Katastrofalna Vučićeva pobeda

Direktno i bez okolišavanja: u nedjelju 4. marta, opozicija „svih boja“ pretrpjela je razarajući, ponižavajući poraz. To što su liste Dragana Đilasa i Aleksandra Šapića osvojile 18,9 odnosno 9 posto glasova ne ublažava slom – na izborima nije važno učestvovati, već pobijediti. Istina je da nisu bili ni fer niti pošteni, ali takvi su svi od 2014. i s tim se računalo.

„Deluje mi da je većini ljudi iz opozicije cilj samo da nekako pređu cenzus“, kaže Dušan (49). „Siguran sam da oni od toga imaju neku korist. Birači kao ja, nemaju ama baš nikakvu. Samo razočarenje.“

Aleksandar Vučić zato slavi s punim pravom. Uspjelo mu je – u zbiru – ono što nije nikom: isključivo zahvaljujući njemu, naprednjaci i sateliti dva su puta uzastopce (2014. i 2016) osvojili više od pedeset posto mandata na parlamentarnim izborima; postao je predsjednik Srbije 2017. pobjedom u prvom izbornom krugu; nastupajući kao da se lično on kandidira za svaki položaj gradonačelnika ili predsjednika općine, stekao je vlast u skoro svim lokanim zajednicama; i, konačno, ostvario je i dugogodišnju opsesiju da trijumfira nad Đilasom u Beogradu, a po svemu sudeći, to je bio i najvažniji razlog što gradske izbore nije spojio sa parlamentarnim. Na svim pobrojanim glasanjima – da se ne lažemo – izjašnjavalo se prvenstveno za ili protiv Vučića pošto je on to htio i to nametnuo; sve ih je dobio nokautom.

„Posle svega, nije mi jasno zbog čega su mnogi pametni ljudi verovali da se bilo šta u vezi sa Vučićem i naprednjacima može promeniti na ovim izborima“, stav je Jovana (49). „Znam gde živim i kakva politička matematika stoji iza toga. Ni nakraj pameti mi nije bilo da izađem na izbore.“

Posljednja Vučićeva pobjeda – ostvarena u ključnom i najjačem uporištu opozicije – ima stoga dalekosežne posljedice. Osjetiće je na svojoj koži, zajedno sa svima ostalima, i većina glasača Srpske napredne stranke. Riječ je o tome da je režim u potpunosti legalizirao autoritarnost, bahatost i govor mržnje, okončao izjednačavanje vladajuće partije i njenih interesnih grupa sa državom, beznadežno podijelio zemlju na „naše“ i „neprijatelje“, učvrstio vladavinu straha, podaništva, laži i opće korupcije… Prosperitet i standard u mjeri većoj nego ikad postali su taoci povlaštenih pojedinaca, a siromaštvo, emigracija i depopulacija trajno stanje Srbije. Kada se ovome dodaju egzistencijalna zavisnost širokih slojeva od političke arbitrarnosti i podrška iz inostranstva ovdašnjem stabilokrati, eto temelja za dugu i ni sa čim ograničenu vladavinu jednog čovjeka. Malo je tko u stanju da vidi alternativu navedenom.

„Jedino šta je još preostalo jesu Nemačka, Kanada, Švedska“, kaže Jelena (33). „Ko god može, neka beži bilo gde. Ovde je crni mrak.“

Ovu vrstu rezignacije dele mnoge pristalice opozicije. Također i ogorčenje na sugrađane zbog većinske podrške Vučiću i Srpskoj naprednoj stranci. Međutim, jedno i drugo suštinski zamagljuju problem. Jer, s obzirom na prilike sa obje strane političkog fronta, nikakav drugi ishod na beogradskim izborima i nije bio moguć.

Krenimo redom.

RAT ZA NASLEĐE DEMOKRATSKE STRANKE: Saznavši nakon predsjedničkih izbora 2. aprila 2017. da u Beogradu ima 44 posto podrške, Vučić je odmah oglasio uzbunu u SNS-u.

„To je žestoka i ozbiljna mašina koja kida na sve strane“, konkretan je Slaviša (45).

Mada je Vučić mozak, glavni i jedini kreator cjelokupne politike ove partije, ne treba potcjenjivati ni ljude poput Nebojše Stefanovića, Bratislava Gašića, Zorane Mihajlović, Andreja Vučića, Siniše Malog, Gorana Vesića i druge. Oni bez pogovora izvršavaju svaku vođinu zapovijest, a još su efikasniji u utjerivanju sigurnih i kapilarnih glasova pošto im od toga zavisi položaj u partiji, što će reći pristup njenom lideru; ako u Srbiji igdje postoji meritokratija, onda je to ovdje.

Uglavnom – bez ikakve ideologije osim bjesomučne, permanentne kampanje – SNS je već u maju 2017. započeo pripreme za beogradske izbore. Za to vrijeme u istom gradu, opozicija se još jednom prestrojavala.

„Saša Janković je bio odličan kao zaštitnik građana i priznam da je ušavši u politiku uživao moje veliko poverenje“, kaže Dušan. „Međutim, kasnije se nekako pogubio i izbledeo.“

Osvojivši uz podršku Demokratske stranke više od 16 posto glasova na

predsjedničkim izborima, Janković je formirao Pokret slobodnih građana. U ovoj političkoj organizaciji, sa širokom podrškom javnih ličnosti, mnogi su vidjeli stožer za okupljanje i ujedinjavanje opozicije u široki front sposoban za preokret na beogradskim izborima nakon tolikih poraza. Međutim, vrlo brzo su u prvi plan izbile tri stvari. Sam Janković očigledno nije imao jasan plan što i kako nakon izbora, a PSG je obolio od dječijih bolesti raskola utopivši se u prosjek i sivilo. Dalje, zarad svojih partikularnih interesa i surevnjive jedna na drugu, opozicione partije svjesno su dopustile da demonstracije mladih „Protiv diktature“ ostanu bez energije i time propustile jedinu konkretnu priliku da se izbore za fer i poštene izborne uvjete. Na kraju, ali i najvažnije, rat za nasljeđe Demokratske stranke ušao je u svoju posljednju fazu.

„Žuti nikako da shvate da više nisu na vlasti“, nastavlja Dušan. „I posle šest godina oni se uglavnom bave sami sobom.“

Sve ovo moglo se pratiti kroz brze smjene predsjednika DS-a poslije gubitka izbora 2012. i svih narednih: bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića smijenio je tadašnji gradonačelnik Beograda Dragan Đilas, kada je i on izgubio – zamijenjen je u to vrijeme vojvođanskim premijerom Bojanom Pajtićem, a po njegovom porazu na red je došao Dragan Šutanovac. Drugim riječima, „žuti“ očito nisu znali funkcionirati bez učešća u vlasti; za nju su se držali noktima da bi, na kraju, ostao samo sakati stranački aparat sa Šutanovcem na čelu.

„Šta još reći? To najbolje govori gde je danas Demokratska stranka“, smatra Slaviša. „Opstaje samo na staroj slavi i kao Vučićeva boks vreća. Ama, ljudi, dokle više o ‘žutima’?“

Iz vrlo nezavidne pozicije, Šutanovac je morao naći rješenja za dva povezana problema. Prvi je dijelio sa svim prethodnicima poslije Tadića – zahvaljujući sistematskoj satanizaciji i kriminalizaciji demokrata, režim im je uspio nametnuti stigmu lopova i upropastitelja države. Drugi problem sastojao se u onome kako je DS doživljavao sam sebe: podržavši 2017. Jankovićevu kandidaturu, ova partija je vjerovala da će 2018. na beogradske izbore izići kao stožer široke opozicione koalicije. To se nije desilo.

„Gradski izbori delovali su mi kao otvoreno prvenstvo Demokratske stranke“, nastavlja Dušan. „Đilas, Šutanovac, Aleksandar Šapić, Vuk Jeremić, Zoran Živković, Boris Tadić, Borko Stefanović, pa čak i Janković, nekad su stajali jedni uz druge, a sada se u različitim kombinacijama otimaju za isto biračko telo. Većina naroda ne vidi gotovo nikakvu razliku između njih i sve ovo doživljava kao čisto zamajavanje.“

Isključivo zajednička prošlost, lični animoziteti i interesi – a ne programske razlike – onemogućili su nastup u istoj koloni na izborima bivših lidera i pretendenata na nasljedstvo DS-a; u suprotnom, ne bi osnivali vlastite stranke.

Ovoj kakofoniji među oponentima režima poseban doprinos dao je pokret Dosta je bilo Saše Radulovića usmjeren, podjednako, protiv režima i opozicije sa ciljem da privlače razočarane glasače svih orijentacija.

„Njima niko ne valja i niko ništa ne zna osim njih samih“, kaže Marko (37). „Kao, sve počinje od trenutka kada su osnovani, a Radulović je bio ministar kod Vučića. Ipak, moram im priznati borbenost.“

Ionako nepopustljivi i posvađani sa svima, Radulović i njegov DJB na kraju su pronašli partnera u Dverima Boška Obradovića. Dijametralno različite a inzistirajući na principijelnosti, obje ove partije ubrzo su ušle u krizu kredibiliteta. S njim nije imala problema Inicijativa Ne da(vi)mo Beograd. Stekavši prepoznatljivost na demonstracijama protiv „Beograda na vodi“ i rušenja u Hercegovačkoj ulici, ova organizacija je krenula u politiku zauzevši antipolitički stav otklona prema svim strankama.

„Kao čovek koji odavno o svim strankama misli samo najgore, podržao sam ‘Patku’“, kaže Marko. „Oni su za mene ono najbolje u Beogradu. Ipak, možda bi im bilo pametnije da su ostali nadstranačka organizacija. Pre ili posle, politika svakog uprlja.“

Ugrubo, ovako nekako je izgledala situacija pred početak kampanje. SNS je učvršćivao svoju monolitnost i lojalnost satelita, a vođe opozicije nikako nisu mogle objasniti svojim biračima kako to planiraju suradnju u Gradskoj skupštini kada većina njih isključivo inzistira na uzajamnim razlikama. Kako se 4. mart približavao, rasla je i nervoza, vidljiva kroz veća ili manja uzajamna prepucavanja po receptu „udri prvog do sebe“.

„Nisam mogao da se otresem gubitničke atmosfere pred ove izbore“, priča Dušan. „Ako sam ja to osećao – a uvek sam i uvek ću glasati protiv Vučića, Dačića i Šešelja – sada se pitam kako li su sve to doživljavali toliki ljudi koji se kolebaju ili plaše.“

A onda je počelo.

VELIKI MAJSTOR SVIH KAMPANJA: Kada je Vučić u pitanju, može se sumnjati u mnogo toga, ali ne i u njegovu trajnu i potpunu posvećenost kampanjama svih vrsta, naročito izbornim. Kao i u prethodnim, tako je i u ovoj upregao sve državne resurse, što nikog nije iznenadilo. Također, ni stavljanje Siniše Malog i Gorana Vesića u vrh liste, čime je učvrstio njihovu i lojalnost svih drugih većih ili manjih šrafova u stranci. Novost predstavlja samo to da je nepopularnost prvih naprednjaka grada maskirao fiktivnim kandidiranjem i paradiranjem poznatim ljudima iz zdravstva poput direktora dječje bolnice u Tiršovoj dr Zorana Radojičića, ljudi iz kulture kao što su koreografkinja Aja Jung i glumac Branko Milićević Kockica, iz sporta – košarkaši Goran Grbović i Milan Gurović i tako dalje u istom pravcu; što god da su dobili zauzvrat – malo je. Konačno, na sve ovo – kao i ranije – Vučić je lično zauzeo svaki dostupan novinarski centimetar i televizijsku sekundu obećanjima, monodramskim nastupima, glumačkim izletima, invektivama, hvalisanjima, kukanjima, hiperemotivnim i ostalim reakcijama dobro poznatim svakome tko živi u Srbiji.

„Brate, pa zar nije rekao da se nema vremena za kampanju“, smije se Slaviša. „Ja sam bar tako čuo… Šta li bi tek bilo da se izborima bavio full time?“

Da li se opozicija – siromašna i u zemlji bez slobodnog javnog mnijenja – mogla suprotstaviti funkcionerskoj kampanji i Vučićevoj apsolutnoj dominaciji u medijima, naprednjačkim utjerivačima sigurnih glasova po firmama i stanovima, atmosferi straha i pritiska? Jeste. Ali ne ovakva kakva je danas. Ako lideri opozicionih stranaka ne znaju što im je valjalo činiti, mogli su pogledati kako je radio Zoran Đinđić u koaliciji Zajedno, Savezu za promene, Demokratskoj opoziciji Srbije; primjena i osuvremenjivanje tog iskustva bili bi mu sigurno neupredivo draži spomenik od ovog koji namjeravaju postaviti na Studentskom trgu.

„Sada nas teše pričama da će se opozicija redefinisati i ukrupniti“, kaže Dušan. „Dugo pratim politiku, čak sam bio i član jedne stranke, pa nešto ne vjerujem…“

Ova skepsa ima čvrstu podlogu. Mnogo je stranačkih i ličnih interesa u igri da bi se okrenuo novi list, povuklo u političku penziju ili započelo iznova. Zato je vjerojatnija mogućnost – kao i krajem devedesetih – ujedinjavanja opozicionih partija u zajednički front po liniji čistog samoodržanja; samo na taj način mogu okupiti kritičnu masu birača i povući za sobom dominantno javno mnijenje. U suprotnom će, kao i do sada, na izbore izlaziti odvojeno i propadati zajedno u borbi za cenzus.

„Deluje mi da će Vučić vladati zauvek“, priznaje Gordana (36).

PIROVE POBEDE: Nakon beogradskih izbora, otrežnjenje i eventualni nov početak opozicije podrazumijeva spoznaju da je ne čine sveci, te da Vučić to neće pratiti skrštenih ruku. Biće, dakle, svega. U tom smislu najveća očekivanja su od Dragana Đilasa.

„Zaista je bio odličan gradonačelnik“, kaže Gordana. „Ne mislim samo na mostove, Bulevar kralja Aleksandra i slično što je iz njega ostalo. Bila sam trudna u vrijeme kada je vodio Beograd i pare od grada mnogo su mi značile. Današnja situacija svih trudnica neuporedivo se pogoršala.“

Rezultati u obavljanju javne funkcije gradonačelnika omogućili su Đilasu uspješan povratak. Pored toga, četvorogodišnja politička ćutnja nakon smjene u stranci i Tadićev raskol u DS-u pred same izbore 2014, skinuli su mu s leđa dobar dio „žutog“ balasta. Ovo nije mogao da promijeni ni „topli zec“ po režimskim tabloidima kroz koji je Đilas po drugi put prošao. Važno je i još nešto. Podržavši ga, Janković i Jeremić pokazali su dobar politički instinkt i tako, zahvaljujući listi ne čijem je čelu stajao Đilas, em uveli svoje stranke u Gradsku skupštinu, em stvorili bazu za potencijalni široki opozicioni front.

„Žao mi je Demokratske stranke“, kaže Dušan. „Kakvi god bili – a daleko da su najgori – nisu zaslužili dva odsto u Beogradu.“

Na posljednjim izborima demokrate su konačno platile ceh dugogodišnje satanizacije i preokupiranosti samima sobom. No, neutemeljena su sva likovanja i proglašavanje Demokratske stranke za pokojnu. Paradoksalno je da je sada Šutanovcu jedina i najbolja šansa za oporavak svoje partije grupacija oko Đilasa, iako ga je optuživao za financijsku devastaciju stranke. Ali, ako je mogao Jeremić sa bivšim gradonačelnikom Beograda zbog koga je napustio DS, zašto ne bi mogao njen aktualni lider ili neki njegov nasljednik – kod „žutih“ se to nikada ne zna.

Još jedan od dobitnika u ratu za nasljeđe Demokratske stranke je i Aleksandar Šapić.

„Sviđa mi se to što je napravio na Novom Beogradu, a relativno je i nov čovek u politici“, kaže Milica (34).

Šapić je držeći se lokalnih tema, napadanjem Malog, Vesića i ostalih nepopularnih naprednjaka, te pazeći da ne uzme u usta megapopularnog Vučića uprkos svim njegovim napadima, uspio otkinuti dio glasača vladajućoj većini. No, tih 9 posto osvojenih glasova, kao i onih Đilasovih 19 posto, sem eventualnog startnog zaloga za budućnost, u osnovi čini Pirovu pobjedu. Za onu pravu, bilo je potrebno da u Skupštinu grada uđu još tri liste, a to se nikad nije desilo; obično ih ima četiri ili pet.

Politička kombinatorika i realnost ni prije ni poslije izbora nisu opterećivale Inicijativu Ne da(vi)mo Beograd: odbili su Đilasovu ponudu da im na svojoj listi dâ pet sigurnih odborničkih mjesta i odriješene ruke u potpuno samostalnoj kampanji. Dakle, bez ikakvog koristoljublja širili su svoje ideje tokom izbornog procesa – možda iz naivnosti, možda iz viška samopouzdanja. Ipak, nitko nema prava da se ljuti na njih zbog rasipanja glasova, a pogotovo ne iz tradicionalnih opozicionih partija; većina njih je prošla po zasluzi.

„SPS je neuništiv“, konstatira Slaviša. „A i ja pričam gluposti – kako i da ne bude, kada je ta ekipa decenijama čvrsto uvezana.“

Socijalisti Ivice Dačića, kao beskrajno lojalan i na sve spreman partner, prošli su cenzus okačeni za Vučića. No idilu kvari jedan detalj: na predsjedničkim izborima naprednjaci su zajedno sa SPS-om dobili isto onoliko glasova koliko su sada osvojili sami. Dačić se može kladiti u svoj pjevački glas da tih 6,1 posto, koliko njegova partija ima u Beogradu, Vučić nikad neće zaboraviti…

Sve u svemu, izbori su okončani katastrofalnom Vučićevom pobjedom. Malo je razloga za optimizam. Ipak, život ide dalje, a u politici nema vakuuma i mirovanja. Dakle, do novih izbora – pa kako nam bude. Sigurno je samo da neće biti bolje.

„Spadam u manjinu koja sada prolazi kroz svih sedam faza tugovanja: poricanje, emotivnost, depresivnost, žaljenje, prihvatanje, nadu, suočavanje“, kaže Gordana. „A onda sve od početka. Valjda će se i većina kad-tad opametiti i osvestiti.“