Zimski bluz

Ne, ne, nije to. Nije ona potrošena metafora o naročitom unutarnjem, duševnom, stanju što ovako hvata čovjeka uz snijeg i led, a koje se pak hvata svaki pisac bez mašte. Ovo je doslovna stvar, skoro – pa kad se veli bluz, misli se na autentičnu američku muzičkotekstualnu formu i stil koje je ona, Amerika, dala svijetu u amanet da s njim lakše živi. O bluzu dakle. Zimi.

Kad su originalni bluzeri, zajedno s milijunima druge crne braće krenuli u pečalbu s Juga ka industrijskom Sjeveru Sjedinjenih država, u vrijeme tzv. Velike Migracije, ka tvornicama, čeličanama i auto-industriji, odnosno ne samo ka ekonomskom nego i građanskom boljitku – osim socijalne, geografske i klimatske promjene dogodila se i jedna mnogo manje vidljiva, javilo mi se, sasvim u vezi s ovom potonjom.

Radikalna, čujna revolucija u bluzu – prelaz na elektriku, „elektrificikacija zvuka“ te muzički studio kao definitivno oblikovanje zvuka – to je sve opisano dosad u čitavoj jednoj maloj biblioteci. Međutim, nigdje nisam vidio ono tajnije, a možda očito – koliko je klima djelovala na to sve? Na kompletan zvuk, ton bluza, neusporediv s bilo čime?

Od vrućih, sušnih, uljepljenih južnih (kon)federalnih država, ponajviše s mitske delte Misisipija – u hladni Mičigen, u Detroit i, naročito, Čikago; iz uglavnom ruralnih krajeva (koliko je bluzera te generacije, neshvatljivo, još bralo pamuk u djetinjstvu!) u potpuno urban, štoviše, kako se Čikažani vole hvaliti, pomalo i evropski grad – sjetimo se Sola Beloua s njegovim kafkijanskim prosedeom i atmosferama – u grad dakle i moderan i modernistički. Nije to bila mala promjena.

Čikago zovu Windy City – grad vjetra – zime su jake i neugodne kao naše. Isto vrijedi za Detroit. Ako se uzme u obzir onda da su mnogi bluzeri s Juga najprije počeli kao muzikanti na uglovima ulica, doslovno sa šeširom na pločniku, prije nego su avanzirali i preselili u klubove, preko snimanja po studijima sa saundom koji je do danas nemoguće skinuti (Chess Records zvuk), pa do svjetske slave i trajnog utjecaja, onda mora da je ono početno „puhanje u prste“ nad žicama a pod nemilosrdnom zimom bilo naročit, da se poigramo, „vjetar u leđa“, poticaj da se što prije maknu odatle. U klubovima je kasnije doduše često smrdilo, ali je bar bilo toplo.

Kako je koji postajao uspješniji i klubovi su bili bolji. U toj atmosferi nije se više moglo vrtiti jedino „dvanaesticu“, osnovnu formu s toliko taktova na ona legendarna elementarna tri akorda, s takozvanom I-IV-V progresijom; niti svirati u arhaičnom otvorenom, sjajno prljavom štimu, stvorenom za slajd i botlnek povlačenje metalnog ili staklenog (od grlića razbijene boce!) napršnjaka preko tvrdih žica. To je bio zvuk „starog kraja“: zemlje spržene suncem, opće muke i sirotinje, žuljavih i izubijanih ruku (pamukova čaška bode nemilosrdno dok se bere), i uvijek prisutnog stravičnog eha ere roblja i kasnije linča. Ali i zvuk tjelesnosti, putenosti, strasti – i riječ funk je u žargonu naročiti „šmek“ znoja kod plesača i ljubavnika, neuhvatljiva supstanca koju su onda instrumentalisti prevađali u tonove i neprevodivi feel.

Tako maknuti od pakla zavičaja, utopljeni, najedeni i prvi put u dobrim odijelima, počeli su dodavati i „luksuznije“ harmonije i akorde, sofisticirane intervale, što je odmah i zvuk obogatilo, a da se ništa od čudesne snage stila nije izgubilo.

S time je došlo i proširenje tema u izrazu. I tu smo negdje napokon na suštini. Od strašnih, primalnih slika u stihovima (Black Snake Moan), gdje su smrt, seks i religija spleteni kao preostali iz vremena afričke postojbine, do starozavjetnih motiva kako bi se artikulirao užas života crnih Amerikanaca s Juga (ne znam stravičnijeg motiva od Robert Džonsonove Hellhound on My Trail) – „Život na Sjeveru“ kao da se više okretao hedonističkoj strani života. I ljubavi, ljubavnom osvajanju pogotovo, radosnom „puvanju“ muzikanata nad uspjesima kod žena. Uz ljubav dolazi i razočaranje dakako. I tu su još okrenuli stvar pa se o klasičnom bluz motivu ostavljenog muškarca koji malo pati za ženom proklinjući je, a malo kao oprašta, zasviralo drugačije, elegantnije – kroz molski bluz. Kao kod Tri (ne Tenora, nego) Kinga – BB, Albert i Fredi, sa svojim divnim pjevnim tonom, single–note stilom uz raskošne gudače (!), minor key blues bio je malo distantniji, uzdržaniji, ohlađeniji. I kao takav odmah i šifra za gradsko poimanje uživanja u slatkogorkoj patnji – na svim stranama Kugle: Bibijev Thrill is Gone zakoračio je preko Oceana, sve do grada Sarajeva gdje će mladac G.B. (King) napraviti Ove ću noći naći bluz.

Ohlađenje napolju – možda je dakle malo ohladilo i mozak i emocije, ako već ne, srećom, i duše. Bluzeri kao da su, za nevjericu, naletjeli na slično što i sam TS Eliot. Zima je dobra. Pod zimom se misli. Osjeća jasno i bistro, i ne isuviše. Artikuliraju se osjećaji.

Bez kaosa u dušama koji će, kad se otopi snijeg i zamrznute emocije prekrivene njime, eksplodirati u godišnjem dobu pred nama.