijanac nije samo pričao. Početkom marta 1943. naređuje generalu Aleksandru fon Leru da napravi plan za uništenje NOVJ – jedine vojske koja je pored Crvene armije ratovala na evropskom tlu. Komandant njemačkih trupa Jugoistok govori srpsko-hrvatski, poznaje zemlju i ljude: kao austrougarski oficir, vodio je bataljon protiv Srbije u Prvom svjetskom ratu i, neko vrijeme, 85. pješadijski puk u Višegradu; on je čovjek koji je 6. aprila 1941. bombardirao Beograd. Autor neuspješne njemačke zimske ofanzive „Weis“, „Bijelo“, Ler predstojećoj, ljetnjoj, daje ima „Schwarz“, „Crno“. Hitler 31. marta 1943. odobrava plan: široko opkoljavanje partizana, njihovo sabijanje i uništenje između donjih tokova Pive i Tare i masiva Durmitora – te, pošto je uvjeren da će se Mihailović pridružiti saveznicima čim se iskrcaju na Balkan, razoružavanje četnika.

„Plan je bio predviđen kao da se vojna operacija planira u Poznanju gdje je sve ravno, a ne u visokim brdima“, zapisao je Glez fon Horstenau, inače Lerov prijatelj. Ovaj cinični i inteligentni general ne sumnja samo u „konačnu pobjedu“, već i u mogućnost da se Jugoslavija može umiriti vojskom.

Zbog politike, međutim, uznemiren je Zigfrid Kaše, njemački ambasador u NDH. Ovaj nesuđeni gaulajter Moskve i zaljubljenik u Pavelića i ustaše zna da bi Ler, Glez fon Horstenau i drugi generali rado iskoristili predstojeću ofanzivu da zamjene njegove štićenike vojnom upravom; zna i da bi u tom slučaju ostao bez uticaja. Zato se kod svog šefa, ministra vanjskih poslova Joakima fon Ribentropa, izjašnjava protiv buduće operacije: „Titove bande su u najžešćim borbama sa Mihailovićevim četnicima. Te borbe, koje njemačka strana neposredno prati, jako slabe oba dijela i štede njemačku krv a prolijeva se krv neprijatelja.“

Kaše nema razloga za brigu – Hitler smatra Pavelića za najvjernijeg saveznika. Problem su Talijani: em se loše drže u borbama, em u svojoj okupacionoj zoni uporno štite četnike koristeći ih kao pomoćne jedinice. Nijemci zato tri talijanske divizije određuju za sporedne pravce; o samoj operaciji „Schwarz“ obavijestiće ih tek kada počne.

Razlika u odnosu na prethodnu ofanzivu je i sastav njemačkih trupa. Posadne jedinice sa ljudstvom starijih godišta neće biti ponovo angažirane. Zloglasne Sedma SS divizija „Princ Eugen“ i 369. legionarska divizija – hoće. A direktno sa Istočnog fronta Ler dobija i elitnu 1. brdsku diviziju. Sve u svemu – sa ostalim njemačkim i talijanskim jedinicama uz jedan bugarski puk pride – nešto više od 120.000 vojnika sa 160 aviona i pedesetak tenkova. Operativni komandant isti je kao u i zimskim operacijama – general Rudolf Liters. Samo Divizije „Princ Eugen“ i 1. brdska, sa po nešto više od dvadeset hiljada ljudi, jače su – svaka pojedinačno – od glavnine NOVJ.

Polovinom maja Nijemci završavaju pripreme. Partizani također – ali za sasvim nešto drugo.

IZNENAĐENJE I ŠOK: „Svratio sam sa Pekom (Dapčević, komandant Druge proleterske divizije) i Radovanom (Zogović, pjesnik) do Nazora (Vladimir, pjesnik, vijećnik AVNOJA), da ga posetimo. Mislim da nas nije poznao, ali je utoliko veće i iskrenije bilo njegovo oduševljenje kada video da smo to mi. Poredio nas je sa Napoleonovim maršalima!“, piše Koča Popović 11. maja 1943. u svom dnevniku (Beleške uz ratovanje, priredio Miloš Vuksanović).

Popović i Dapčević veterani su Internacionalnih brigada iz Španjolskog građanskog rata. Na istoku, u Sovjetskom Savezu, njihovi suborci zaglavili su u čistkama; na Zapadu, sumnjiče ih za komunističku subverziju. Španci su samo u NOVJ kod kuće i na najistaknutijim vojnim položajima. Posebno Popović i Dapčević, komandanti elitne Prve i Druge proleterske divizije. Od njih Tito očekuje da Talijanima i četnicima uzmu mjeru, da zauzmu Kolašin i Mojkovac na sjeveru Crne Gore – to će biti početak partizanske ofanzive na istoku, prema Srbiji.

Popović i Dapčević 14. maja 1943. izdaju posljednja naređenja svojim jedinicama. Istog dana, u 19.40 sati, telegrafista iz Litersovog štaba šalje telegram broj 3860: „Naredba za početak operacije ‘Schwarz’; Dan X – 15. maj u 00.00 sati“.

Sljedećeg jutra, 15. maja 1943. sudarile su se Prva i Druga proleterska sa njemačkom 1. brdskom divizijom. Bitka na Sutjesci je počela.

„Neprijateljska akcija ima karakter ofanzive“, javlja Koča Popović 17. maja Vrhovnom štabu. Zaključak temelji na upornosti neprijateljske pješadije, sadejstvu artiljerije, tenkova i avijacije. Tito nije uvjeren. Smatra da je riječ samo o jakom njemačkom ispadu; Prva i Druga proleterska da nastave po planu.

Ipak, da li je naređenje Sanitetu NOVJ od 16. maja 1943. o pokretu ranjenika, odnosno povratku u jedinice svih boraca koji su koliko-toliko prizdravili preventivni potez? Nije. „Motiv ovog pokreta je prvobitni plan Vrhovnog štaba (prodor preko Lima u Srbiju); trebalo je da se pokretni ranjenici kreću zajedno sa Glavnom operativnom grupom radi popune jedinica prezdravljenim borcima dok se nepokretni ranjenici mogu povjeriti terenskim jedinicama na pivskoj visoravni u koju su se uvijek polagale nade kao u teško pristupačnu“, piše u svojim memoarima Korijen, stablo, pavetina načelnik saniteta NOVJ Gojko Nikoliš.

Nijemci, u međuvremenu, nadiru. Posebno teške borbe su kod Foče, gdje su partizani opkolili Talijane i četnike.

„Terzić (Velimir, zamjenik odsutnog načelnika Vrhovnog štaba Arse Jovanovića) kaže da je Nemcima cilj izbijanje na Jadransko more kako bi sprečili savezničku invaziju; Đido (Đilas) veli da im je osnovni cilj da nas unište“, piše Dedijer.

Konačno, 18. maja 1943, oko osam navečer, Vrhovni štab utvrđuje da je riječ o ofanzivi velikih razmjera. Zašto su im trebala tri dana? Da li su vjerovali da će se Nijemci držati prešutnog primirja? Ili su, možda, obnevidjeli uslijed vlastitih ofanzivnih planova? Radi li se o pukoj ljudskoj potrebi da se zatvore oči iz nemoći pred nadolazećom katastrofom? Jer, niti su bolnice i jedinice disperzirane, niti su poduzete ikakve značajnije mjere obezbjeđenja, a zatajila je i obavještajna služba…

„Treba napisati nešto o ‘taktičkim iskustvima’. Dve godine uzastopce, gotovo na istom terenu dozvoliti opkoljavanje! Pa tu već treba tražiti krivce!“, napisao je Koča Popović u svojim bilješkama nedugo poslije ofanzive.

DRAŽA, ČERČIL I KOMINTERNA: Započevši borbe sa partizanima, njemačke jedinice su istovremeno razoružale oko 3200 četnika. Nije pružen otpor, nema poginulih. Oko 1600 četnika internirano je potom u zarobljeničke logore u Poljskoj i Grčkoj. Među njima i poznati vojvoda iz Crne Gore Pavle Đurišić; oslobođen je u novembru 1943. i, kasnije, odlikovan Željeznim krstom za ratovanje protiv partizana.

Oko 800 četnika Nijemci će koristiti za nosače municije, konjovodce i, uopće, fizičke radnike tokom bitke na Sutjesci. Ipak, razoružavanje nije uspjelo: četničke jedinice uspješno su se sklonile pod talijansku zaštitu. Sam Mihailović izbjegao je zarobljavanje i povukao se u Srbiju; postojao je, inače, plan da ga uhvate specijalci iz puka „Brandenburg“, sa znanjem srpsko-hrvatskog jezika i preobučeni u četnike.

U Mihailovićevom štabu su i dva britanska oficira – kapetan Bil Hadson i pukovnik Vilijam Bejli. Svoje pretpostavljene u Kairu oni izvještavaju o prilikama u Jugoslaviji. Međutim, Britanci mnogo bolje znaju tko i kako tamo stvarno ratuje nego što ova dva oficira mogu i da zamisle. Naime, zahvaljujući svojoj najčuvanijoj vojnoj tajni tokom Drugog svjetskog rata, operaciji „Ultra“, dekriptirali su njemački radio-saobraćaj. London je zato u proljeće 1943. odlučio da stupi u vezu sa NOVJ kao najznačajnijim i najjačim pokretom otpora na Balkanu čiji je strateški značaj naglo porastao.

Šestočlana britanska vojna misija na čelu sa majorom Vilijamom Dikinom, inače bivšim sekretarom Vinstona Čerčila iz godina kada se ratni premijer ubijao od dosade u opoziciji, spustila se padobranima 28. maja 1943. kod Crnog jezera na Durmitoru gdje se smjestio Vrhovni štab.

Đilas: „Tito ih je upoznao i sa situacijom u kojoj su se našle jedinice Vrhovnog štaba prećutkujući crne slutnje koje su ga opsjedale. (…) Ali Dikin i članovi misije su ćutali – bezizrazni baš kao što smo Engleze i zamišljali.“

Dikin u svojoj knjizi Bojeva planina: „Kada smo prilikom našeg prvog susreta ukratko izložili direktive koje smo dobili, to je za Tita moglo značiti samo potvrdu njegove vlastite procjene opće situacije, naime, da Saveznici planiraju u bliskoj budućnosti veće iskrcavanje na Balkanu. (…) Ostavio je na mene dojam prividno mirne ličnosti, koja je naviknuta da ostavlja dojam autoriteta uz malo riječi i pokreta, koja instinktivno izaziva puno poštovanje svih koji ga okružuju, ličnost sigurna u prosuđivanju, sa izrazitom samokontrolom.“

Na istom mjestu gdje su se spustili Britanci, partizani su 1942. palili vatre čekajući avion sa sovjetskom vojnom misijom. Nikad nije došao. Stigla je, međutim, 15. maja 1943. Staljinova depeša – da se Politbiro Komunističke partije Jugoslavije izjasni o raspuštanju Kominterne. Za razliku od većine ostalih komunističkih partija, Tito se složio bez ikakvih rezervi: em iz prve ruke zna kako izgleda sovjetsko tutorstvo preko Kominterne, em sebe doživljava kao šefa samostalne jugoslavenske države. No, dok se njemački obruč steže, ni on nije vjerovao da će mu se ispuniti ambicije.

DVA KONDOTIJERA: „U ovoj ofanzivi Nemci sasvim drugačije ratuju“, piše Dedijer. „Ne nadiru samo komunikacijama, ispred šalju male pokretne udarne grupe tamo gde im se ranije ne bi nadali. (…) Vrše duboke prodore novim metodama. Biraju jaruge, zaobilaze naše položaje i upadaju u dubinu naše teritorije.“

Otpor Prve i Druge proleterske i prepad u kome su tri bataljona iz sastava 3. i 4. crnogorske proleterske brigade razbili četnike i jedan talijanski puk nedaleko od Podgorice, njemačko komandovanje razmatra kao pokušaj proboja u Albaniju i spajanje sa tamošnjim komunistima. Dodatno ojačavaju ovaj dio obruča i tako daju NOVJ malo vremena. Ali, samo malo.

„Bio sam i ostao uvjeren da je Tito u našoj revoluciji bio nezamjenjiv“, kaže Koča Popović u knjizi Razgovori sa Kočom Aleksandra Nenadovića. „Bio je pravi vuk, ili ako hoćete kondotijer. (…) Mogao bih i za sebe reći da sam bio jedna vrsta kondotijera. Pa, kao i Tito, samo manjeg kalibra.“

Nema uspješnih kondotijera bez sreće i šestog čula; tokom bitke na Sutjesci imaju ih obojica. Najprije Tito: kada je 21. maja 1943. naredio Koči Popoviću da sa Prvom proleterskom divizijom maršira osamdeset kilometara, stavi pod svoju komandu sve brigade okupljene kod Foče i tu izvrši proboj, kao pravi kondotijer, za svaki slučaj, vrhovni komandant je 23. maja 1943. poslao dva bataljona Druge proleterske brigade da zauzmu Vučevo – visoravan između dubokih kanjona Pive, Drine i Sutjeske.

Kod Foče, partizani su u početku imali uspjeha, kasnije ne – artiljerija i avijacija ih desetkuju, neprijatelj je suviše brojan i jak. Zato Vučevo, gdje su partizani izbili nekoliko sati prije Nijemaca, postaje ključni položaj: tuda se, kasnije, kozjim stazama, probija glavnina NOVJ; tu partizani vode krvave borbe da zadrže ovaj jedini izlaz iz obruča.

„Pod neprijateljskom vatrom (mitraljeskom i puščanom) iz dobro utvrđenih gnijezda otpora, sporo se napredovalo u napadu“, stoji u izvještaju majora Bauera, komandanta 1. bataljona 738. pješadijskog puka od 30. maja 1943. „Zbog terena nije bilo moguće da se zaobiđe neprijateljska vatra i da se izvrši opkoljavajući napad na neprijateljske položaje. (…) Da bi se zauzela kota, trebalo se uspentrati skoro uz okomitu stijenu, visoku 30 do 40 metara, a napadači (Nijemci), koji su se nalazili dolje, bili su najbolji cilj za gore angažirane bacače bombi (partizani).“

Ni artiljerija ni avioni ne mogu zbaciti partizane sa Vučeva: do 3. juna 1943, Pivu prelazi deset, a istočno od rijeke ostaje šest brigada sa dvije hiljade ranjenika i tifusara. Međutim, odmah neprijatelj zatvara dolinu Sutjeske. Koči Popoviću je ostalo manje od sedam dana da i on, kondotijer „manjeg kalibra“, donese odluku značajniju i sudbonosniju od Titove.

PRED SLOMOM: „Nemci nadiru u više talasa“, piše Dedijer. „Sve njihovo ljudstvo je odlično uhranjeno, maršuju lako po ovim našim planinama, a avijacijama im stalno baca municiju, hranu. Čim se jedna jedinica zamori, druga je smenjuje, tako da napad ne prestaje ni danju ni noću. Sem toga, Nemci su pokupili na desetine hiljade konja zajedno sa konjovodcima iz veoma udaljenih krajeva. Na taj način su postigli da budu pokretni kao i mi, ne moraju samo da zavise od komunikacija, već mogu da se veru po brdima i čukama.“

Partizani su iznureni i gladni. Umiru u marševima, ginu u borbama. Ozbiljnije ranjavanje ravno je smrtnoj presudi – mnogi, tada, sami sebi presuđuju. Svi pogledi uprti su u nebo; nadaju se kiši i magli – tada njemački i talijanski avioni ne mogu poletjeti sa aerodroma u Rajlovcu, Butmiru, Mostaru i Skadru. Iako ne posustaje, iako se žestoko tuče po vrletima za svaki važniji vis, glavnina NOVJ je zapala u očajnu situaciju.

Pećina u dijelu kanjona Pive zvanog Mratinje, savjetovanje Vrhovnog štaba 3. juna 1943. Odluka – podjela snaga: Prva i Druga proleterska divizija sa Vrhovnim štabom da se preko Sutjeske probijaju na sjeverozapad; Treća udarna i Sedma banijska divizija da se sa dvije hiljade ranjenika i tifusara izbore za povratak u Sandžak – procjena je da je manje neprijatelja na tom pravcu. Đilas, član Politbiroa, kao specijalni delegat upućen je u drugu grupu.

„Išao sam premišljajući, ne nalazeći izlaza spasonosnog i za vojsku i za nekoliko stotina ranjenika“, piše Đilas.

I zaista, loše počinje: Prva proleterska divizija ne može da obezbjedi prelaz preko rijeke Sutjeske, a Druga da zauzme dominantnu kotu – Košur.

„Od šesdeset pet drugova s kojim sam došao na položaj, ostalo je svega dvadeset. Naredne noći poslao sam izvještaj da su poginula još trojica. Sada nas je svega sedamnaest“, izvjestio je komandir jedne čete iz Druge proleterske divizije.

Konačno, Prva proleterska divizija mijenja pravac nastupanja i uspjeva da izbori prolaz – pored Košura prema Tjentištu i Zelengori.

„Protivnik je napao Drugu četu i, pošto više nije imala municije, a bila iscrpljena i pod izvesnim šokom od napada prethodnog dana, uspio je da je odbaci“, stoji u izvještaju njemačkog majora Bauera.

Partizanske jedinice prolaze uskom i krhkom brešom. Štiti je četiri dana Druga dalmatinska brigada. Na početku bitke na Sutjesci ima 1602 borca; do kraja će poginuti 715. „Nijemci nadiru sve jačim snagama i sve upornije. Mi smo izgubili dvije trećine svoga ljudstva, ali računajte na nas kao da smo u punom sastavu“, javljaju Dalmatinci Vrhovnom štabu. Ujutro, 9. juna 1943, tim koridorom ka Tjentištu ide i Tito sa britanskom vojnom misijom. U nekom trenutku njemački piloti su ugledali kolonu; tog dana – slaba oblačnost, toplo – neprijateljska avijacija ima devedeset i šest borbenih letova.

Tito: „Ja sam se zaklonio iza jedne oborene bukve; kad je bomba tresnula kraj mene i kad me je obavio mrak, učinilo mi se na trenutak da sam poginuo. Moj pas Luks koji mi je tijelom pokrio glavu, ležao je raskomadan.“

Dikin: „Tito, ranjen u rame komadom bombe, ležao je pod telom svog alzaškog psa. I ja sam bio zakačen: moja leva cipela bila je razneta, hramao sam s lakom ranom na nozi. Stjuart se nije video. On je pokušao da se zaštiti u stojećem stavu, zaklonivši se iza debelog bukovog stabla, ali je poginuo pogođen u glavu komadom bombe ili zrnom.“

Tito je zapravo ranjen u ruku, a poginuli su njegov pratilac Đuro Vujović i član britanske vojne misije, kapetan Bil Stjuart.

Jedinice NOVJ uključujući i ranjenike razvučene su tada 35 kilometara – od kanjona Pive do vrhova Zelengore. Kako su provalili šifre radio-saobraćaja Vrhovnog štaba, na Zelengoru su, u isto vrijeme kada i Prva proleterska divizija, izbili i Nijemci i zatvorili novi obruč. Partizani koji stižu na Tjentište na izmaku su snaga: borci jedu bukovu koru, ruše se od umora i gladi, trpe ogromne gubitke u borbama, od avijacije, od artiljerijske vatre; mrtve odavno više nitko ne sahranjuje. Arhiva Vrhovnog štaba i Centralnog komiteta KPJ prethodno je zakopana kao i nekoliko topova i teških minobacača; kolju se preostali konji. Mada nema dezertera, mada se nitko ne predaje, čini se da je potpuni slom neizbježan. Liters je u to sasvim siguran 10. juna 1943: „Posle uspješnog i potpunog zatvaranja obruča komunisti će pokušati da izvrše djelimičan proboj fronta. Naređenje: nijedan čovjek sposoban da nosi oružje ne smije živ napustiti obruč.“

Međutim, Koča Popović je već donio odluku koja će promijeniti istoriju.

DOK ČUJETE NAŠE PUŠKE: Bez ičije suglasnosti i odobrenja, po sopstvenom nahođenju, nakon što je manjim grupama ispitao njemačke položaje, komandant Prve proleterske divizije naredio je 9. juna proboj na jedinom mogućem mjestu – Balinovcu. U zoru 10. juna 1943, Prva proleterska je probila njemačke položaje, a slijedile su je druge brigade šireći brešu i produbljujući prodor. Koča Popović odmah javlja Titu da, što prije, za njima krene sa cjelokupnom vojskom. Iz Vrhovnog štaba najprije javljaju da samo što nisu pošli da bi, kasnije, stigla depeša u kojoj ga optužuje za neovlaštenu upotrebu brigada van njegove divizije; drugim riječima da je glavninu i Tita ostavio na cjedilu i pobjegao. „Mi nećemo dolaziti kod vas niti nameravamo da se krećemo u vašem pravcu“, stoji na kraju poruke.

Uvređen, Koča Popović je odgovorio da te brigade ionako nisu imale nikakve zadatke niti vezu sa komandom; u osnovi – da Vrhovni štab pojma nema o situaciji na terenu i položaju jedinica.

Realno – i nije imao; na osnovu saslušanja seljaka pohvatanih u jutro 11. juna 1943, a mobiliziranih za nošenje hrane Nijemcima, Tito je vjerovao da je obruč zatvorilo 2000 vojnika 369. legionarske divizije sa većim brojem topova i šest tenkova. Te informacije nisu bile točne. No, sve i da jesu, vrhovnom komandantu – kako su sati odmicali – nije preostala više niti jedna druga opcija. Konačno, Koča Popović je 12. juna 1943. dobio Titovu poruku: „Mi smo takođe juče na veče krenuli u ovom pravcu…“

Za Prvom proleterskom išle su Druga proleterska i Sedma banijska divizija, te nekih šest stotina ranjenika. Nijemci su po svaku cijenu nastojali da zatvore usku brešu na Zelengori, a partizani da je održe. Na jednoj strani koridora, na brdu Košuta od čete Druge proleterske brigade u životu je ostalo samo devet ljudi; na drugoj, prevoju Ljubin Grob, Druga četa Trećeg bataljona Četvrte crnogorske proleterske brigade, poslala je svoju posljednju poruku Vrhovnom štabu:

„Dogod budete čuli na Ljubinom Grobu pucanje naših pušaka, Nijemci neće proći. A kad toga ne bude, znajte da na njemu nema više živih proletera.“

Proleteri su izginuli. Nijemci nisu prošli. Partizani su probili obruč.

„NAREDI DA NAM OSTAVE ORUŽJE…“: Tito i Vrhovni štab nisu se nosili samo sa maglama rata vezanim za vojne jedinice; mučila ih je, istovremeno, gotovo beznadežna sudbina ranjeničke kolone.

Depeša iz Centralne bolnice: „Stanje ishrane poprima svakog dana sve nepovoljniji tok. Ne može se održati fizička kondicija niti u stanju mirovanja, a kamo li u savladavanju ovakvih terenskih prepreka. Kao dokaz toga navodimo činjenicu da ovih dana u stanju mirovanja umire dnevno petnaest-dvadeset drugova“.

Treća udarna divizija na čije čelo je postavljen Sava Kovačević nije mogla forsirati Taru: Nijemci su držali suprotnu obalu. Đilas 7. juna 1943. radio-vezom traži od Tita odobrenje da posakrivaju teške ranjenike i da krenu odmah za njegovom grupacijom iako još nije ostvarila proboj. Bez odobrenja, on i Sava Kovačević dan kasnije tim putem šalju Sedmu banijsku diviziju, svedenu uslijed borbi i tifusa na hiljadu i po iznurenih, za borbu jedva sposobnih boraca zajedno sa još šest stotina pokretnih ranjenika.

„Mi, nesretni tifusari“, piše Olga Kojadinović (Borci Sutjeske). „Svi su bežali od nas. Odmah su nas prepoznavali. Ogrnuto ćebe bilo hladno ili toplo, preko ramena ili preko glave. Bela ošišana glava bez kose, vrat izdužen kao prut. (…) U ruci uvek prazna porcija, kašika ili oglodano konjsko rebro. Iz celog lica samo jedna misao: jesti. Makar šta – živo konjsko meso, bukovu koru, šumsko korenje… Jesti, značilo je živeti.“

Sava Kovačević i Đilas dva dana čekaju na odgovor. „Ne možemo ih ostaviti! Ni kao Generalni sekretar, ni kako Vrhovni komandant, ni kao čovek ne mogu donijeti takvu odluku“, govori Tito. Ipak, donosi je – 9. juna kada je i sam ranjen. Treća udarna divizija tada sakriva najteže ranjenike; zajedno s njima ostaje i medicinsko osoblje i kreće u noći 9. na 10. jun 1943.

„Šta im reći? Kako im objasniti zbog čega ih ostavljamo, zbog čega ne pristajemo da izginemo zajedno s njima“, piše Đilas. „Ranjenici ništa nisu pitali, nisu nas prekorevali.“ (…) „Jedino mi se obratio jedan rumeni, lepi mladić bez nogu, politkom bataljona, rodom iz Kragujevca: ‘Druže Đido, molim te da narediš da nam ne oduzimaju oružje…’ (…) Naredio sam da im ostave oružje. I progovorio nekoliko reči – da ćemo se pobrinuti za njih ukoliko se probijemo. A Kragujevčanin, politkom, mi je dobacio: ‘Samo se vi probijajte, a nama kako bude…“

U međuvremenu Nijemci su zatvorili obruč između glavnine NOVJ i Treće udarne divizije Save Kovačevića. Njeni borci se pod napadima aviona i artiljerijskom vatrom približavaju njemačkim položajima… Na kraju kolone, vuče se nekoliko stotina ranjenika – neki i na štakama. Avetinjski marš: pored konjskih kostura i leševa.

Olga Kojadinović: „Pored same obale Pive mrtvi borci i ranjenici. Nesahranjeni. (…) „Pokraj puta nekoliko grupa tifusara leže pokriveni ćebetom. Kao da spavaju. Neko podiže kraj ćebeta i ugledasmo ih zagrljene i mrtve.“

Čini se ipak da će se Treća udarna divizija probiti. Njena Prva (dalmatinska) brigada 11. juna 1943. uspjeva potisnuti Nijemce na Tjentištu. Ali, samo nakratko. Nijemci su se brzo pregrupirali i dok se dijelovi ove brigade probijaju, ponovo zatvaraju obruč. Unutar njega je ostalo 1200 boraca Treće udarne divizije. Sava Kovačević tada donosi odluku da ponovo juriša – ovaj put preko Sutjeske.

„Muklo, napregnuto naše nastupanje prekinuo je oslabeli zapomažući glas ranjenika iz žbunja nad putem čim smo zaokrenuli niz Tjentište: ‘Drugovi, pomozite mi! Spasite me, drugovi! Drugovi, ne ostavljajte me!“, piše Đilas. „Ali niko od nas nije prozborio, ni usporio korak…“

KRAJ I ZLOČIN: Juriš Treće udarne divizije na ukopane Nijemce započeo je u zoru 13. juna 1943. Na čelu svojih boraca među prvima gine Sava Kovačević.

Đilas: „Tu je bilo starešina koji ni u čemu nisu zaostajali za Savom, ali ni jedan nije bio tako neposredan, mitski i životno povezan sa borcima kao on. (…) I ja sam pogibiju Save Kovačevića osetio ne samo kao slabljenje i inače slabašnih izgleda, nego i kao vlastite sigurnosti i pouzdanja…“

Nastavljaju se juriši partizana. Nijemci, ukopani iznad Sutjeske, kose ih mitraljezima i minobacačima.

„Dvadesetak metara iznad Save – Božo Miletić pokošen“, piše Đilas. „Bio je još živ, koprcao se u rivini puta, ne bi li ustao. Bolničari su pokušali da ga izvuku – držim da su i oni izginuli. On je izvadio revolver i ubio se – ja to nijesam vidio, zanet nečim drugim. I ‘Strunjo’ je poginuo. I Moma Stanojlović – istrgao se, ranjen, u juriš…“

Pomjerivši se lijevo od mjesta gdje su jurišali, ka šumama i stijenju Zelengore, preostalih nekoliko stotina boraca Treće udarne divizije uspjelo se po grupama izvući i, potom, probiti na drugim mjestima. Ni u toj situaciji nisu postali razbijena, naoružana rulja, ostali su vojska – izdavale su se i izvršavale komande.

Grupa sa Đilasom zaustavila se u šumi, nekih pet stotina metara dalje od mjesta proboja; slušali su hice kojim su njemački vojnici ubijani ranjenici. Tu su bila i dva Nijemca, zarobila ih grupa što je prethodno prošla. Da ne bi odali u kom pravcu se partizani kreću, ali prije svega iz nemoći i osvete, Đilas je zaklao jednog Nijemca, a onda dodao nož „Raji Nedeljkoviću, političkom radniku kojeg sam poznavao od pre rata i čije se selo, Gronicu, sublizu Kragujevca, Nemci izmasakrirali 1941. Nedeljković je pritisao Nemca, Nemac se koprcao, ali se ubrzo smirio…“.

Dan kasnije, 14. juna 1943, njemačke jedinice pobile su oko hiljadu i dvjesta partizanskih ranjenika: otkrivali su njihove grupe psima, pratili tragove, češljali vrtače, šume, pećine… U jednom od tih ranjeničkih zbjegova je i higijeničarka Katica Nikoliš sa kćerkom od dvanaest i sinom od deset godina:

„Pronalaze nas. Gone nas na jedan proplanak gdje im je bio štab, Postavljajući nas u red sjedeći. Odmah pretres. Tuku one koji imaju išta od njemačke vojne opreme. (…) Svlačenje. Svučene postavljaju u novi red – opet sjedeći. Bilo nas je oko sedamdesetero. Sjedila sam posljednja, sa djecom, tako da sam i na pretres i u red došla posljednja. Djeca ostaše nesvučena. I sad sjedimo i gledamo se u oči. (…) Odvode dva po dva. Koliko sporo idu časovi. Koliko bi lakše bilo da je već sve svršeno… (…) Obazrem se po redu. Ja sam šesta. Dakle, još samo dvije ture pa ću konačno doći na red. I riješiti se muka. Ali, dvojica se već dižu, još samo jedna tura ispred mene… U šatoru, na dvadesetak koraka, završi se telefonski razgovor. Iz šatora izlazi oficir. Baci pogled po redu svučenih. Onda primjeti dvoje djece. ‘Čija su to djeca?’ – zapita. ‘One tamo’ – pokazuje rukom jedan esesovac na mene. ‘Obucite se pa idite djeci’“ (Borci Sutjeske).

OŽILJCI: Tokom bitke na Sutjesci partizani su imali 7543 poginula borca – 6946 muškaraca i 597 žene od kojih 352 bolničarke, stoji u knjizi Borci Sutjeske Viktora Kučana. Nijemci su ubili i oko hiljadu i po civila, seljaka. To je bila najteža i najkrvavija bitka NOVJ. I najveće iskušenje. Preživjeli su zauvijek ostali obilježeni, osakaćeni. Odmah nakon proboja u vođstvu su započela preispitivanja, svađe i prozivanja zbog propusta, grešaka, nesnalaženja. Tito je čak naredio Koči Popoviću da se javi u Vrhovni štab gdje trebalo da bude smijenjen zbog „samovlasnog“ proboja, ali se brzo ohladio i predomislio. I Terzić, s kojim je Popović bio u stalnom sukobu, pošteno je otklonio mogućnost da preuzme Prvu proletersku diviziju.

Sve ove svađe i sukobi, posljedica su tereta pretpljenih žrtva i neizrecive grižnje savjesti zbog ostavljenih ranjenika. Partizani, kao srpska vojska i vlada nakon sloma 1915. i prelaska Albanije, u pokušaju racionaliziranja katastrofe tražili su stvarne ili izmišljene krivce u svojim redovima. A u biti, nisu imali zbog čega. Neprijatelj je bio toliko jači i nadmoćniji – deset puta brojni, neupredivo bolje naoružan – da je to što su se izvukli i probili čista pobjeda, ravna čudu. Niti jedna partizanska jedinica nije se predala, niti jedna nije dezertirala.

Nijemci su u bici na Sutjesci imali oko hiljadu ubijenih – prebrojanih 583, nestalih 425 – i 1760 ranjenih vojnika. Talijani i domobrani kvislinške NDH imali su još oko hiljadu mrtvih.

„Neprijatelj je vodio veoma pokretnu borbu a i u odbrani bili su aktivni. Karakteristični su bili masirani udari koncentriranim snagama na jednom mjestu, po vremenu koje je pogodovalo neprijatelju (otpada avijacija!), i tamo gdje nije dosezalo dejstvo naše artiljerije. Tako je partizanima pošlo za rukom da ponovo nadoknade nestašicu u teškom naoružanju i da, koristeći mrak, maglu i kišu, idu na juriš, borbu prsa u prsa. Pri tome su pokazali da su fanatični borci koji su malim zadovoljni, koji dobro poznaju težak planinski teren i koji se žilavo bore“, stoji u izvještaju generala Jozefa Kiblera, komandanta njemačke 118. lovačke divizije.

Pohvale neprijatelja moraju se tretirati sa krajnjom skepsom. Na taj način zapravo se propagiraju vlastiti uspjeh i vještina. Jer, kakvo je dostignuće pobjeda nad nesposobnim, slabo naoružanim i loše vođenim protivnikom? Gdje su tu razlozi za unapređenja i odlikovanja?

Nakon nekoliko prvih optimističkih izvještaja, Nijemcima je ubrzo postalo jasno da su izgubili u bici na Sutjesci: glavnina NOVJ ne samo da se probila, već je i ostala operativna, sposobna i spremna za daljnje borbe. Partizani su jačali i dalje.

EPILOG: Izgladnio, iznuren, izubijan i pocijepan, Milovan Đilas je zaspao u noći nakon neuspješnog proboja Treće udarne divizije preko Sutjeske. Sanjao je Isusa Hrista. Kad se probudio i otvorio oči, nije ga bilo, kad ih zatvori – opet vidi Hrista. Član Politbiroa CK KPJ i Vrhovnog štaba NOVJ, ubijeđeni komunista, Milovan Đilas se pomolio:

„Ako si došao na svet i patio radi dobra i istine – ti moraš videti da je naša stvar pravedna i plemenita. Mi, u stvari, nastavljamo, probamo da nastavimo ono što si ti započeo. I ti nas nisi zaboravio, niti nas možeš napustiti…“

Nije ih zaboravio, nije ih napustio. Bio je s njima.