img
Loader
Beograd, 18°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Jaser i ja

06. мај 2004, 17:21 Gordana Medić
Copied

Jaser Arafat me podsjeća na djetinjstvo.

Moje djetinjstvo se dešavalo u prostorno-vremenskom kvadrantu jedne druge zemlje, nekog drugog doba.

Iz tog perioda pamtim: medu od pliša punjenog stiroporom, koji se rasipao svuda po kući, sreću kada je u kartonskim kutijama stigla moja dječja sobica i čekala da je raspakujemo, babl-dabl žvake iz Trsta i reklame „Modriča – Optima“.

Povremeno se sjetim i načina na koji sam otkrivala granicu između sebe i spoljnjeg svijeta. Tome je dosta doprinosilo prisustvovanje seansama u pola osam uveče, kada je počinjao legendarni Dnevnik, koji su odrasli voljeli gledati i komentarisati, a ja se čudila količini dosade koju su bili spremni da prihvate. Po meni, bio je to mišjesivi karneval bezbojnih ljudi u sumornim odijelima, prikazivanih u glomazno dosadnim prostorijama, kako drže govore koji te tjeraju da zijevaš.

Jedino što mi je bilo interesantno u to vrijeme od devetnaest i trideset, ono što bi, nakratko, obojilo ekran vatreno živim bojama, to je pojavljivanje zapaljenih, prevrnutih automobila i priča o Ratu negdje u dalekom svijetu.

To me iznenađivalo, a iznenađuje me i sada što pamtim ondašnji tok misli.

Bilo je to istinsko čuđenje, jer sam bila uvjerena da su sa završetkom Drugog svjetskog rata svi ratovi završeni, a u mojoj svijesti poprimili su oblik nekih dešavanja nalik na mitska – pa, ja sam u to vrijeme smatrala i da je vuk biće iz bajke! Ne znam da li je to bio plod urođene ili vrlo rano stečene ideje da je s nekim stvarima završeno.

Još jedna stvar koja me istinski zainteresovala, onom vrstom čuđenja kojem pripisuju začetak filozofije, bio je čovjek neobična izgleda, koji je ocrtavala dugačka marama na njegovoj glavi.

Jaser Arafat, kako se ispostavilo. I ime mu je bilo neobično, ali sam ga zapamtila.

Nepotrebno je objašnjavati kako je moja svekolika prostorno-vremenska pozicija u to vrijeme bila spontano istraživačka i u priličnoj mjeri bespredrasudna.

(Za početak, prosto i jednostavno: zašto taj čovjek tako izgleda? Zašto je tako drugačiji?)

Tako je Jaser Arafat postao simbol mog najličnijeg otkrivanja Drugog u najapstraktnijem, ili ontološkom smislu, Drugog, kojega valja ispravno osloviti i upoznavati.

Uprkos akademskom znanju, godinama naknadno sticanom, a često bespomoćnom pred činjenicama života, i danas je teško objasniti šta se sve u međuvremenu odigravalo i s Arafatom i sa mnom.

Idila mitskog pogleda na svijet (ili je to, naprosto, bio dječji pogled?) narednih se vremena tanjila pod brutalnim pritiscima zvaničnih istina upakovanih u skladnu ponudu stvarnosti. A onda se stvarnost sudarila sa mnom, u vidu lomljenja datosti koje nikada nisam dovodila u pitanje. Na primjer, zemlja, iz koje sam gledala na dio svijeta zahvaćenog ratom, i osjećala se nadmoćno i zaštićeno, pokidala se u ratu nalik na svaki drugi. Onom koji boji televizijski ekran u crveno i žuto.

Paralelno, raslo je interesovanje za moj novi identitet (nacionalni, da se razumijemo), koji je, u stvari, bio stari i ležao je ispod sloja nekog drugog identiteta (jedinstveno bratskog), koji je, svakako, bio stariji od mene. Ali, sve se češće govorilo da je lažan.

Mentalna i nacionalna arheologija bila je neizbježna. Uporedo s otkrivanjem svog novo-starog I. D., čudna je bila i izloženost situacijama odbrane istog, kada je za Druge (nastale u međuvremenu, kao što se dijele hromozomi) ona postala Druga.

Bez ikakve ljepote, koja obično prati nastanak novih stvari, pa makar one bile i stare, zaboravljala sam na Jasera Arafata, pošto je on bio Drugi, jednostavno drugačiji, pomalo egzotičan, a dovoljno dalek. Oni najbliži Drugi, nimalo egzotični, postajali su opasni, i zato sam im posvećivala veliku pažnju. Srazmjerno pažnji kojom sam gradila i branila svoj identitet, glumeći nezbunjenost.

Moja mapa svijeta je nastavila da se krivi, a jednako se krivila i teritorija koju je opisivala. A onda, nimalo geopoetičan – bijeg, iz jedne u drugu „bivšu republiku“, dodatno je začinio stvari.

Preispitivanje oslonaca na kojima je ležao moj dotadašnji kosmos, i spiranje šminke s njegova lica postalo je, najblaže rečeno, duhovno putovanje. Šansa. Pa, kad već otkrivam svoj identitet, hajde da ga otkrijem skroz.

Kuda će me to odvesti, kad je svaka faza u objašnjavanju sebe i Drugih sebi i Drugima bila negacija prethodne?

Otkrivanje svijeta uvijek se smješta u neki prostor i izvjesno vrijeme.

Djetinjstvo je, u tom smislu, čudesan prostorno-vremenski fenomenološki spoj; svakodnevne okolnosti urastaju u dječji pogled na stvari.

Dok se, odjednom, sve ne promjeni.

Kako god bilo, Jaser Arafat je jedan od rijetkih likova koji je preživio moje djetinjstvo, i ja mu se uvijek obradujem, potpuno iracionalno i bez obzira na sve.

Rezime je krajnje čudan: iz nekih nepoznatih i slučajnih razloga, on doprinosi utisku kontinuiteta mog, prilično problematičnog ličnog identiteta.

I to ovdje, na drugoj strani svijeta.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
17.септембар 2025. Jasna Furtinger-Tošić

Tihi ljudi

10.септембар 2025. Bojan Bednar

Mir

03.септембар 2025. Dragica Jakovljević

Vraćanje duga

28.август 2025. Nebojša Broćić

Proba, moj azil

21.август 2025. Aleksandar Marković

Ćuti, tako mora

Komentar

Pregled nedelje

Tako kaže Jovo Bakić

U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja

Filip Švarm

Komentar

Režimska okupljanja kao pogrebne povorke

Na režimskim vikend-okupljanjima nema energije jer stvarnost prodire kroz pukotine alternativne stvarnosti. A bez strasti nema ničega, što reče Hegel

Ivan Milenković

Komentar

Ko priziva krvavi sukob

Ruska Spoljna obaveštajna služba optužila je mene da guram ćerke u krvavi srpski Majdan. Ko poveruje nije normalan, a ko se na to poziva je ološ

Andrej Ivanji
Vidi sve
Vreme 1811
Poslednje izdanje

Jovo Bakić, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu

Imamo ljude koji će se obračunati s kriminalom Pretplati se
Kako se biraju kandidati za “studentsku listu”

Budući poslanici pred prijemnom komisijom

Kolektivni portret savremenika: Batinaši

Sitna boranija braće Vučić

Dosije povodom 35. rođendana nedeljnika “Vreme”: Novinarstvo u sumrak Gutenbergove ere (1)

Žurnalizam i čurnalizam: otpisana štampa i velika galama

Intervju: Siprijan Kacaris, pijanista

U potrazi za zaboravljenim delima

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1811 17.09 2025.
Vreme 1810 10.09 2025.
Vreme 1809 03.09 2025.
Vreme 1808 28.08 2025.
Vreme 1807 21.08 2025.
Vreme 1806 14.08 2025.
Vreme 1804-1805 31.07 2025.
Vreme 1803 24.07 2025.
Vreme 1802 16.07 2025.
Vreme 1801 09.07 2025.
Vreme 1800 02.07 2025.
Vreme 1799 25.06 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure