Pravda za Miloševićevo zločinačko udruženje

Vrhovni sud Srbije, u vijeću petoro sudija, tek je u pogledu kazni koje je osuđenima odredilo vijeće Posebnog odeljenja Okružnog suda za borbu protiv organizovanog kriminala imao primjedbi, pa je nekima od njih preinačio visinu prvostepeno „dodijeljene“ jedinstvene kazne. Miloradu Ulemeku Legiji i pripadniku JSO-a Branku Berčeku tako je potvrđena maksimalna kazna od 40 godina zatvora, dok je Leonidu Milivojeviću prvostepenu kaznu od 15, Vrhovni sud preinačio na 30 godina zatvora. Dušanu Maričiću, prvotno osuđenom na maksimalnih 40 godina, kazna je smanjena na 30, Nenadu Bujoševiću s 40 na 35, dok je Nenadu Iliću potvrđena kazna od 15 godina zatvora.

Kazna od 15 godina zatvora, zbog pomoći počiniocima krivičnog djela, potvrđena je Radomiru Markoviću, dok je bivšem zamjeniku načelnika Bezbednosno-informativne agencije (BIA) Miloradu Bracanoviću, u vrijeme zločina oficira bezbednosti JSO-a, prvostepena kazna od četiri godine preinačena na dvije godine zatvora.

Osim toga, Vrhovni sud je potvrdio prvostepenu presudu u dijelu u kojem se osuđenim pripadnicima JSO-a nalaže da vrate protupravnu imovinsku korist koju su kao nagradu za izvršene zločine dobili od prvoosuđenog Ulemeka, pa tako Berček i Milivojević moraju vratiti dinarsku protuvrijednost od 30.000 njemačkih maraka, a Maričić i Bujošević 20.000 maraka, te Ilić deset hiljada maraka, sve preračunato u odgovarajuće iznose eura, a u dinarskoj protuvrijednosti po zvaničnom kursu NBS-a na dan isplate, u korist budžeta Republike Srbije.

Nakon što je presuda Vrhovnog suda objavljena, odmah su se javili ljubitelji lika i djela osuđenih, s primjedbom da presuda još nije pravomoćna; izjavio je to čak i portparol DSS-a Andreja Mladenović, prebacujući predsjedniku Srbije što se usuđuje komentirati „nepravomoćnu presudu“. Stvar je, međutim, drugačija: presuda Vrhovnog suda pravomoćna je za sve osim za osuđene na 40 godina zatvora, dakle Ulemeka i Berčeka, koji imaju pravo na trostepeno suđenje (još jednu žalbu novom petočlanom vijeću Vrhovnog suda Srbije), s obzirom na to da je maksimalna zatvorska kazna od 40 godina zamijenila ukinutu najtežu kaznu – smrtnu.

NALOGODAVAC MILOŠEVIĆ: Drugi su – ljubitelji lika i djela pokojnog Slobodana Miloševića – iz činjenice da je postupak protiv Slobodana Miloševića (kao i generala Nebojše Pavkovića) bio izdvojen iz očitog razloga, njihovog „opravdanog odsustva“ zbog optužnica za ratne zločine u Haškom tribunalu koji ima prioritet pred domaćim pravosuđem, zaključili da je Milošević u slučaju Stambolića i Draškovića umro kao nevina beba. I da se, valjda kao i Ante Pavelić gore iznad nas igra s nevinom dječicom… Ništa nije manje krivo zaključivanje od toga, politički i pravnički: „Žalbama branilaca optuženih Ulemeka, Berčeka, Markovića i Bujoševića osporava se utvrđeno činjenično stanje u odnosu na politički motiv izvršenja krivičnih dela na štetu oštećenih Ivana Stambolića i Vuka Draškovića, tvrdnjom da isti nisu bili politički protivnici Slobodana Miloševića, a da je sud odbijanjem da obavi veštačenje putem eksperata i političkih analitičara propustio da u pogledu te činjenice pravilno utvrdi činjenično stanje“, kaže u presudi Vrhovni sud Srbije i konstatira da „suprotno iznetim žalbenim navodima prvostepeni sud je pravilno utvrdio i na strani 165 obrazloženja (nota bene, prvostepena presuda broji 176 stranica) dao razloge koje prihvata i Vrhovni sud, da je Slobodan Milošević izdao nalog za ubistvo oštećenih kao političkih protivnika.“

Sudac Albijanić, na spomenutoj 165. stranici prvostepene presude, obrazlaže da iz obrana optuženih u pretkrivičnom i prethodnom postupku pred istražnim sucem, kao i iz iskaza svjedoka „jasno proizlazi da su optuženi bili upoznati da se krivična dela na štetu oštećenih Stambolića i Draškovića čine zbog toga što su oštećeni politički protivnici optuženog Milošević Slobodana“ (Milošević je tad još bio u Sheveningenu i kao živ tretiran je kao optuženi za ta dva zločina). Svjedok saradnik Nenad Šare je potvrdio da je s ostalim pripadnicima JSO-a, danas osuđenima, pričao o tome da je Stambolić predsjednički kandidat i da se njegova likvidacija treba obaviti „do određenog datuma, koji su oni povezali s održavanjem predsedničkih izbora u septembru 2000. godine“, kao i da im je „likvidacija Stambolića predstavljena kao posao od značaja za državu“. I Radomir Marković je govorio o tome u svojoj obrani, pa je istakao „da se seća da mu je opt. Milošević Slobodan, kad je nasamo razgovarao sa njim, više puta govorio da je opozicija u Srbiji obična banda koju treba likvidirati, da sve pripadnike opozicije prisutne na nekom mitingu treba ‘dići’ u vazduh eksplozivom, da mu je prilikom jednog od tih razgovora rekao da ošt. Stambolić Ivana treba ‘ukloniti’ s obzirom na to da je direktna opasnost za našu zemlju i pitao ga da li ima nekoga za to“. Milošević je, blagoglagoljio je Marković, tražio i da „ako mu se obrati“ Ulemek za pomoć, da mu je pruži, nakon čega je ovaj zaista nakon nekoliko dana došao „i ‘mrtav hladan’ rekao da je dobio zadatak od opt. Miloševića da likvidira ošt. Stambolića, da je to državni zadatak od velikog značaja za zemlju, jer teške posledice mogu da nastupe u slučaju daljeg tolerisanja angažovanja i delovanja oštećenog“. Slični su razgovori vođeni i povodom priprema za atentat na Draškovića u Budvi 15. juna 2000. godine, kad je Milošević Markoviću rekao „da će da sredi sa opt. Ulemek Miloradom da uradi u Budvi ono što je prethodno zabrljao“; „brljotina“ se, ako ima itko neupućen, dogodila na Ibarskoj magistrali 3. oktobra 1999.


„SPORNI ISKAZI„: Opširno obrazloženje tog „zločina iz niskih pobuda“ iz prvostepene presude na još jednom mjestu potvrđuje i Vrhovni sud, koji pobija žalbene tvrdnje Radomira Markovića da bez njegovih „spornih iskaza“ iz pretkrivičnog postupka sud ne bi imao niti jedan dokaz protiv Slobodana Miloševića. „Uloga Slobodana Miloševića kao nalogodavca za izvršenje predmetnih krivičnih dela, osim iz iskaza osumnjičenog Markovića proizilazi i iz odbrane osumnjičenog Ilića, koji tvrdi da mu je optuženi Milorad Ulemek rekao da ih predsednik Sloba časti helikopterom, iskaza svedoka saradnika Šare Nenada da mu je optuženi Ulemek rekao da požure sa izvršenjem krivičnog dela na štetu oštećenog Ivana Stambolića, jer ga pritiskaju ovi sa vrha, na osnovu čega je zaključio da to mogu biti samo Slobodan Milošević i Radomir Marković, iskaza osumnjičenog Bracanovića da mu je Ulemek rekao da je od ‘šefa’ dobio nalog da likvidira oštećenog Ivana Stambolića, a šefovi su mu, kako to sam optuženi Marković tvrdi, bili Slobodan Milošević i on, kada navodi da je Ulemek imao direktan kontakt sa Slobodanom Miloševićem, jer je JSO tada obezbeđivao Slobodana Miloševića, zbog čega je mogao da dobije zadatak direktno od Slobodana Miloševića, odbrane osumnjičenih i okrivljenih Duška Maričića i Leonida Milivojevića da iza izvršenja ovih zadataka stoji Državna bezbednost“, navodi Vrhovni sud Srbije, redajući dalje dokaze i za atentat na Draškovića u Budvi, iskaz svjedoka Milana Zeca da mu je „general Pavković zaista tražio logistiku za izvršenje ‘zadatka’ od strane pripadnika Državne bezbednosti Republike Srbije na teritoriji Crne Gore“, te drugih svjedoka „koji iskazi kada se dovedu u međusobnu vezu potvrđuju navode osumnjičenog Markovića da je nalogodavac izvršenja ovih krivičnih dela bio baš Slobodan Milošević, a kako je to pravilno našao prvostepeni sud“.

MILOŠEVIĆEVE ŽRTVE: Ivan Stambolić je, kako je to ustanovljeno presudom prvostepenog suda i Vrhovnog suda Srbije, po nalogu Slobodana Miloševića, 25. augusta 2000. godine otet u blizini svoje kuće na Košutnjaku, bijelim kombijem odvezen na Frušku goru, gdje ga je s dva metka u potiljačni dio glave ubio osuđeni Berček, iz pištolja „Pjetro Bereta“ kalibra 22 LR (5,6 mm), te su ga tamo i zakopali, leš zalili živim krečom. Nađen je tek u vrijeme Sablje, 27. marta 2003. godine.

Posmrtni ostaci nađeni su zahvaljujući svjedoku saradniku Nenadu Šareu, koji je pokazao mjesto gdje je Stambolić ubijen. Prvostepeni sud saslušao je stalnog sudskog vještaka dr Branka Mandića, na okolnost pretrpljenog straha Stambolićevog u vrijeme otmice i ubojstva: „Sud je nesumnjivo utvrdio da je kod oštećenog kritičnom prilikom, dakle u trenutku kad biva otet, došlo do naglog porasta afektivne napetosti, čiji je osnovni psihološki sadržaj afekt straha visokog intenziteta, jer se oštećeni našao u situaciji kada nije bio u mogućnosti da preduzme bilo kakve adekvatne motorne radnje da bi zaštitio svoj telesni integritet i vitalnu egzistenciju. Ovaj strah traje od momenta otmice do trenutka kada je lišen života, pri čemu je strah bio realan i visokog intenziteta, a kulminirao je u trenutku kada je oštećenom, sada pok. Stambolić Ivanu naređeno da klekne“, navodi se u prvostepenoj presudi, te zaključuje da je „strah normalna reakcija, koja se javlja kod svake osobe kada je vitalna egzistencija ugrožena, a kod Stambolića je bio realan strah, koji je s obzirom na tok događaja imao svoj rast intenziteta, a kulminirao je neposredno pred gubitak života.“

Stambolić je otet ujutro ispred svoje kuće, ubačen prisilno – prijetnjom pištoljem – u kombi, pod izlikom da ide na informativni razgovor. U kombiju su mu na ruke stavljene lisice, noge su mu omotane širokom ljepljivom trakom, jednako kao i usta i oči novinama koje su potom obavijene ljepljivom trakom. U kombiju je, kad su stigli na odabrano mjesto egzekucije, tako svezan i nemoćan čekao da počinioci iskopaju raku – tek poslije toga je izvučen i doveden do nje, bio prisiljen da klekne, te i da sluša pripreme za vlastitu egzekuciju. Pritom, nije mogao ništa reći: „samo je nešto mumljao“, izjavio je jedan od optuženih pred sudom godinama kasnije.

OSUĐENI NA MORU: Prvooptuženi Ulemek se branio da nije mogao učestvovati u likvidaciji Stambolića, jer nije čak bio niti u zemlji – s porodicom je otišao na ljetovanje, te je prvi puta svoju novorođenu kćer vodio na more. Prema presudi, dok je svoje novorođenče brčkao na nekoj plaži, logistika koju je ostavio, funkcionirala je besprijekorno: njegovi podređeni već su tjednima pratili kretanje žrtve, Radomir Marković je osigurao – a Ulemek dostavio izvršiocima zločina – papir sa Stambolićevom slikom i podacima, vozni park je bio spreman. Taj papir sa Stambolićevim podacima, po izričitom naređenju Legijinom, morao je biti vraćen Radomiru Markoviću – „da ga vrati u arhivu, ili ne znam“, kaže svjedok saradnik, ili – što ne mijenja stvari – da se uništi kao kompromitirajući dokaz o umiješanosti u zločin, kako se navodi u presudi Vrhovnog suda Srbije. Brižljivim planerima promakla je okolnost koja je jako naljutila – prema iskazima koji su se čuli u sudnici – Ulemeka, a tako uznemirila Radomira Markovića da mu je u Vili „Jelena“ u Beogradu skoro ispala čaša iz ruke: na bijelom kombiju u vrijeme otmice ostale su prave, a ne ukradene ili krivotvorene tablice.

To je jedino što je izvođače i pomagače zločina uznemirilo u cijeloj toj stvari sa Stambolićem. Nakon Ulemekovog povratka s ljetovanja i uživanja u prvom pogledu potomka na plavo more, izvođači zločina u kovertama su dobili nagradu (one ranije spomenute njemačke marke), iako – kako su tvrdili – nisu očekivali novac, jer interes je bio „državni“, te su o tom i takvim svojim „zadacima“ bili obavezani na šutnju. Šutnju im je naložio Ulemek: „O izvršenju ‘zadatka’ moraju da ćute, jer će u suprotnom i sami biti likvidirani.“ Vrhovni sud zaključuje, analizirajući brojne dokaze o vezama Ulemeka i Markovića s izvođačima zločina, da se „obaveza bespogovornog izvršenja zadatka i čuvanja njegove tajnosti nije zasnivala na međusobnom poverenju učesnika ‘zadatka’, već na hijerarhiji i strahu jednih od drugih, a da su se informacije prenosile hijerarhijski i svako od njih je imao informaciju u skladu sa svojim položajem u JSO-u kao delu resora državne bezbednosti“.

Ta se hijerarhija vidi i kod atentata na Vuka Draškovića u Budvi: Radomir Marković osigurao je lažne lične karte za Ulemekove ljude, koji su morali na važan zadatak: u početku su mislili da idu hapsiti visokog funkcionara JUL-a Nenada Đorđevića, tvrdili su. Kao državni zadatak ispostavilo se uklanjanje Draškovića. Nakon neuspjelog „zadatka“ počinioci su se vratili vojnim helikopterom, kojega je – tvrdeći da je riječ o „tajnom zadatku“ pripadnika Državne bezbednost Srbije, prevezao trojku neposrednih izvršilaca, Berčeka, Milivojevića i Ilića – osigurao Nebojša Pavković. Inače, u cijeloj se stvari oko atentata na Draškovića u Budvi javljaju i drugi poznati likovi, poput Mileta Lukovića Kuma i Miloša Simovića (optuženog za ubojstvo premijera Đinđića, još u bijegu), dok trojku neuspješnih izvršilaca na aerodromu Lađevci kod Kraljeva čekaju neizbježni Ulemek, ali i Dušan Spasojević, ubijeni šef Zemunskog klana.

PRAVOMOĆNA ISTINA: Presudom Vrhovnog suda Srbije imamo definitivnu istinu da je Slobodan Milošević naredio ubojstvo Ivana Stambolića, ma koliko se razni u 50 dana glavnog pretresa upinjali da dokažu čak i to da ljudski ostaci nađeni u krečnoj jami na Fruškoj gori nisu ostaci mučki ubijenog Ivana Stambolića. Tvrdili su to čak usprkos nauci, činjenici da je vjerojatnost da to jest on dvesta dvadeset jednu hiljadu milijardi puta veća nego mogućnost da ostaci pripadaju nekom drugom tko nije Ivan Stambolić. Definitivna istina je i to da je ista „ekipa“ pripadnika državne vlasti, po nalogu Slobodana Miloševića, pokušala ispraviti „ono što su zabrljali“ na Ibarskoj magistrali i ubiti Vuka Draškovića u Budvi.

Ostaje još samo mogućnost trećestepenog preispitivanja presude za Ulemeka i Berčeka, kad će Vrhovni sud još jednom, povodom eventualne žalbe, proći kroz dvije hiljade stranica transkripta suđenja, više od 200 stranica prvostepene i drugostepene presude, te žalbe dvojice osuđenih i njihovih advokata.

Prvostepenom sucu Dragoljubu Albijaniću, nakon što i trećestepeno vijeće Vrhovnog suda donese odluku, predstoji još jedno, osim sudijskog ponosa vlastitog i članova njegovog vijeća zato što je ustanovio istinu i što je njegova presuda potvrđena, da donese i odluku o sudskim troškovima. Naime, već izrečenom presudom optuženi su obavezani da plate i troškove krivičnog postupka, čiju će visinu sud utvrditi u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude – pod prijetnjom izvršenja. Tu će biti još jedna prilika za kuknjavu raznih „ljubitelja“, s obzirom na to da osuđeni izvođači zločina uglavnom tvrde da imovine nemaju, jednako kao i organizator zločinačkog udruženja Milorad Ulemek Legija, koji je u svojim ličnim podacima naveo da „ne posjeduje nepokretnosti“ i da se „izdržava od ušteđevine“!

Ovom je presudom, međutim, sigurno da se ovako teškim zločincima poput ovih, koji bi prije izmjena zakona sasvim sigurno dobili smrtnu kaznu, može izreći danas najteža kazna – 40 godina zatvora. „U vreme izvršenja dela bila je propisana smrtna kazna. Krivični zakon je smrtnu kaznu brisao u martu 2002. godine, ali je istog trenutka smrtnu kaznu zamenio kaznom od 40 godina zatvora. Predviđena kazna od 40 godina blaža je od smrtne“, obrazložio je sudac Albijanić izričući prvostepenu presudu, a tu je mogućnost sad definitivno potvrdio i detaljno u presudi obrazložio svoj stav Vrhovni sud Srbije.

Osuđenima je, međutim, svojevrsnu utjehu u zasluženim dugim robijaškim godinama već ponudio u julu prošle godine nitko drugi do specijalni tužilac Mioljub Vitorović, u svojoj završnoj riječi: „Smrtna kazna je ukinuta. Ali, i kazna od 40 godina okrivljenima daje pravo na život. Ivanu Stamboliću je to pravo oduzeto.“