Bilo je to pred sam rat, u vrijeme kad je Luka bio tek „koncipiran“, a društvo na Jahorini posljednji puta u tom sastavu. Nisu mi vjerovali da Manojlo zaista postoji. „Ti si njega izmislila“, ponavljala je uporno Vesna, koja će kasnije postati Lukina mama, a isto je ponavljao i budući Lukin tata Žarko. Tek smo se jednom odmakli od toplog kamina i sišli u Sarajevo, ali Manojla nismo vidjeli – taj je znao nestati negdje, da mu ni Senja, jedini od sviju koji ga je znao naći na nemogućim mjestima, nije mogao ući u trag. Toga dana je bilo baš tako, Manojla nigdje i ja do dana današnjeg Vesnu nisam uvjerila da je te bosanske zime, pred rat i prije Lukinog doba, Manojlo bio stvaran lik.
Za Manojla su mnogi tvrdili da je ružan, a nije bio; naprotiv. Mršav, visok onako srednje, s naočarima na nosu i vječito nepočešljane kose. Duhovit do neba i još više od toga. I skandal-majstor, pravi pravcati. Tako smo jednom, dosta prije rata, sjedili u stanu jednog vojnog lica, starijeg vodnika prve klase, kojeg nitko od nas nije poznavao, tek su Senja i Manojlo imali ključeve tog mjesta za goste, za tulume i kadu koja je služila u samo jednu svrhu: za hlađenje gajbi s pivom. Psujući je Manojlo prihvatio da je njegov red da ode do dućana: vratio se brže no inače i rekao (a malo je, onako fino, frfljao, ili tek mi danas frfljamo dok ga prizivamo prepričavajući dogodovštine): „Ju, dobrih žena u ovom gradu! Vučem ja tako gajbu piva, kad ono gospođa i dijete u kolicima. Kažem ja, gospođo, bi li moglo da ja vama ponesem ovo dijete, a vi meni odvezete ovu gajbu piva do ćoška. I dobaci me žena skroz do kuće!“
Manojlo je volio pivo, ono „sarajevsko“, pravo. Senja je uvijek, kad su ga razni pitali gdje živi Manojlo, odgovarao: „U garsonjeri, ali da izbaci prazne flaše od piva, bio bi trosobni.“ Nije se Manojlo ljutio, stvarno je volio pivo upravo toliko koliko nije volio Kusturicu. Tako se jedared s dotičnim našao u društvu i ovaj je rekao da je neki film, ne sjećam se više koji, sjajan i odličan. Manojlo je rekao: „Ma jok, bolan, ništa ne valja“. Povuci-potegni, valja – ne valja, ispali na živce Kusta: „Ma jesi gled’o ti taj film?“ „Nisam, ali znam: od tog režisera kurcu ništa ne valja“, veli Manojlo. Legenda kaže da je tad skoro popio batine od već slavnog režisera.
Jednom tako vraća se Manojlo kući i vidi neki belaj: dvojica se mlate. Protivnik fizičkih obračuna, uskoči on u prvi kontejner i sačeka da se galama i šaketanje smiri. Tišina, Manojlo (izgreban od mačaka kojima je uskočio u večeru) se, kao Kalimero s ljuskom na glavi, krene izvlačiti, kad ono, ima što da vidi, dva „organa“ stoje. „Što ćete vi, druže, ovdje?“, pitaju strogo. „Slučajni prolaznik“, kaže Manojlo.
Zaboravih: Manojlo je bio novinar. Odličan novinar. Tako je u maju ‘90. došao u Zagreb, taman je HDZ dobio izbore. Htio je intervju s Franjom Tuđmanom: ovaj mu je oprostio što kasni nekoliko sati, što je negdje zaturio i kazetofon, što nema ni kazetu pa je stradao neki Tuđmanov Bach. „Gospodine Tuđman, vi se predstavljate kao neki povjesničar, pa kako onda ko posljednji papak možete tvrditi da Bosna ne postoji“, ispalio je Manojlo prvo – i posljednje – svoje pitanje. Slutite daljnji razvoj: naglavačke je izbačen van. E sad, ako netko misli da se Manojlo – tad glavni urednik jednog sarajevskog tjednika (kratko je potrajao, doduše) – vratio nazad neobavljenog posla, vara se: pune dvije stranice je Manojlo napisao o pokušaju intervjua, o Tuđmanu i Bosni i tek sam kasnije, dosta kasnije, shvatila koliko je smisla imalo njegovo pitanje i kako je Manojlo tad bio, makar i novinarski nepristojan, prorok bosanski.
Rat je Manojlo, nepopravljivi i neopozivi Sarajlija, proveo u svome gradu. I ranjen je bio, ali ni to nije moglo bez blesavljenja. Zaboravio, naime, tražeći nekoga, da je policijski sat, pa se uputio na Grbavicu, siguran da tamo radi neka birtija. I krenuo preko „linije razdvajanja“. Ti koji nisu znali da se to Manojlo šulja u potrazi za nekim po ničijoj zemlji, pripucali. Rezultat: okrznuta stražnjica.
Manojlo danas više nije u Sarajevu, sa ženom i djetetom je otišao negdje u Kanadu i vjerojatno je već naučio francuski. Senja, koji je tu, „na našim prostorima“, kaže da ga često zove i da tvrdi da ništa tamo daleko ne valja i da pivo, za razliku od „sarajevskog“, ništa ne valja.
Samo sam se jednom u proteklom desetljeću čula s njim, kad mi je netko doturio njegovu e-mail adresu. Javio se i održao mi predavanje da sam patetična i blesava kad cmizdrim da mi nedostaje on i još mnogi koji nisu više ovdje i koji su u mom sjećanju svi zavedeni pod šifrom Manojlo.
Samo mi je Senja svjedok da Manojlo doista postoji. Vesna i Žarko mi i dalje ne vjeruju, i dalje tvrde da sam ga izmislila, a ja ga spomenem ili bar pomislim na njega baš svaki puta kad vidim Luku.
Manojlo postoji, bar mi vi vjerujete?
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve