Jaser i ja

Jaser Arafat me podsjeća na djetinjstvo.

Moje djetinjstvo se dešavalo u prostorno-vremenskom kvadrantu jedne druge zemlje, nekog drugog doba.

Iz tog perioda pamtim: medu od pliša punjenog stiroporom, koji se rasipao svuda po kući, sreću kada je u kartonskim kutijama stigla moja dječja sobica i čekala da je raspakujemo, babl-dabl žvake iz Trsta i reklame „Modriča – Optima“.

Povremeno se sjetim i načina na koji sam otkrivala granicu između sebe i spoljnjeg svijeta. Tome je dosta doprinosilo prisustvovanje seansama u pola osam uveče, kada je počinjao legendarni Dnevnik, koji su odrasli voljeli gledati i komentarisati, a ja se čudila količini dosade koju su bili spremni da prihvate. Po meni, bio je to mišjesivi karneval bezbojnih ljudi u sumornim odijelima, prikazivanih u glomazno dosadnim prostorijama, kako drže govore koji te tjeraju da zijevaš.

Jedino što mi je bilo interesantno u to vrijeme od devetnaest i trideset, ono što bi, nakratko, obojilo ekran vatreno živim bojama, to je pojavljivanje zapaljenih, prevrnutih automobila i priča o Ratu negdje u dalekom svijetu.

To me iznenađivalo, a iznenađuje me i sada što pamtim ondašnji tok misli.

Bilo je to istinsko čuđenje, jer sam bila uvjerena da su sa završetkom Drugog svjetskog rata svi ratovi završeni, a u mojoj svijesti poprimili su oblik nekih dešavanja nalik na mitska – pa, ja sam u to vrijeme smatrala i da je vuk biće iz bajke! Ne znam da li je to bio plod urođene ili vrlo rano stečene ideje da je s nekim stvarima završeno.

Još jedna stvar koja me istinski zainteresovala, onom vrstom čuđenja kojem pripisuju začetak filozofije, bio je čovjek neobična izgleda, koji je ocrtavala dugačka marama na njegovoj glavi.

Jaser Arafat, kako se ispostavilo. I ime mu je bilo neobično, ali sam ga zapamtila.

Nepotrebno je objašnjavati kako je moja svekolika prostorno-vremenska pozicija u to vrijeme bila spontano istraživačka i u priličnoj mjeri bespredrasudna.

(Za početak, prosto i jednostavno: zašto taj čovjek tako izgleda? Zašto je tako drugačiji?)

Tako je Jaser Arafat postao simbol mog najličnijeg otkrivanja Drugog u najapstraktnijem, ili ontološkom smislu, Drugog, kojega valja ispravno osloviti i upoznavati.

Uprkos akademskom znanju, godinama naknadno sticanom, a često bespomoćnom pred činjenicama života, i danas je teško objasniti šta se sve u međuvremenu odigravalo i s Arafatom i sa mnom.

Idila mitskog pogleda na svijet (ili je to, naprosto, bio dječji pogled?) narednih se vremena tanjila pod brutalnim pritiscima zvaničnih istina upakovanih u skladnu ponudu stvarnosti. A onda se stvarnost sudarila sa mnom, u vidu lomljenja datosti koje nikada nisam dovodila u pitanje. Na primjer, zemlja, iz koje sam gledala na dio svijeta zahvaćenog ratom, i osjećala se nadmoćno i zaštićeno, pokidala se u ratu nalik na svaki drugi. Onom koji boji televizijski ekran u crveno i žuto.

Paralelno, raslo je interesovanje za moj novi identitet (nacionalni, da se razumijemo), koji je, u stvari, bio stari i ležao je ispod sloja nekog drugog identiteta (jedinstveno bratskog), koji je, svakako, bio stariji od mene. Ali, sve se češće govorilo da je lažan.

Mentalna i nacionalna arheologija bila je neizbježna. Uporedo s otkrivanjem svog novo-starog I. D., čudna je bila i izloženost situacijama odbrane istog, kada je za Druge (nastale u međuvremenu, kao što se dijele hromozomi) ona postala Druga.

Bez ikakve ljepote, koja obično prati nastanak novih stvari, pa makar one bile i stare, zaboravljala sam na Jasera Arafata, pošto je on bio Drugi, jednostavno drugačiji, pomalo egzotičan, a dovoljno dalek. Oni najbliži Drugi, nimalo egzotični, postajali su opasni, i zato sam im posvećivala veliku pažnju. Srazmjerno pažnji kojom sam gradila i branila svoj identitet, glumeći nezbunjenost.

Moja mapa svijeta je nastavila da se krivi, a jednako se krivila i teritorija koju je opisivala. A onda, nimalo geopoetičan – bijeg, iz jedne u drugu „bivšu republiku“, dodatno je začinio stvari.

Preispitivanje oslonaca na kojima je ležao moj dotadašnji kosmos, i spiranje šminke s njegova lica postalo je, najblaže rečeno, duhovno putovanje. Šansa. Pa, kad već otkrivam svoj identitet, hajde da ga otkrijem skroz.

Kuda će me to odvesti, kad je svaka faza u objašnjavanju sebe i Drugih sebi i Drugima bila negacija prethodne?

Otkrivanje svijeta uvijek se smješta u neki prostor i izvjesno vrijeme.

Djetinjstvo je, u tom smislu, čudesan prostorno-vremenski fenomenološki spoj; svakodnevne okolnosti urastaju u dječji pogled na stvari.

Dok se, odjednom, sve ne promjeni.

Kako god bilo, Jaser Arafat je jedan od rijetkih likova koji je preživio moje djetinjstvo, i ja mu se uvijek obradujem, potpuno iracionalno i bez obzira na sve.

Rezime je krajnje čudan: iz nekih nepoznatih i slučajnih razloga, on doprinosi utisku kontinuiteta mog, prilično problematičnog ličnog identiteta.

I to ovdje, na drugoj strani svijeta.