img
Loader
Beograd, 21°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Postmorski

20. септембар 2006, 16:53 Tatjana Tagirov
Copied

Jugo na južnom Jadranu je stalo, kiša je prestala, more se još drži na 23 Celzijusa – kaže vremenska prognoza kojom pokušavam zavarati činjenicu da u ovoj polovini septembra kontinentalni pogled kroz moj prozor konstatira da je vani kiša (bar je košava stala!) i da je temperatura zraka u Beogradu niža od temperature mora u Bračkom kanalu, odakle sam se (silom prilika, tj. života) vratila prije nekoliko dana.

Ljetos su mi smiješno, za razliku od prvih povratničkih dana na kontinentu, djelovali naslovi u (hrvatskim) novinama tipa „kako protiv depresije nakon godišnjeg odmora“. Ima tome i razlog, najkraće: gledanje u plavo. Ujutro se probudiš, smutiš neskafu „bojlerušu“ (blažena morska lijenost!) i uperiš pogled s terase u more, Omiš i Biokovo preko puta, jedrilice koje plove od početka do kraja vidokruga, pa udariš u brojanje trajekata koji dolaze i odlaze iz supetarske luke. Za podatak koliko je sati baš te nešto briga, jer navikneš na zvuk zvona s obližnje crkve koja četvrt sata označava jednim udarcem zvona, pola sata s dva, tri četvrt s tri, pun sat sa četiri, plus onoliko zvona koliko je sati – ali, na to obratiš pažnju tek kad te zbog nečega to proticanje vremena uopće zanima, recimo očekivanja da ti ujutro barba Bogdan iz prizemlja kuće drekne: „Ja odoh, čekam vas u Palute na kavi, požurite, hoću što prije na brod.“ Vrijeme u Supetru konkretiziraš još u jednoj prilici: subotom i nedjeljom, kad lokalni župnik Don Andro drži misu, a dobar pravac vjetra ti donese zvuk iz obližnje crkve: ponekad čuješ propovijed (a Don Andro stalno poziva na jednakost ljudi i osuđuje nepravde i iz tog razloga mi je već godinama drag), ponekad i ne, ali uvijek zabilježiš trenutak kad završavajući nedjeljnu misu uzme gitaru u ruke i zapjeva o Mariji svojim vjernicima. Nekako, u tom plavetnilu u kojem dišeš samo mirise Mediterana (lovor i bosiljak rastu u barbinom dvorištu, kao i limun žut i prastara i rodna smokva), i pop sa gitarom više te ne čudi uopće.

Ta 32 morska dana (premalo, čini mi se iz trenutne perspektive) prošla su očas i skoro da se osim već ispričanog i nema što spominjati: silne lijepe knjige su pročitane, plovilo se morskim miljama, kupalo se u uvali Splitskoj (gdje se nazdravilo Laciju, koji je tamo godinama uživao) i na Šolti, jela se riba, družilo se, osim s barbom, i sa Bernardom, Coraxom i Brankom, Perom Nekretninom i Ines i Igorom iz Splita i drugim dragim ljudima, jeli se riba i janjci i najvažnije: nije se ništa moralo, ništa nije bilo „o glavu“ i za sve je bilo vremena. I gledalo se ribare koji sa svojim brodicama uvečer izlaze na pučinu u ribe i koji su nekako, iz te perspektive, radili najvažniji posao na svijetu, dok se vlastiti posao – vijesti, novine, politika itd. – činio tako beznačajnim i baš bespotrebnim („niškorisnim“), a taj se ljetni dojam posve logično potvrđivao u vijesti koju su tih dana objavile sve novine, da stanovnici dalmatinskih otoka u prosjeku najduže žive.

Podatak je važan i za mog barbu Bogdana, kojega – treba li to uopće reći – obožavam, ali mu i zavidim. Njegov rođendan (a broji 70 i sitno) smo, kao i svake godine u augustu ili kolovozu, proslavili u restoranu „Vrilo“ na samoj plaži, uz janjce, domaće vino i dobro društvo, no nije to ono važno što sam htjela reći. Barba, naime, živi u Njujorku gdje kao umirovljeni profesor još predaje na sveučilištu nekoliko mjeseci godišnje (od kraja oktobra do proljeća) a negdje početkom maja dolazi na Brač, na kojem se skućio još ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Ove godine je odlučio da će radikalno promijeniti svoj životni ritam, pa će se iduće godine na Braču ukazati već s prvim naznakama pravog toplog mediteranskog vremena, negdje u martu.

To se zove život dostojan čovjeka i kako da mu, odmah po povratku u surovu stvarnost, doljepotpisana kontinentalka ne zavidi ooonoliko?

A na kontinentu kao da je vrijeme stalo: granice, Kosovo, Evropa, političari i primitivci, TV-emisije svađaonice, novine pune crne kronike i skandala, prijatelji koji ove godine more nisu niti vidjeli ili su ga tek kratko omirisali i već su ga zaboravili svi redom u svakodnevnoj rutini i balkanskoj depresiji.

Bar sam, tješim se, ustanovila da ona priča o depresiji nakon godišnjeg odmora nije blesava: nekako mi je u glavi sve postmorski plavo, slabo mislim i loše se izražavam. U spomenutom tekstu o depresiji tvrdili su da je to privremeno stanje, a ne trajna dijagnoza i ja dokaz u prilog tome – i u njemu vidim vlastiti spas – nalazim u zrncu pameti kojim uvijek žestoko osporavam one koji tvrde da su Japanci tom problemu stali na kraj, zahvaljujući tome što uopće nemaju instituciju godišnjeg odmora.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
17.септембар 2025. Jasna Furtinger-Tošić

Tihi ljudi

10.септембар 2025. Bojan Bednar

Mir

03.септембар 2025. Dragica Jakovljević

Vraćanje duga

28.август 2025. Nebojša Broćić

Proba, moj azil

21.август 2025. Aleksandar Marković

Ćuti, tako mora

Komentar

Pregled nedelje

Tako kaže Jovo Bakić

U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja

Filip Švarm

Komentar

Režimska okupljanja kao pogrebne povorke

Na režimskim vikend-okupljanjima nema energije jer stvarnost prodire kroz pukotine alternativne stvarnosti. A bez strasti nema ničega, što reče Hegel

Ivan Milenković

Komentar

Ko priziva krvavi sukob

Ruska Spoljna obaveštajna služba optužila je mene da guram ćerke u krvavi srpski Majdan. Ko poveruje nije normalan, a ko se na to poziva je ološ

Andrej Ivanji
Vidi sve
Vreme 1811
Poslednje izdanje

Jovo Bakić, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu

Imamo ljude koji će se obračunati s kriminalom Pretplati se
Kako se biraju kandidati za “studentsku listu”

Budući poslanici pred prijemnom komisijom

Kolektivni portret savremenika: Batinaši

Sitna boranija braće Vučić

Dosije povodom 35. rođendana nedeljnika “Vreme”: Novinarstvo u sumrak Gutenbergove ere (1)

Žurnalizam i čurnalizam: otpisana štampa i velika galama

Intervju: Siprijan Kacaris, pijanista

U potrazi za zaboravljenim delima

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1811 17.09 2025.
Vreme 1810 10.09 2025.
Vreme 1809 03.09 2025.
Vreme 1808 28.08 2025.
Vreme 1807 21.08 2025.
Vreme 1806 14.08 2025.
Vreme 1804-1805 31.07 2025.
Vreme 1803 24.07 2025.
Vreme 1802 16.07 2025.
Vreme 1801 09.07 2025.
Vreme 1800 02.07 2025.
Vreme 1799 25.06 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure