img
Loader
Beograd, 6°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Podgorica

06. april 2011, 13:28 Teofil Pančić
Copied

Lepe gradove nekako je odviše lako voleti, kao i lepe ljude; ovde „lepo“, naravno, znači ono što je kodifikovano kao takvo, pri čemu uvek ostaje nekako nedorečeno ko tačno, i na osnovu kojih prerogativa, arbitrira u toj stvari. Kada je Crna Gora u pitanju, zna se šta je red i šta se šika u boljem društvu: Ah, Cetinje! Oh, Kotor! Eh, Perast! A Podgorica, da prostiš? To je, hm, tamo neki poluslučajni „glavni grad“ na vetrovitoj raskrsnici puteva, glavni više iz nužde, grad više uslovno, u nedostatku većeg: menhetnski zakvadraćena površina s administrativnom dušom malog Vašingtona, betonsko-staklena šahovska tabla s tek prstohvatom slučajno preostale patine uz obale reka, uzavreli kotao dovoljno blizu moru da u njemu bude prevruće, i dovoljno daleko od njega da nemaš gde i kako da se rashladiš. A pride još i varoš bez čvrstog identiteta i slavne istorije: ta je potonja rabota, koje u Crnoj Gori inače uopšte ne manjka po kvadratnom metru i glavi stanovnika, nekako raspoređena na sva druga mesta od Mojkovca pa do Ulcinja, na sve četiri strane sveta od ušća Ribnice u Moraču. Podgorica mu tu dođe kao nekakav kusur iz vaskolikih crnogorskih previranja, najmanji zajednički nazivnik svih tih živopisnih plemena što nastanjuju te stene, tu obalu, i ono nešto zemlje između.

Kako se uopšte odupreti ovom žilavom stereotipu? Pravo da vam kažem, dobar deo života proveo sam ni najmanje ne mareći za to: i Podgorica i cela Crna Gora bile su jako daleko od mene i svega mojeg, kao nekako baš onaj zakutak naše velike socijalističke otadžbine o kojem sam najmanje znao i za koji sam najmanje mario. Zapravo, nikada nisam ni bio u tadašnjem Titogradu, osim dva-tri beznačajna tranzita na putu ka ili od crnogorske obale, na koju smo ionako retko išli, jer nam je ono severnije i čakavskije more bilo milije i bolje. A ono što bih o Titogradu čuo (to jest: ništa) svakako mi nije moglo pobuditi radoznalost.

Tako je ispalo da sam prvi put u Podgoricu uistinu pristigao 1999, na dan-dva izvirivši iz karakazana Srbije u poodmakloj fazi terminalnog slobističkog ludila. A Tamo Dole sam zatekao jedan osunčani grad u potmulom previranju, nešto što kao da polako prestaje biti betonska kasaba i postaje nešto drugo, još je nejasno šta, ali kanda će se razjasniti za mesec, za godinu, za tri. I od tada do danas, raznim poslima, eto me u Podgoricu svakih nekoliko meseci, i pratim njenu transformaciju, utvarajući sebi da ponekad zapažam i ono što promiče zasićenom, rutinerskom oku onih koji su stalno tamo.

Rasterećen bilo kakvih ličnih i porodičnih priča, celog onog slatkog ili gorkog taloga iskustva koji nas za neka mesta intimno i doživotno vezuje, čineći nam ih bliskim i razgaženo udobnim poput kakve proširene verzije sopstvene dnevne sobe, ali baš zato i ponekad neprozirnim za neki opušteniji pogled, Podgoricu sam mogao pustiti da mi uđe pod kožu onako uzgredno, drugarski, bez obaveza i velikih reči, i sa minimumom očekivanja što dolikuje gradu koji nije na glasu sa svoje neuporedive, opterećujuće lepote, istorije, šarma, čega već. I sada je gotovo, zapravo, godinama već je gotovo: odavno sam iniciran i inficiran, Podgorica je neodvojiv deo moje duševne geografije, ako me duže od tri-četiri meseca ne zovu dole, na jug, unervozim se i zabrinem da ih nisam čime uvredio, da nisam nekako prokockao naklonost osunčanog čempresastog grada kojem tako dobro stoji sparina leta, ali i blagost južnjačke zime, čak i onda kad zagudi zaguljeni sjeverac kojeg se rasni Podgoričanin plaši više nego radijacije.

Kontemplacija pred Karverom, najbolje u junu, u hladovini mosta nad skoro iščezlom vodom Ribnice, jedan je od onih zen-trenutaka koje ništa ne može da zameni; baš kao ni kamenu unutrašnjost dobrih podgoričkih kafana u kojima vranac, sir i pršuta imaju drugačiji ukus no bilo gde drugde, ili usporeni noćni špancir kroz već dremljivi grad utonuo u perinu od zimzelenih mirisa, pa tako klaj-klaj sve do glavnog hotela podgoričkog, u kojem ćeš najslađe usnuti kad si u sobi koja gleda na park i na jug, uz tiho krčanje tranzistora, dok sa otvorene terase dopire prigušena bela buka ulice kojom postojano kroz noć do jutra curka život, ne žureći nikuda, no samo prolazeći, onako kako život već prolazi onda kada je Sve Na Svom Mestu. A ujutru, za doručkom, brižna teta u borosanama pitaće te majčinski treba li ti još nešto, i činiće se kako je za to uistinu zainteresovana, ovde, pod suncem, usred Podgorice, usred života. I stvarno, treba li ti još nešto?

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
03.decembar 2025. Uroš Mitrović

Pank

26.novembar 2025. Milan Filipov

Palačinke

19.novembar 2025. Katarina Stevanović

Koraci

12.novembar 2025. Miodrag Pešić

Slike, razasute

05.novembar 2025. Bojan Bednar

Buđenje

Komentar

Pregled nedelje

Selaković protiv Vučića

Izjavivši da je Vučić pravi cilj Tužilaštva za organizovani kriminal, Selaković je kanda aludirao na američki antimafijaški zakon RICO – ne goni se samo ko je direktno učestvovao u krivičnim delima, nego i onaj ko je bio na čelu organizacije koja ih je počinila. A poznato je ko vodi naprednjačku vlast

Filip Švarm
Plakat na lokalnim izborima

Komentar

Lokalni izbori: Pohod varvara iz Ćacilenda

Naprednjačke Pirove pobede u Mionici, Negotinu i Sečnju pretvaraju u zgarište ustavno-pravni poredak Republike Srbije. Time je Vučić postao elementarna katastrofa koja pogađa sve građane. Jednostavno – zemlja je izručena bandama

Filip Švarm
Prethodni dani su bili mučni za navijače Partizana, naredni će isto biti. Oduzet im je san, još jednom sa velikim Željkom Obradovićem na krovu Evrope.

Komentar

Željko je otišao, Ostoja mora da ode

Prethodni dani su bili mučni za navijače Partizana, naredni će isto biti. Oduzet im je san, još jednom sa velikim Željkom Obradovićem na krovu Evrope. Sada je jasno samo jedno – Ostoja Mijailović mora da ode i tako spreči još veću štetu

Nemanja Rujević
Vidi sve
Vreme 1822
Poslednje izdanje

Odlazak najboljeg evropskog trenera

Ništa nije crno-belo osim “Partizana” i Željka Obradovića Pretplati se
Mionica, Negotin, Sečanj

Dan kad se Ćacilend izlio na Srbiju

Pravosuđe

Državni udar na tužilaštvo

Alen Muhić, “Zaboravljena deca rata”

Nisam čovek koji mrzi

Jubilej: Pola veka od albuma Peti Smit – Horses (Arista)

Pesme slobode i istine

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1822 03.12 2025.
Vreme 1821 26.11 2025.
Vreme 1820 19.11 2025.
Vreme 1819 12.11 2025.
Vreme 1818 05.11 2025.
Vreme 1816-1817 22.10 2025.
Vreme 1815 16.10 2025.
Vreme 1814 09.10 2025.
Vreme 1813 01.10 2025.
Vreme 1812 24.09 2025.
Vreme 1811 17.09 2025.
Vreme 1810 10.09 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure