img
Loader
Beograd, 18°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Vukica

13. avgust 2014, 11:50 Miloš Vasić
Copied

Vukica Dukić Dis (nikada mi nije bilo jasno zašto su slikarke i slikari u stara dobra vremena voleli te skraćenice od tri slova, ali neka…) bila je sjajna slikarka i još sjajnije ljudsko biće. Kunstistorijom se ne zanimam, pa ne znam je li ostavila traga ovde ili u SSSR; to je ionako svejedno, jer je ostavila traga u mojoj porodici i kod mene. Autoportret priložen ovde dovoljno govori – i o umetnici i o ličnosti.

Vukica je bila popovska ćerka (nekako balaševićevskog tipa): njen tata, pop Žarko, bio je paroh u Kaluđerici dok je to bilo još obično prigradsko selo, a ne ovaj današnji užas. Kao mlada devojka otišla je u partizane; nema podataka šta je o tome pop Žarko mislio, ali nekako se čini da nije bio protiv; takav neki čovek, kao što će se videti. U partizanima, posle oslobođenja, primećeno je da devojka ima neubičajen likovni dar, pa su je – takva su bila vremena – poslali u Sovjetski Savez, na likovnu akademiju. Tamo joj je dobro išlo (postoji jedan potresno lep impresionistički autoportret punačke lepotice iz tog vremena). Tamo se mlada lepotica zaljubila u jednog sjajnog Đurđijanca, pozorišnog reditelja iz Tiflisa, pa se dvoje mladih venčalo.

Onda je došla Rezolucija Informbiroa. Za razliku od većine stipendista, najviše onih iz učilišta imena Đeržinskog čiji trag do dana današnjeg osećamo u službama bezbednosti, Vukica je više volela svog Đurđijanca i odbila je da se vrati. Bila je to velika ljubav, koliko sam razumeo. Tiflis (Tbilisi, ako ste zapeli) bio je čudo od varoši, pričala mi je Vukica. Daleko do Kremlja, a blizu Levantu, taj je grad bio čudo dostojno Iljfa i Petrova. Crna berza je cvetala, sve se moglo kupiti, Staljinov rodoslov štitio ih je od preterivanja NKVD. Evo epizode koju sam zapamtio iz Vukičinih sećanja: jedne noći ona ulazi u svoju zgradu, a u kapiji je čeka lokalni gangster (naljotčik) s revolverom Nagan; učtivo je moli za novčanik i nakit i ona mu sve daje; s njima se nije bilo šaliti. Popevši se do stana, izveštava muža, koji je tada već direktor Narodnog pozorišta, da šta se desilo. Njen Đurđijanac pobesni i kaže da će se to srediti koliko odmah; pa nismo se tako dogovorili! Pošto je sutradan obavio nekoliko razgovora, te večeri na vratima se pojavljuje taj isti gangster, vraća Vukici sve što joj je oteo – plus nekoliko pari najlon-čarapa koje su tada vredele zlata; neće se ponoviti, građanko, od sada slobodno hodajte po Tiflisu u bilo koje doba noći.

Pričala mi je da je tamo, među Đurđijancima, mogla da slika šta joj padne na pamet, pa ima i par kubističkih slika zbog kojih bi u Moskvi ili Lenjingradu lako zaglavila gulag. Ali, Tiflis je bio daleko… A onda je, sredinom pedesetih ili nešto kasnije (podataka nemam, niti sam se usuđivao da ih tražim) Vukičin Đurđijanac naprasno umro, relativno mlad.

Bez dece i sama među Đurđijancima, Vukica se odlučuje na povratak u Beograd. Naš konzulat u Moskvi, začudo, ali ni Udba, nisu imali primedbi (nikada nije rekla ništa pogrešno) i krajem pedesetih Vukica se vraća.

Iz nekog razloga ubrzo se sprijateljila sa mojom mamom, jer je mama imala sklonost ka Rusiji (može i Gruzija) i kroz njen čuveni salon prodefilovala je zapanjujuća galerija informbiroovaca, crne (slavske) reakcije, disidenata (prošlih i bivših prošlih) i sličnih primeraka. To je druga priča za drugi put.

Vukica je i dalje slikala; sve bolje, rekao bih. Živela je u ogromnom salonskom stanu u Kosovskoj i slikala. Njen otac, pop Žarko, duhovit seoski paroh, naprasno je bio penzionisan pošto je odvalio dosetku godine: kad su Udba i CK izabrali Germana za patrijarha, on je u seoskoj kafani hladno izjavio da sada i Srbi imaju svog kosmonauta – zove se German Titov. Naravno da je to bilo dojavljeno Gde Treba.

Ja sam u to vreme bio klipan tinejdžer, ali me je Vukica fascinirala kao drugar: s njom se moglo pričati o svemu, bila je lafica u svakom pogledu. Kad je 1968. trebalo sklanjati određene papire i slično, bila je tu, iskusna u zaverama i skrivanjima. Učio sam je da vozi spačeka i jedva naučio. Ona je uvek bila spremna da sasluša moje ljubavne i političke jade, puna razumevanja – za razliku od moje mame, njene najbolje druge. Udavala se – sada već nesrećno – ali je znala to da prekine na vreme, ponekad u poslednjem trenutku, ali to je druga priča…

Onda sam ja otišao u beli svet, Tamo i Natrag, što bi rekao Tolkin, a Vukica je ostala da se druži s mojima i da slika. Nekoliko tih slika čuvamo Tanja i ja i ne bi ih dali ni za koje novce. Najdragocenije, međutim, u ovoj uspomeni jeste sećanje na prijateljstvo i razumevanje.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
31.jul 2025. Igor Mihaljević

Naša Elka

24.jul 2025. Dragica Jakovljević

Naučite užički

Vreme uživanja

16.jul 2025. Biljana Vasić

Ptica rugalica

Are you, are you Coming to the tree?

09.jul 2025. Miloš Zekić

Prađed mi je bio jači

Vreme uživanja 

02.jul 2025. Uroš Mitrović

Vimbldon

Komentar
Tužilac za organizovani kriminal

Komentar

Tužilačka predstava ili udarac u kičmu korumpiranog režima

Ako je ovo još jedan Vučićev igrokaz neće se dogoditi ništa. Ukoliko je delovanje Tužilaštva za organizovani kriminal zaista primena zakona, onda su hapšenja zbog korupcije u slučaju pada nadstrešnice udarac u kičmu režima koji počiva na bezakonju

Ivan Milenković

Komentar

Hapšenja zbog korupcije: “Ili mi, ili oni“

Tužilaštvo je konačno počelo da prati trag novca i korupcije koja je možda dovela do pada nadstrešnice. Režimlije viču da je na delu “tužilački državni udar”, pokušaće da uzvrate udarac i biće, što reče Dragan J. Vučićević, „ili mi, ili oni“

Nemanja Rujević

Pregled nedelje

Svečana promocija ćacija i kapuljaša

Zbog čega Aleksandar Vučić organizuje nasilje ćacija i kapuljaša? Između ostalog i da bi tvrdio kako su „blokaderi“ izazvali revolt „tihe većine“. To bi mu predstavljalo povod za odvrtanje represije na maksimum sve tvrdeći da uspostavlja red i mir

Filip Švarm
Vidi sve
Vreme 1804-1805
Poslednje izdanje

Kultura sećanja: 30 godina od pada Krajine

Moj poslednji dan u Kninu Pretplati se
Kultura sećanja (2): Poreklo i priključenija

Krajina i sudbine

Vlada Srbije

Sto dana neuspeha, terora i iživljavanja

Kultura sećanja: “Galeb”

Buran život čuvenog broda

Intervju: Svetislav Basara, pisac

“Postojanje je gubljenje vremena”

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1804-1805 31.07 2025.
Vreme 1803 24.07 2025.
Vreme 1802 16.07 2025.
Vreme 1801 09.07 2025.
Vreme 1800 02.07 2025.
Vreme 1799 25.06 2025.
Vreme 1798 19.06 2025.
Vreme 1797 11.06 2025.
Vreme 1796 04.06 2025.
Vreme 1795 28.05 2025.
Vreme 1794 21.05 2025.
Vreme 1793 15.05 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure