Izgubljeni, panični i uplašeni

Može li se zamisliti ova situacija: Vučić poziva Vladimira Orlića u Predsjedništvo pred 15. mart 2025. i traži mu da prisluškuje studente i druge političke aktere, a direktor Bije mu suho odreže: “Gospodine predsjedniče, ne pada mi na pamet, moj zadatak je briga o državi, a ne o vašoj vlasti – i to još na nezakonit način.”

Naravno, takav dijalog je nezamisliv. Da jeste, Vučić ne bi posljednjeg dana mandata morao pomilovati Novosadsku dvanaestorku. Ali – što da se radi? Promjena vlasti kuca na vrata, pa bi za Vučića suđenje Novosađanima predstavljalo otvaranja vrata puna kostura u njegovom podrumu.

Na primjer – tko je i zbog čega tražio prisluškivanje novosadskog odbora parlamentarnog Pokreta slobodnih građana? Da li postoji sudski nalog i čije je potpis na njemu? Kako su režimske televizije istovremeno pustile snimak sa sve demonizirajućim komentarima? Zašto je na pravdi boga dvanaestoro građana Republike Srbije sjedilo u ponižavajućem i nečovječnom pritvoru ili moralo napustiti zemlju? Kako se i odakle upravljalo pravosuđem?

Postoje i brojna druga pitanja vezana za čitav taj slučaj. Da li je do njega došlo zato što se Aleksandar Vučić prepao pred protest 15. marta 2025. i u panici maksimalno i javno zloupotrijebio Biju? Mora da je tog dana Predsjedništvom šetala avet Petog oktobra 2000, jer je i Slobodan Milošević prije dvadeset i sedam godina upotrebljavao iste ili slične metode ne bi li opstao na vlasti (vidi tekst na strani 6).

Da narodu bude jasno – pomilovanje Novosadske dvanaestorke nije znak samilosti bivšeg predsjednika Srbije, niti ga je briga za to što bi optuženi u montiranom procesu završili na dugogodišnjim robijama, već da će njegove udbaše i slične upravo zbog ovih Novosađana izvesti pred sud. A tu bi – sva je prilika – isplivali Vučićevi otisci prstiju. Zato je odlazeći sa funkcije gledao da iza sebe počisti što god može.

NAČELNICI I KRIMINALCI

Zloupotreba tajne službe nije jedina analogija sa posljednjim godinom Miloševićeve vlasti. Tadašnjeg predsjednika Savezne Republike Jugoslavije u sekundu do dvanaest izdale su strukture koje je stvorio u srcu tame jugoslavenskih ratova. Uzdrman i uplašen, Vučić je poslije 15. marta ‘25. gledao da izbjegne takvu sudbinu. Riječ je o smjeni profesionalaca i mlakušnih lojalista, te njihovom zamjenjivanju rigidnim i ne posebno pametnim superlojalistima.

Vučić nije krio da je u pitanju njegovih ruku djelo. Naprotiv, samo onako kako on to zna, javno je govorio da na većinu policijskih jedinica nije mogao računati 15. marta. Zauzvrat, batinaši iz Ćacilenda postali su formacija iznad zakona poput Arkanove “Garde” i Legijinih “Crvenih beretki” za Miloševićevog vakta.

Uglavnom, kome god je iole bilo stalo do reputacije u podzemlju, morao se bar jednom nacrtati u Ćacilendu. Tamo je bila promenada “ljudi koji završavaju poslove i imaju iza sebe čvrsta leđa”. Od marta prošle godine oni sviraju, a MUP pleše. Bivši šef države i cijelog Ćacilenda bira pjesme i plaća muziku.

Kao što je nezamislivo da Orlić odbije zloupotrebu Bije, tako se ni u snu nije moglo dogoditi da direktor policija Dragan Vasiljević odbrusi Vučiću: “Pobogu predsjedniče, pa mi smo hapsili veći broj tih ljudi.”

Mupu Srbije odavno je ugrađen naprednjački DNK. To je ključni razlog za policijsku brutalnost spram mirnih demonstranata i, s tim povezan, njihov honorarni rad kao tjelohranitelja kriminalaca i medijatora u mafijaškim sporovima.

Nešto slično se dešavalo i za vrijeme Miloševića. Tada je Državna bezbjednost bila u sastavu Mupa i u sefu Komercijalne banke držala oko 600 kilograma heroina. Da li BIA ili policija danas negdje skladište drogu? Ne zna se. Međutim, dobro je poznato da su neki njeni pripadnici čuvali jednu od najvećih evropskih plantaža marihuane u Jovanjici, “poljoprivrednom dobru” Petra Koluvije iza kojeg je zalegao cjelokupni režim.

TOPOVSKA AFERA

Ovakva policija i te kako ima veze sa pomilovanjem Novosadske grupe. Eto, možda su ponekad batinaši u uniformama pretjerivali, ali zbog “ujedinjavanja Srbije” treba prijeći preko svega i njima i “teroristima” iz Novog Sada. Dakle, oprostio im Đura što ih je tukao. Ovo je ujedno i propagandna mješavina za hranjenje barem jednog dijela naprednjačkog biračkog tijela.

Ali ima još nešto. Vučić je do 15. marta glumio da se manje-više drži podalje od otvorenog nasilja. Zatim je skinuo rukavice… U tome je posebnu ulogu igralo neutvrđeno akustično oružje čije su dejstvo osjetile hiljade i hiljade građana na najvećem protestnom skupu svih vremena u Beogradu.

Niko Vučiću nije povjerovao da “zvučni top” nije upotrijebljen. A i kako bi? Pa prisluškivani su i hapšeni Novosađani zbog onoga o čemu se govorilo u svakom kafiću, podignut je Ćacilend i napunjen batinašima iz podzemlja, a u narednim mjesecima policija je batinala po ulicama, iskoristivši za mučionicu čak i garažu vlade Srbije. Zašto onda režim koji je sve ovo potegao protiv vlastitih građana ne bi raspalio po njima i “zvučnim topom”? Vučića ovo očigledno peče. Pošto mu niko nije vjerovao u martu ‘25, gotovo godinu i po dana kasnije pokušao je da istjera svoje računajući valjda na protok vremena, brzo smenjivanje događaja i prijetnje montiranim staljinističkim procesima, čija je žrtva postao kolega Aleksandar Radić. Iracionalni zvještaj Visokog javnog tužilaštva u kome piše “što se nije dogodilo 15. marta” umjesto onog što jeste, bolje od ičeg pokazuje kako režim prikriva i hendluje vlastita nepočinstva.

MOŽEŠ ŠTO ‘OĆEŠ, ALI NE I KOLIKO ‘OĆEŠ

Novosadska dvanestorka, simbioza mafije i policije u Ćacilendu, te “zvučni top” ni izdaleka nisu jedini primjeri režimskog kršenja zakona, zloupotrebi službi, pravnog i svakog drugog nasilja… Ali ova tri slučaja toliko su krupna i važna da je do njih moglo doći samo po nalogu ili makar po odobrenju čovjeka koji se za sve pita – Aleksandra Vučića.

U tom pravcu je njegovo pomilovanje Novosađana providan pokušaj kontrole štete. Koliko je u režimskim krugovima velika strepnja i duboko uznemirenje od gubitka vlasti, tek će pokazati imena pomilovanih iz naprednjačkih redova. Ona nisu poznata dok nastaje ovaj tekst, ali kanda ukazuju na to da Vučić nije spreman na rizik – ili će pomoći tim pojedincima dok još može ili strahovati od onoga što bi mogli reći u mjesecima koji dolaze.

Sve ovo skupa je dobra potvrda stare narodne izreke. Ona glasi – možeš što ‘oćeš, ali ne i koliko ‘oćeš.

Vreme izbora! A neko mora da Vas izveštava nezavisno. Zato je u oktobru godišnja pretplata na digitalno izdanje „Vremena“ čak 2.500 dinara jeftinija. Izaberite odmah!