img
Loader
Beograd, 14°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Jastuče

13. фебруар 2025, 00:31 Dragica Jakovljević
...
Copied

Kažu da u Beču svi putevi vode u Marijahilferštrase, da sve čega ima u Austriji ima i tu, u najdužoj trgovačkoj ulici.

Ipak se ovde ne dolazi samo radi pazara već i zbog lepih kuća i crkava. Ispred jedne od njih, barokne katedrale Marijahilf, nalazi se Hajdnov spomenik. Mali trg gde je postavljen dva-tri puta nedeljno ‘ladno se pretvori u pijacu i pod noge “oca simfonije” naslažu se šunke i sirevi. Stara latinska preinači se u Vita longa ars brevis.

Ko smerno gleda preda se na trotoaru ispred nekih zgrada zapaziće mesingane ploče s imenima ljudi koji su tu živeli dok ih nacisti nisu uhapsili i odveli u logore. Deportiert und ermordet: Deportovani i ubijeni – piše na prvoj ploči u tom nizu, a na ostalima ime nesrećnika, datum rođenja, dan i mesto deportacije.

U knjizi Šaka anegdota Encensberger piše o bračnom paru Jevreja “koji je jednog dana iščezao”. “Stanari su o njima govorili tako što su o njima ćutali.” Pita (se) Encensberger kako je moguće da je većina njihovih sugrađana tvrdoglavo ostala pri tome da ništa nije znala: “Pa već u dečjem vrtiću su umesto Babarogom pretili: Pripazi, drugar, inače ćeš stići u Dahau…”

Sabirni centar bio je u hotelu “Metropol” na Morcinplacu. Hotela više nema, a za obeležje na trgu kamen-temeljac postavila je 1951. godine Federacija preživelih logoraša. I dobro se načekala (sve do 1985) da grad Beč dovrši posao, tj. podigne spomenik. Ne može čovek da se ne seti Tomasa Bernharda i njegovih reči o Austriji kao “smešnoj državi koja se preznojava od samoprecenjivanja”, i o austrijskom nacionalsocijalizmu. Na spomeniku je uklesano: “Ovde je bio štab Gestapoa. Za one koji su verovali u Austriju, to je bio pakao, a mnogima vrata do smrti… ali Austrija je uskrsnula i zajedno s njom i naši mrtvi, njihove besmrtne žrtve”.

U Bečkom romanu, Dragan Velikić navodi reči Daše Drndić da je “Austrija prostor u kojem je moguća svaka gadost”; ona nije “izmišljotina bečkih levičara”, kako je mislio Velikićev književni junak dok se nije suočio s drugom stranom medalje. “U Austriji, posebno u Beču, funkcioniše specifična vrsta diskretne kolektivne histerije i rasizma”, rekao je Velikić u jednom intervjuu. Što dabome ne znači da ćemo manje voleti ovu lepu zemlju i Beč.

Iako pruža “fantastično putovanje kroz austrijsku istoriju”, Vojno-istorijski muzej u Beču turisti retko posećuju, zbog lokacije “na kraju grada”. Ja sam žarko želela da ga vidim, prvenstveno zbog jednog od highlights eksponata, u Sarajevskoj sobi: automobila u kome je ubijen Franc Ferdinand. Bila je tu i njegova uniforma, s tragovima krvi, izložena uz napomenu da nije deo stalne postavke jer “tako vredan eksponat može biti izložen svetlosti samo ograničeno”.

Imadoh sreću da je vidim.

Sreću?

Da, prejaka a lako izgovorena reč, ali šta da se radi – putnik nekad ne gleda na stvari iz svoje uobičajene vizure.

U Sali “Franc Jozef” neke su od ličnih stvari poslednjeg austrijskog cara i njegovog sina Rudolfa. Ostale sale posvećene su Eugenu Savojskom, Mariji Tereziji, ratovima koje je Austrija vodila – i mornarici: zemlja nema izlaz na more, ali imala ga je nekad, pa je više od 200 godina bila značajna pomorska sila. Nije izostavljena ni turska opsada Beča 1683, kao ni Napoleonovo ratovanje.

Kod soba odvojenih za Drugi svetski rat čuju se sirene i pozivi građanima da odu u skloništa. Za nekoga davna prošlost. Ne i za nas.

Sale prepune oružja. Ništa o oružju ne znam niti me zanima. Brzo prolazim pored ovih eksponata, ali ću pred jednim ipak zastati.

Jastuče!

Ne bilo kakvo, niti za bilo koga. Neke vredne ruke izvezle su ga za voljenog firera – Adolfa Hitlera! Za ukras, a možda i “za pod glavu”, da se mirnije spava. Uh!

Robert Kaplan primećuje da je Mocart od Beča “zaslužio samo spomenik, sokače i trg”, a dr Karl Liger, za koga vele da je bio najbolji gradonačelnik i najveći antisemita, “veći spomenik, veći trg i najveličanstveniji deo Ringštrase” (istini za volju, ime tog dela Ringa promenjeno je u Univerzitetski, “posle višegodišnje javne debate”). Kada je u maju 1895. čuo da je Liger pobedio na izborima, Teodor Hercl počeo je da pravi plan o iseljavanju Jevreja iz Evrope.

Posle onog jastučeta, kao napitak za umirenje delovaće skulptura Frederika Šopena nedaleko od muzeja, otkrivena na 200. rođendan slavnog Poljaka (2010). Ako se uopšte može nazvati skulpturom. Vajar je zapravo metalnim šipkama “iscrtao” konture Šopenovog portreta i pticu koja izleće iz njegove glave.

Zašto se spomenik zove La Note Bleue?

Da poživi Gugl prevodilac (i takav kakav je) – uz prevod s poljskog (jer na “velikim” jezicima nema ništa) otkrivam da je tim rečima Žorž Sand opisala ono što čuje i oseća u Šopenovoj muzici: “plavu notu”, sinonim njegove genijalnosti. I “zatajnosti inspiracije”.

Neophodne, kažu, za svako umetničko delo, a valjda i za ono jastuče.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
17.септембар 2025. Jasna Furtinger-Tošić

Tihi ljudi

10.септембар 2025. Bojan Bednar

Mir

03.септембар 2025. Dragica Jakovljević

Vraćanje duga

28.август 2025. Nebojša Broćić

Proba, moj azil

21.август 2025. Aleksandar Marković

Ćuti, tako mora

Komentar

Komentar

Režimska okupljanja kao pogrebne povorke

Na režimskim vikend-okupljanjima nema energije jer stvarnost prodire kroz pukotine alternativne stvarnosti. A bez strasti nema ničega, što reče Hegel

Ivan Milenković

Komentar

Ko priziva krvavi sukob

Ruska Spoljna obaveštajna služba optužila je mene da guram ćerke u krvavi srpski Majdan. Ko poveruje nije normalan, a ko se na to poziva je ološ

Andrej Ivanji
Beograd, 15. mart

Komentar

Normalni ljudi i policijska brutalnost: Ostati čitav, u inat

Ovaj režim pada jer su ustali ljudi koji imaju jasan politički stav, jasno razlikuju pravdu od nepravde, ali nisu organizovani aktivisti ili politički angažovani. Režim zna da su oni najveća opasnost po opstanak korumpiranog sistema jer su većina u ovom društvu. Zato baš njih moramo štititi po svaku cenu

Jovana Gligorijević
Jovana Gligorijević
Vidi sve
Vreme 1811
Poslednje izdanje

Jovo Bakić, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu

Imamo ljude koji će se obračunati s kriminalom Pretplati se
Kako se biraju kandidati za “studentsku listu”

Budući poslanici pred prijemnom komisijom

Kolektivni portret savremenika: Batinaši

Sitna boranija braće Vučić

Dosije povodom 35. rođendana nedeljnika “Vreme”: Novinarstvo u sumrak Gutenbergove ere (1)

Žurnalizam i čurnalizam: otpisana štampa i velika galama

Intervju: Siprijan Kacaris, pijanista

U potrazi za zaboravljenim delima

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1811 17.09 2025.
Vreme 1810 10.09 2025.
Vreme 1809 03.09 2025.
Vreme 1808 28.08 2025.
Vreme 1807 21.08 2025.
Vreme 1806 14.08 2025.
Vreme 1804-1805 31.07 2025.
Vreme 1803 24.07 2025.
Vreme 1802 16.07 2025.
Vreme 1801 09.07 2025.
Vreme 1800 02.07 2025.
Vreme 1799 25.06 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure