Sneg

Kad god bih rekla kako volim snijeg, ljudi bi me čudno pogledali.

Bilo ih je raznih u mome životu. Snjegovi moga ravničarskog djetinjstva bili su duboki i teški, sanke koje bi vukao neko od odraslih ukućana zapinjale su preko polusmrznutih kvrgi, dok sam ja, ušuškana u debelu ćebad i zavaljena na naslon, blaženo pokušavala da jezikom uhvatim pahuljice. Kod nas u Slavoniji, kako je poznato, nema brda, brdašaca, kosina, strmina i padina da ih svijećom tražiš, pa je sankanje uvijek podrazumijevalo tri elementa: sanke, onoga ko se sanka i onoga ko sanke vuče.

Sjećam se zvuka drvenih lopata kojima se čistila ulica od snijega, stišanog čangrljanja starinskog tramvaja koji je prolazio pored naše kuće, prokrčene prtine na trotoaru oivičene bedemima snijega toliko visokim da su se od sitnije djece vidjeli samo pomponi na kapama. Grad je bio umotan u meki bijeli plašt, snen i spor, zrak je mirisao na dim iz bezbrojnih odžaka, a naša kuhinja na cjepanice u peći i ruski čaj s rumom (za odrasle) i limunom (za mene).

Bosna, moja sljedeća domovina i duhovno odredište, imala je i brda i padine, ali i drugara Esada, koji je opet imao ligure – jednosjed – na kojima smo se, kako bi na koga došao red, stutnjavali kao metak od njegove kuće na vrhu brda do mostića u podnožju, ležeći potrbuške, sa sve glavom naprijed. Dobro da naši roditelji nisu vidjeli kako se sankamo. Ako je snijeg bio dobar, a najčešće jeste, sanke bi prozujale preko mosta pravo na cestu kojom, na sreću, vozila nisu baš često prolazila. Razlog: liguranje se zbivalo na selu, malo izvan Sarajeva, gdje su moji roditelji službovali kao učitelji. I Esadov tata, čika Ševko, radio je u istoj školi.

Bosanski snjegovi bili su drugačiji od slavonskih: reskiji, bjelji, pahulje su bile veće (i ukusnije). Vjerujte mi na riječ, znam jer sam nastavila da ih hvatam jezikom. Taj seoski, planinski snijeg mirisao je oštro, a slatko, na vjetar, na studen, na kamen, na borovinu, na hladnu bosansku vodu. Besprijekorno čist i podatan, dopuštao nam je da od njega bez napora pravimo grudve, tvrđave i Snješka Bijelića.

Kasnije, kad smo se preselili u grad, ja sam, kao Ivica Kičmanović, tugovala za mojom seoskom idilom i djevičanskim zimskim pokrivačem. Sve se bilo promijenilo, pa i snijeg. Nije više padao tako obilno, stariji su govorili kako nema snjegova kao nekad, a i kad bi ga bilo, samo je nakratko uspijevao ostajati neuprljan. Saobraćaj, kotlane, industrijski smog i užurbani koraci prolaznika brzo bi mu navukli sivkastu patinu ili ga pretopili u bljuzgavicu.

Jedan ipak pamtim. Bilo mi je petnaest ili šesnaest godina, vrijeme kad se djeca polagano počinju buditi u odrasle ljude. Snijeg je, kao božji blagoslov, počeo padati baš pred Novu godinu i nije prestajao nekoliko dana. Bili su praznici, spojeno pet-šest dana; moja starija sestra i ja imale smo na raspolaganju dosta zimskog vremena, pa smo u neke stare rokovnike prepisivale ljubavnu poeziju i lijepile romantične sličice izrezane iz magazina i starih kalendara. Sve djevojčice tih su godina imale tako nešto. Među tim pjesmama bila je i Desankina “U zimski dan”. Kao i snijeg koji je padao i padao, umoran i gust, ispunjavala me nekom tihom tugom protkanom još tišom srećom, kao predskazanje svih mojih budućih traženja, lutanja i kratkotrajnih nalaženja sreće i mira. Ta čudna mješavina melanholije i radosti ostaće u meni do dana današnjeg.

Snjegovi u mojoj sadašnjoj, usvojenoj postojbini dugo nisu bili ni nalik onim koje pamtim iz djetinjstva. Snijeg može pasti u bilo kojem mjesecu u godini. Otkako sam ovdje, u Kalgariju u Kanadi, samo ga u julu nije bilo, ali se u kratkoj istoriji ovoga grada i to dešavalo. Prvi obično padne u oktobru, pa se otopi, padne ponovo, pa se otopi, i tako do maja. Po ovom kutku prerije duva vjetar koji se zove chinook, a originalni starosjedioci zovu ga “snjegojedac”. Chinook je topla pacifička vazdušna struja koja nekim čudom pređe preko Stjenovitih planina, pa nevidljivim a uskim koridorom stigne do nas. Sličan je našem jugu, samo moćniji; umije za tili čas podići temperaturu sa minus 30 na plus 15 Celzijusa, i doslovno pojesti snijeg i led.

Do unazad nekoliko godina, snijega ovdje nikad nije bilo mnogo; suh i sitan kao šećer u prahu, napadao bi svega po nekoliko centimetara. U vazduhu nema mnogo vlage budući da je prerija plato na oko hiljadu metara nadmorske visine, sa polupustinjskom klimom. Od ovdašnjeg snijega nemoguće je išta oblikovati. U njegovu odbranu moram navesti da, iako često praćen vrlo niskim temperaturama i ledenim vjetrom sa Arktika, ostavlja noge suhe i tople čak i u običnim patikama. U posljednje vrijeme i to se, međutim, promijenilo, pa su snjegovi, na moju radost, ponekad obilniji i vlažniji, više nalik onim nekadašnjim iz Bosne i Slavonije. Ove sezone prvi smo imali na prvi dan novembra, i to onako momački; posljednji će pasti kad u klimatski uravnoteženijim dijelovima svijeta odavno budu sazrijevale trešnje.

Snijeg me i dalje stišano razveseli, što je znak da je moje unutrašnje dijete još sa mnom mada su oni nekadašnji nemiri i predasi sada svedeni na mjeru koja odgovara mojim godinama. Svejedno, kad pada snijeg, volim ostati kod kuće, podići roletne i često gledati kroz prozor. Tad se sjetim Desanke Maksimović i Vojislava Ilića, i imam potrebu da dohvatim sa police knjigu nekog Rusa koji je baš znao pisati o zimi.

I kad ovdje kažem, s osmijehom, kako volim snijeg, svi me čudno pogledaju.