Sto jada (Novosti, Beograd, 2013) je naslov nove knjige Emira Kusturice. Nakon velikog uspeha autobiografije Smrt je neprovjerena glasina, slavni režiser je napisao knjigu priča. Četiri priče (od ukupno šest) kao da čine konture labavog romana koji izvire sa margina Kusturičinog životopisa, ali dve, možda najbolje, deo su nekog drukčijeg i neobičnijeg književnog sveta
S drugom se knjigom, kažu, dokazuje jesi li ili nisi pisac. Jedna knjiga može i da ti se omakne, kao što se, za života, rekao bi Edvard Ficdžerald, svakom može omaknuti da napiše deset ili dvanaest pjesama, samo ako su zvijezde u pravoj konstelaciji. Takve te pjesme, međutim, ne čine pjesnikom, kao što te ni jedna (jedina) knjiga ne čini piscem. Za to je potrebno nešto više. Otud dolazi ta mistifikacija „druge knjige“, rasprostranjena i među akademskim proučavaocima književnosti i među novinskim kritičarima i među kafanskim znalcima. Prva (dobra) knjiga može, znači, da ti se omakne, ali sve ti je džaba ako sa drugom – omaneš. Pred nama je, dakle, druga knjiga jednog pisca, ali je posljednja stvar koju možemo očekivati to da se o njoj sudi na način na koji se sudi o drugoj po redu knjizi nekog drugog pisca. Razlog za to je jednostavan. Autor knjige Sto jada, šestodijelne zbirke pripovijetki koja se ovih dana pojavila pred čitaocima u izdanju beogradskih Novosti, je Emir Kusturica.
DVA PISMA IZ 1994. GODINE: U uvodu intervjuu koji je Kusturica dao „Vremenu“ 2004. godine, Stojan Cerović je zapisao: „Bilo je nepravedno i nerazumno očekivati od njega tačne i pouzdane procene istorijskog košmara kroz koji smo prošli i koji je i on lično odbolovao. Čovek se lomio zajedno sa zemljom kojoj je pripadao, a pritom nikad nije bio ni blizu mestâ na kojima se o nečemu odlučivalo. Utoliko je čudniji gnev nekih ljudi u Sarajevu pa i u Beogradu, koji Kusturicu drže negde pri vrhu liste krivaca za sva zla iz devedesetih.“ Od objavljivanja citiranih rečenica prošla je skoro puna decenija, a broj „nekih gnjevnih ljudi“ u Sarajevu i Beogradu koji Kusturicu drže negdje pri vrhu liste krivaca za sva zla iz devedesetih nije se smanjio, nego, reklo bi se, i povećao. Posljednja ilustracija toga jest demonstrativno povlačenje sarajevske pozorišne režiserke Selme Spahić iz konkurencije ovogodišnjeg Sterijnog pozorja, a sve zbog činjenice da će festival otvoriti – Emir Kusturica. U obrazloženju stoji da se Kusturičinom participacijom u činu otvaranje festivala pristaje na nacionalističku retoriku te joj se daje legitimitet. Ovo se valjda smatra samorazumljivim, pa Spahićeva ne navodi nijedan dokaz za svoju tvrdnju o Kusturici kao prominentnom protagonisti „nacionalističke retorike“. Ovakav njen čin aklamacijom je pozdravila sarajevska umjetničko-intelektulna čaršija, uz nipošto zanemarljivo aplaudiranje svojih beogradskih drugara. Niko, međutim, javno nije postavio pitanje zbog čega se participacija Emira Kusturice u kulturnom životu smatra legitimacijom nacionalističke retorike, dok, samo primjera radi, ni Selmi Spahić ni bilo kome od njenih mentora i fanova ne smetaju festivalsko-teatarska združivanja sa, recimo, Zilhadom Ključaninom. Možda i ne znate ko je Zilhad Ključanin? Radi se o jednom od najizvođenijih bh. dramskih pisaca u poslijeratnom periodu, dramatičaru čije su drame postavljane na gotovo svim scenama na kojima je Spahićeva gradila karijeru i simbolički kapital, autoru čiji tekstovi su bivali predlošci za predstave koje su se po festivalima najnormalnije takmičile sa onim koje je režirala Selma Spahić, a da njen istančani moralni živac nije ni zaigrao. Usput, Zilhad Ključanin je 23. februara 1994. godine pisao: „U Ugljeviku ima 500 srpske siročadi. Mašallah! (…) Srbin se približava čovjeku samo onda kada je mrtav. Ili zatvoren.“ 24. marta iste godine, tačno mjesec dana nakon što se Ključanin radovao i zahvaljivao Bogu zbog 500 srpske siročadi u Ugljeviku, nakon što je precizno dijagnostički utvrdio da se Srbin (svaki Srbin) približava čovjeku (dakle, još ne biva ljudsko biće, nego nešto manje ili više blisko tome) samo kad je mrtav ili zatvoren, Emir Kusturica je objavio tekst Rasimu, mučeniku, o Rasimu iz Lopara, rudaru kojeg su, ovo su Kusturičine riječi, „četnici izdvojili iz grupe rudara, svezali i potkovali“. (Usput, navedene tekstove dijeli tek mjesec dana, a Ugljevik i Lopare samo nekoliko kilometara.) Kusturica svoj tekst završava ovako: „Trebalo mi je da vidim mučenika Rasima iz logora i da emocionalno pregorim i zaboravim sve politike i istorije svijeta… trebalo mi je da vidim blage oči koje pitaju – zašto Emire – i da shvatim da nema te istorije i predistorije koja može da opravda potkivanje živog čovjeka. To svi znaju, ali Rasimovo lice kazuje bol svih stradanja u Bosni… I dok tumaram svijetom bosanske muslimane ubijaju ne kao sezonske berače pamuka, nego samo zato što su muslimani. Znam da stradaju i drugi, ali sigurno muslimani najviše. Tumaram tako svijetom, nosim svoj posljednji film sa sobom i golemi čemer u duši. Pomiren sa smrću govorim i pišem od srca…“
JA, STRAŠNA REČ: Postoje ljudi kroz čije se živote istorijske epohe simbolički prelamaju, manje njihovom zaslugom ili krivicom, a više zarad nekih racionalno teško objašnjivih okolnosti. Emir Kusturica je jedan od takvih ljudi. U valjda najgore ratno vrijeme, pred kraj druge ratne zime, kad su, ali bukvalno, ratovali svi protiv svih, Kusturica je pisao da nema te istorije koja može da opravda potkivanje živog čovjeka. Inspiratori potkivača danas vladaju uz odobravanje međunarodne zajednice i međunarodnoj zajednici uvijek podobnih intelektualaca, dok se Kusturicu proglašava simbolom „nacionalističke retorike“ i izlaže ga se ostrakizmu. Znakovita je u tom smislu medijska recepcija njegove autobiografije Smrt je neprovjerena glasina. Kusturičini ogorčeni neprijatelji uglavnom su je kudili, a da je nisu ni pročitali. Kritičarske pohvale su pak najčešće bivale površne i rutinske. Knjigu su, međutim, prigrlili čitaoci, pa se prodala u preko stotinu hiljada primjeraka, a zainteresovala je i strane izdavače, i to mnogo više nego svi ti silni romani ambicioznih ovdašnjih literarnih činovnika betonski tvrdo uvjerenih u svoju genijalnost koju veliki svijet samo što nije prepoznao. Cinik bi vjerovatno rekao da i interes publike i interes stranih izdavača manje imaju veze sa kvalitetom Kusturičinog pisanja, a više sa žanrom autobiografije. Biografije i autobiografije slavnih ljudi, pa još i – kako se to kaže – kontroverznih, hitovi su uvijek i svuda. Bio bi to, međutim, pogrešan ugao gledanja. Smrt je neprovjerena glasina jest valjda i najmanje moguće estradna verzija (auto)biografije Emira Kusturice. („Čitalac koji bude očekivao pamflet ili dnevnopolitički traktat neće u ovoj knjizi naći ono za čime traga ili će, da si opravda očekivanja, iščitavati ono što želi iz njenih posve marginalnih dijelova. Svojom knjigom Kusturica zapravo mapira vlastitu intimnu geografiju.“ – vidi „Vreme“ broj 1035)
Oni koji prate lokalnu medijsku industriju i koji imaju dobro pamćenje sjetiće se da je nekoliko mjeseci ili godina uoči izlaska svoje prve knjige Kusturica najavljivao da će se ona zvati Jao meni što se može čitati i kao Ja o meni. Pomenuta caka koja bi suptilno ukazivala na žanr knjige na kraju nije iskorištena, ali jadi su, evo, ipak ušli u Kusturičinu (bio)biobliografiju. Pošto knjigu otvara moto preuzet od Ive Andrića, nije teško prisjetiti se Andrićevog zazora od (auto)biografskog, od strašne reči „ja„. Iako ovaj put ispisuje zbirku priča, paradigmatski fiction žanr, da se razumijemo, Kusturica ne odustaje potpuno od strašne reči „ja“ koju bismo mogli identifikovati s njegovom vanknjiževnom osobom. Četiri od šest priča iz ove knjige (To ti je tako, pa ti vidi, Olimpijski šampion, Pupak su vrata ljudske duše te Stranac u braku) pisane su u prvom licu jedine, a pripovjeda ih isti narator: mladi Sarajlija Aleksa Kalem, sin Brace i Azre, koji u Beogradu ima tetku što živi na Terazijama, blizu restorana Dušanov grad. Na prvi pogled bi se reklo da Kusturica poslije autobiografije ispisuje autobiografski intoniran roman, ponešto izlomljene strukture. Njemu je, međutim, očito stalo do toga da ne piše roman, nego zbirku priča. Otud i potreba da se razbije kontinuitet sage o Kalemovim; pomenute priče u knjizi nisu, naime, spojene u jedinstven blok, jedinstvo im razbija priča U zmijskom zagrljaju. (Četiri priče o Kalemovim po redoslijedu u knjizi su druga, treća, četvrta i šesta, peta se, rekli smo, zove U zmijskom zagrljaju, a knjigu otvara naslovna priča – Sto jada.)
POSVETE ĆOPIĆU I KAPORU: Aleksa Kalem je, književnokritičarskim žargonom rečeno, alter ego Emira Kusturice; on kao književni lik, kazano istim stereotipiziranim žargonom, i jest i nije Emir Kusturica. To je u književnosti čest i mnogo puta viđen postupak, postupak kojem su posebno skloni mladi pisci u svojim prvim knjigama. Kusturici je ovo prva fiction knjiga, pa to, u tom smislu, nije neobično. Ono što je neobično jest da ovoj njegovoj knjizi većina čitalaca prilazi sa predznanjem o Kusturičinom životu – što preko njegove autobiografije, što iz medijski posredovanih tračeva – pa će gotovo nužno naratora pretjerano poistovjećivati sa autorom. Kusturica je svjestan toga te se u nekim dionicama knjige s takvim čitaocem namjerno poigrava. U pričama o Aleksi Kalemu čitalac, dakle, nailazi na već poznate lajtmotive iz opusa – što filmskog, što književnog, što životnog – Emira Kusturice. To su, ponajprije, porodične veze, naročito odnosi između oca i majke, ali i odnos sina prema svakom od njih, i posebno i zajedno, ne zanemarujući ni različite rodbinske tangente. Sve četiri priče o Aleksi Kalemu dešavaju se sedamdesetih godina, u vrijeme njegovih tinejdžerskih godina te se iz njih naslućuje i nedovršen roman o odrastanju. Nije to bilo neko zaštićeno odrastanje, pod staklenim zvonom. Aleksa Kalem odrasta na ulici, među jalijom. U tom kontekstu, jedan od motiva knjige, otkriće ljubavi prema čitanju i književnosti, biva obojen posebnim svjetlom. Za Aleksu Kalema, kao i za silne dječake po jugoslovenskim malim mistima, čitanje nije bijeg od života, nego koncentrisani život. Po tim istim malim mistima, međutim, dječaci koji čitaju istovremeno se socijalizuju na ulici, a tamo vladaju oni za koje je čitanje mekušna i besmislena rabota. Nezaboravna je scena s početka priče Pupak su vrata ljudske duše s Miralemom, sarajevskim mangupom, koga mati tjera da čita Balzaka, da se obrazuje, da ne bi, poput oca mu, umro k’o hamal. Majka ga vezala šnjurom od pegle za stolicu, stavila knjigu pred njega, uz prijetnju: nema slobode dok knjigu ne pročita. Ovaj pošalje mlađeg brata kod mesara Rasima sa zadatkom da mu kupi sto pedeset tanko izrezanih komada stelje. Brat je bio zadužen da stavi po jedan komadić na svaku drugu stranu knjige. Taj isti brat to poslije ovako prepričava: „Stara sjela uveče preko puta njega na kauč, napravila veliku džezvu kafe i stala da pilji u njega. On gledo u onu stelju taman ko da čita i kada je htio da je pojede, fino bi se približio knjizi, ko da će da preklopi stranicu, a u stvari pojede jednu stelju. Pojeo sto pedeset komada stelje na trista strana Balzaka, a stara mislila da je pročito knjigu!“ (Iz slične brazde je i sljedeći dijalog iz priče Stranac u braku. Kaže Crni: Da sam književnik prvo bih napisao sabrana djela! Pita ga Aleksa: A što? Ovaj odgovara: Kako što? Onda bih sa regala gledao kako domaćin kara domaćicu!) Kad se u takvim uslovima, među takvim ljudima, zavoli čitanje, to je drukčije nego kad se zavoli u literarnim sekcijama osnovnih škola. (Na jednom mjestu pominje se uzrečica s Gorice „Čita knjige, a mangup!“ kao valjda jedina forma tolerisanja čitanja.) Uz sve ostalo, priče Pupak su vrata ljudske duše te Stranac u braku specifične su posvete Branku Ćopiću i Momi Kaporu kao dragim piscima i kao protagonistima Kusturičine izabrane tradicije. Pominju se tu i Karl Maj te Mato Lovrak odnosno Selindžer, kao početne i završne tačke privilegovane tinejdžerske lektire.
29. NOVEMBAR: Ima u ovim pričama i sarajevske intimne geografije, i sličica buđenja Erosa, suptilnih i živih, odsjaja ženskih koljena (bljesnu noga ko nova mistrija, rekli bi danas na Gorici) i kolokvijalne geopolitike u formi u kojoj utiče na svakodnevni život tzv. malih ljudi i nesvakidašnjih (odnosno nepotrošenih) sjećanja na život sedamdesetih u socijalističkoj Jugoslaviji. Lako se dade zamisliti kako se na sagu o porodici Kalem sedamdesetih nakalemljuje i nastavak o njihovom životu u narednoj deceniji. To, međutim, ne znači da se imaginacija Emira Kusturice ograničava na direktne varijacije na vlastito proživljeno iskustvo. Dokazuju to dvije preostale priče u knjizi: U zmijskom zagrljaju te Sto jada. Priča U zmijskom zagrljaju je pomalo markesovska, ali nipošto na način epigonski. Kao da ju je napisao čovjek koji je izgubio pamćenje, a kome je prethodno najdraža knjiga bila Sto godina samoće. Njen magijski realizam više je u atmosferi nego u tendenciji. Priča se dešava u Hercegovini, ali je to više neki arhetipski jug nego konkretna Hercegovina. Fokner je izmislio Joknapatafu da izbjegne smještanje radnje u stvarni okrug Lafajet, a Kusturičin postupak ovdje nije toliko drukčiji; on kaže Hercegovina, da ne kaže negdje na jugu, negdje na Balkanu. Priča je arhetipska i dok je čitate stalno vam se čini da ste je nekad čuli, da vam je odnekud poznata, ali ne znate otkud. I nema to veze s činjenicom da su se neki od motiva iz ove priče pojavljivali u medijima u kontekstu Kusturičinog planiranog filma Ljubav i rat. Dublja je ta poznatost. A naslovna priča Sto jada opet nas vodi u sedamdesete godine dvadesetog vijeka, no ne vodi nas u Sarajevo, nego u Travnik. Njezin glavni protagonist je dječak po imenu Dragan Teofilović, koga svi zovu Zeko („ne samo zbog toga što je volio da jede mrkvu“). Živi u travničkoj Ulici 29. novembra, a otac mu je kapetan prve klase u lokalnoj kasarni „Petar Mećava“. Kapetan Slavo Teofilović već godinama zaboravlja sinov rođendan. To s rođendanom je, međutim, hičkokovski rečeno, tek mekgafin. Priča Sto jada je zapravo priča o velikoj (cjelo)životnoj ljubavi začetoj u djetinjstvu. Dragan Teofilović zvani Zeko i Milijana Gačić, pionirska prvakinja SR BiH u šahu, u tom smislu nisu previše drukčiji od Tenga Kavane i Masami Aomame iz Murakamijevog romana 1Q84. Meni je to, potpuno subjektivno govoreći, najmilija priča u knjizi. Književni Travnik, odavno mnogo veći od stvarnog, u njoj dobiva još jednu posvetu. Svaki Travničanin ima neku, često i sentimentalnu, uspomenu na Ulicu 29. novembra. Na neki čudan način, u dinamici grada, ona funkciniše slično kao beogradski Bulevar 29. novembra: istovremeno je, naime, i gradska ulica u strogom centru i frekventna međugradska cesta. (U kontekstu Beograda i Travnika, a i simbolike 29. novembra, ne mogu da odolim da ne pomenem da su ova dva grada oslobođena skoro u isto vrijeme: Beograd 20. oktobra 1944. godine, a Travnik dva dana kasnije.) Obe ove ulice se, međutim, službeno više ne zovu po 29. novembru. U Beogradu je to danas Bulevar Despota Stefana, dok je u Travniku to Ulica Šehida. (Termin šehid označava one koji su poginuli na Allahovom putu.) Simbolika ova dva preimenovanja govori nam puno o lomovima jedne zemlje i svih onih koji su joj pripadali, o stvaranju društava u kojima se može biti ili samo za despota Stefana ili samo za šehide. Najgore se tu lome oni koji i u jednom i u drugom vide nešto svoje, oni koji su, gdje god da su živjeli, zapravo simbolički živjeli u nekoj imaginarnoj ulici 29. novembra. To su oni čija slika svijeta nije crno-bijela jer sadrži i polutonove, oni koji odbijaju plesati na muziku klavira čije su tipke ili samo crne ili samo bijele, oni kojima je nakon gubitka domovine ostalo tek nekoliko akorda, nekoliko pejzaža i slika, snovita sjećanja na zaboravljeni ili izgubljeni zavičaj te jezik, arabeskni ples crnih slova po bijelom papiru. U pozadini buke i bijesa medijskih manipulacija i društva spektakla, takvima se obraća umjetnost Emira Kusturice.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Međunarodni savet za spomenike i spomeničke celine ICOMOS poslao je pismo predsedniku Vučiću i raznim ministarstvima, u kojima ih podseća da su prema Deklaraciji o nasleđu dužni da sačuvaju i Generalštab i Beogradski sajam
Kad se publika predstave Narodnog pozorišta „Velika drama“ utišala nakon aplauza glumcima i predstavi kako bi saslušala njihov apel, Lepomir Ivković je izašao sa scene
Domovinski pokret traži od Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu da skine s repertoara predstavu koja je urađena po kolumnama Viktora Ivančića, a koji je režirao beogradski reditelj Kokan Mladenović
U Zagrebu je, u okviru izložbe o plesu za vreme i nakon Jugoslavije, predstavljen digitalni arhiv savremenog plesa u ovom delu Evrope. Koordinator ovog četvorogodišnjeg projekta je Stanica Servis za savremeni ples iz Beograda
Vlada Srbije je prekršila Ustav, upozorava Evropa Nostra i traži hitnu zaštitu Dobrovićevog kompleksa Generalštaba. Isti zahtev upućen je i iz Društva konzervatora Srbije
Kako se, na prvi znak da se otpor može organizovati drukčije nego mirnim šetnjicama, sad najednom vlast i njeni telali dosetiše da „batina ima dva kraja“?
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!