Tamo krajem osamdesetih, u ono doba kratkog proplamsaja obećanja o obilju (u pučkoj mitologiji znano i kao „Antina godina“) po prvi put je, osim raznih, potrebnih i nepotrebnih stvari, osim skupih kvalitetnih odnosno bjelosvjetskih vašarskih „džidža“, postao dostupan i širi izbor pića, alkoholnih jakako, dotad rezerviranih za privilegirane. Osim najprestižnijih, prvi put, čini se, vrijeme je donijelo ovdje i one dotad manje poznate, jake anglosaksonske špirite – viskije i burbone.
Da ne ulazimo sad u alkemijski misteriozne tajne razlika između dva tipa špirita, puno dubljih od standardnih dihotomija u geografiji, kulturi (Britanci vs. Ameri, uže, Kelti vs. Francuzi), sastojcima, pečenju, skladištenju i slično – ali generacija verzirana kao nijedna u pop-referencama, u žanrovskom filmu i općoj prekooceanskoj semiotici, napravila je odmah spontan izbor.
Viskiji su otpali u startu. Nekako uvijek više stvar za „direktore“ našeg tipa, za „predstavništva“, „poslovne goste“ i cijelu tu menažeriju. Zbog toga, ali još više čitajući Tirketa, uz filmove Voltera Hila i fotografije svjetskih rokenrolera, mi smo dakako izabrali – burbon.
U isto doba, da se doda malo konteksta, ovi „tekući predmeti želja“ nisu se štoviše morali kupovati samo u trgovinama – po prvi put su ih i kafići imali. Svaki bolji držao je arsenal, ponosno isturen iza šanka, naopako izvješenih masivnih boca od 7 dl („kvorter“ kako kažu Ameri), sa sistemom za točenje pri kojem se časa pritišće odozdo uz pričvršćeni mehanizam s duplim dnom i kapaljkom – sve sjajeće i privlačno kao Ali-babina pećina ili kao film Koktel. Nisu to bile male promjene.
Pa smo tako u jednom kafeu u zagrebačkoj Tkalčićevoj ulici krenuli s degustiranjem – svaki put po novi tip, novi okus, prelazak na drugi ili vjernost jednom. Uz Jack Daniels naravno, najrokerskiji i najprestižniji od svih burbona, pio se Four Roses (u eri Guns’n’Roses pak), pa Jim Beam, sa sve staklenom drškom na grliću, da se nosi na prstu, Wild Turkey i drugi – isparilo mi je u međuvremenu.
Svi burboni dolazili su s američkog Juga a nijedan nije pasao na jeziku i u grlu kao onaj s Jugom u imenu: Southern Comfort – „Južnjačka utjeha“.
Iako strogo gledano „liker“ – s dodatkom burbona, on je jedna od onih pojava gdje „dodatak“ određuje cjelinu više nego osnova. Kao neka „američka medovina“, valjda i po tome blizak Slavenima – sladak, gust a jak, Komfort se primio istog časa. Burboni se, striktno uzevši, ne piju s ledom, ali SC je idealan baš takav – kad se onoliko slatko razblaži hladnim i vodenim, kad se nektar prelije preko ledenih kocaka a čaša malo zavrti da se sve pomiješa – dobije se potpuno novi, ničemu usporediv šmek.
Napravljen u Nju Orleansu, gradu čuda i misterija, koji da ništa drugo nije izmislio osim dvoje – džeza i slatkog burbona, spojivši ih zauvijek svirkom u klubovima Bourbon Streeta – već bi bilo mnogo. Preljevalo bi se, da tako velimo, od obilja. Komfort je, pa skoro, i kao neka metafora Juga Sjedinjenih država: miješaju se, dobrodošlo, slatko i ljepljivo, od šećera i znoja, sve čulno, omamljeno, erotično. Dok ne udari tamna strana: iza slatke namame – pojavit će se u izmaglici njen zloduh, strašan kao kreolski đavo, s provalije ovisnosti, halucinacija i mraka. Sljepljeno sve, i užitak i kazna, ponovno i nerazdvojivo.
Previše skloni Komfortu zato imaju problem, a njegova aroma najpreciznija je indikacija: „jao, paše mu slatko“, reagirao je užasnuto i rezignirano, sa insajderskim znanjem, jedan beogradski kroner na moju začuđenost da čuvena ispičutura Šejn Mekgauen iz grupe Pougs pije martini, a ne recimo neki keltski viski ili crni ginis.
Izgleda da je u nekom stadiju pića, slatko još jedino što izmučena unutrašnjost tijela i papile u ustima primaju – varajući se da je s tom prevarnošću i ono što ubija manje teško, da se lakše podnosi. To je faza iza koje često nema dalje.
Tako je i Dženis Džoplin, delikatna, ranjena duša, Južnjakinja i čuveni pilac SC-a, nakon godina ovisnosti o šećeru Juznjačke utjehe otišla dalje – niže. Onako kako joj je gorčilo u životu sve više, sa plemenitog je slatkog sišla u onaj drugi, ubojiti, smeđi „šećer“.
Ni Comfort nije više pružao utjehu, južnjačku ili bilo koju drugu.
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve