img
Loader
Beograd, 20°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Janik Noa

01. децембар 2021, 22:34 Uroš Mitrović
foto: hans van dijk / anefo
Copied

Bila je to godina kada je državna reprezentacija u tenisu u velikom stilu zakoračila na međunarodnu scenu. U čuvenom Dejvis kup susretu između Jugoslavije i Francuske 1985. godine, u beogradskoj hali “Pionir”, naša je zemlja – predvođena Bobom Živojinovićem i Goranom Prpićem – nadmoćno trijumfovala nad favorizovanim “trikolorima”. Ovaj događaj, međutim, ima i svoju tajnu istoriju prepunu živopisnih detalja. A iza scene, jedan tada još devetogodišnji dečak pronašao je u hodnicima hladnjikave i mračne dvorane svoju epsku avanturu.

Moj stariji brat bio je jedan od zvaničnih skupljača loptica na tom takmičenju, a meni je preostalo da sate i sate provodim sa roditeljima na tribinama. Mečevi su dugo trajali, bili su iscrpljujući, kako za igrače tako i za publiku, a ja sam pokušavao da se zabavim i skratim sebi vreme kako sam znao i umeo. Okej, navijamo za naše, to je baš super, ali čitavu večnost sedeti na stolici gledajući kako teniseri prebacuju lopticu preko mreže, bio je više nego ozbiljan izazov za dete koje tek što je krenulo u treći razred osnovne škole.

I šta ću, u pauzama ustanem i krenem da se muvam po “Pioniru”. U to vreme, srećom, nije bilo nekog posebnog obezbeđenja, a verovatno ni mali dečak nije bio u fokusu pažnje čuvara reda, osim ako nije izgubio roditelje negde u gužvi. Bazajući tako po dvorani, nekako sam pronašao put do prostorija gde su bili smešteni francuski igrači. Tu su se odmarali od mečeva, spremali za naredne duele, bavili se strategijom i taktičkom pripremom; sve u svemu, falio je samo onaj znak “Ne uznemiravaj”, koji se kači na vrata hotelskih soba…

Odvažim se nekako, pokucam, uđem i od prisutnih, pomalo zblanutih tenisera zatražim autogram na papiriću koji sam već izvukao iz džepa. A u prostoriji Janik Noa, Anri Lekont, Gi Forže, Tijeri Tulan… Sve same zvezde belog sporta! Prva dvojica su bili šampioni Rolan Garosa u dublu 1984, a Janik Noa je godinu dana pre toga u Parizu osvojio grendslem titulu i u singl konkurenciji. Sa svojim prepoznatljivim imidžom i dugačkim rege dredovima koje je furao, Noa je više podsećao na rok zvezdu nego na tenisera.

Jednom kada sam probio led, često sam ulazio kod Francuza u “štab” tražeći autograme. I domaći, ali i malobrojni francuski navijači, već su bili primetili klinca koji bez zadrške ulazi kod gostujućih tenisera. U tih par dana koliko je trajao Dejvis kup, postao sam stalna veza francuskog tima sa “spoljnim svetom” i fanovima koji su, uz moju malu pomoć, hteli da dobiju potpis slavnih sportista. U to vreme je, inače, bilo popularno domaće “kolekcionarstvo”, a puno ljudi je iz hobija sakupljalo značke, salvete… Autogrami poznatih ličnosti posebno su bili na ceni.

Iz ove perspektive gledano, ne čudi me što su Francuzi tako glatko izgubili od naših tenisera, koji su na papiru bili autsajderi. Ljudi nisu mogli da predahnu kako treba i skoncentrišu se za naredne mečeve jer im je jedna mala napast stalno remetila preko potreban mir. Pojavljujući se tako već stoti put kod francuskih igrača, odjednom – sasvim nova situacija. Nigde nije bilo glavne zvezde tima! “Gde je Janik Noa nestao, malopre je bio tu”, sigurno da sam pomislio tada. Upitno sam pogledao Lekonta i drugove u nameri da saznam gde im je kapiten. Oni su samo slegnuli ramenima, u fazonu ‘nemamo mi pojma’.

U tom momentu, veliki beli frižider-sandučar koji se nalazio u ćošku prostorije počeo je čudno da brekće. Šta je sad ovo, još samo treba da im eksplodira mašina… Zabrinuti Anri Lekont mi je rukom pokazao da proverim šta se dešava. Prišao sam, otvorio oprezno frižider i – bam! Iz njega je, poput čupoglavca iz kutije, naglo iskočio “smrznuti” Janik Noa glasno se smejući. Čovek nije imao više kud, morao je negde da se “sakrije” od upornih tražitelja autograma. Francuzi su popadali od smeha, a ja, propisno štrecnut, nekako sam došao sebi od iznenađenja.

Taman kad sam krenuo napolje, vikne mi Janik na engleskom: “Hej mali, stani”. “Do you speak English?”, upita me teniser. “Little”, odgovorih, pokazujući mu rukom da nisam sasvim siguran u to svoje znanje. Umesto novog pitanja, Noa je tada sa ruke skinuo znojnicu i pružio mi je. “For you”, reče Francuz.

Kako sam se samo osetio srećnim i važnim u tom trenutku. Čuveni Janik Noa mi je dao svoju znojnicu, ej! Bila je, sećam se, zelena, žuta i crvena, sva u rastafarijanskim bojama… Znojnica je bila iskrzana od nošenja, videlo se da ju je koristio na mnogim mečevima. Bilo je to neko sasvim drugačije vreme, a tada čak ni najbolji teniseri nisu dobijali opremu “u tonama” kao danas. To što je baš meni dao svoju sportsku “amajliju” bila je zaista velika čast. I zato, ako ikada negde ponovo sretnem Janika Nou, pitaću ga seća li se Dejvis kup meča sa Jugoslavijom te davne 1985. godine. Onda kada je u nadrealnoj epizodi morao da “beži” u frižider kako bi se na trenutak sklonio od mnogobrojnih fanova i skupljača autograma u Beogradu.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
04.јун 2025. Nebojša Broćić

Moj komunizam

28.мај 2025. Aleksandar Marković

Portugal Unplugged

21.мај 2025. Ivan Ristić

Kizina garaža

15.мај 2025. Vesna Marjanović

Bašta, tišina, otadžbina

07.мај 2025. Milica Srejić

Ima jedno mesto

Komentar

Komentar

Može se biti ćaci, ali to ima cenu

Miloš Pavlović je napadnut jer nije shvatio da u naprednjačkoj Srbiji učešće u javnom životu ima neformalnu cenu. I da nju sada plaćaju i ćaciji

Nemanja Rujević

Komentar

Rašrafljivanje diktatora: Politička remek-dela pobunjenih studenata

Malim političkim remek-delima studenti su prizemili Aleksandra Vučića. Šta su oni shvatili, a mi stariji nismo razumeli svih ovih godina

Ivan Milenković

Komentar

Kosjerićki apsurd

Zakleo se Vučić u vlast i u med da će u Kosjeriću da zavede red, mogla bi da glasi pesmica o apsurdno brutalnoj funkcionerskoj kampanji koja se vodi u ovoj malenoj opštini

Andrej Ivanji
Vidi sve
Vreme 1796
Poslednje izdanje

Intervju: Tužiteljka Bojana Savović

Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati se
Lokalni izbori i Srbija

Ne veruj naprednjacima ni kad darove nose

Hoće li biti izbora i kada

Predsednikov strah od glasačke kutije

Izbor članova Saveta Regulatornog tela za elektronske medije

REM, laži i video-trake

70. Sterijino pozorje

Paradoksi našeg pozorišta

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1796 04.06 2025.
Vreme 1795 28.05 2025.
Vreme 1794 21.05 2025.
Vreme 1793 15.05 2025.
Vreme 1792 07.05 2025.
Vreme 1790-1791 23.04 2025.
Vreme 1789 16.04 2025.
Vreme 1788 10.04 2025.
Vreme 1787 03.04 2025.
Vreme 1786 26.03 2025.
Vreme 1785 20.03 2025.
Vreme 1784 12.03 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure