Identitet

Postojati u dva jezika – u ovom slučaju mom maternjem i engleskom – često podrazumijeva da se imaju dva identiteta.

Odraslom čovjeku nije lako naučiti strani jezik, a nije lako ni objasniti proces učenja stranog. Sve čega se sjećam iz tih ranih i mučnih emigrantskih dana jeste kakofonija zvukova oslobođenih svakog značenja, osjećanja izolovanosti i nesigurnosti. Onda se polako krene prepoznavati ritam jezika, intonacija, neverbalni jezik govornika. U jednom trenutku – a to dođe relativno brzo jer se nema izbora – magla počne da se diže i, govoreći lingvističkom terminologijom, oznake počnu da se vezuju za označeno stvarajući tako prepoznatljive znake. Laički, shvatiš da možes pomalo razumjeti druge, a i sam nekako progovoriš.

Jednom kad se učini taj prvi korak – kad se usvoji dovoljno jezika za opstanak i osnovno funcionisanje – mnogi brzo shvate da im treba nadogradnja. Ne svi, naravno; nije malo onih koji ostanu na tom jednostavnom nivou. Ali ljudi obrazovani, elokventni na maternjem jeziku, lingvistički nadareni, ambiciozni, oni koji imaju potrebu da tačno i precizno izraze svoje misli sebi i drugima – svi oni znaju da moraju nekako smanjiti jaz između dva jezika.

Kad učimo svoj maternji jezik, kao djeca, s njime upijemo i specifični mentalitet, kulturu, tradiciju, istoriju njegovog podneblja. Jezik nas formira u mnogom smislu, čini nas onim što jesmo. Kad učimo strani jezik, s njim neizbježno usisavamo i dijelove njegove kulture, tradicije i mentaliteta formirajući u sebi novi, paralelni identitet. Razlika je u tome što taj drugi identitet nikada ne može biti potpuno integralan; nije prirodno razvijen nego manje-više svjesno ili pod, uslovno rečeno – prisilom, usvajan.

Ovo može biti jedan od glavnih razloga što naša djeca ovdje vrlo rijetko uspiju naučiti da tečno govore jezik svojih roditelja. Znam samo jednu djevojčicu koja savršeno govori tri jezika: srpski (mama) ruski (tata i baka) i engleski (ostatak njenog svijeta), ali je usput tata naučio srpski, mama ruski, a oboje odličan engleski. Većina ostalih, i kad ga kao znaju, najčešće zvuče kao da je bolje da ga ne znaju, jer jezik nije samo “strukturirani sistem komunikacije sastavljen od gramatike i rječnika”, nego isto toliko i civilizacijska armatura koja ga podržava.

Za nas, odrasle učenike engleskog (ili bilo kog drugog) jezika, to staro i novo mogu dopunjavati jedno drugo, mogu postojati jedno pored drugog, kao rastavljeni supružnici koji civilizovano žive pod istim krovom, mogu se tući i sudarati (čula sam ne jednom od naših starijih ljudi ovdje kako kažu: “Ma, ko su oni da im ja učim jezik!”) – najčešće je to pitanje izbora – ali nikada ne mogu potpuno da se preklope. Mnogi, vjerujem, i ne razmišljaju o toj ambivalentnosti već jednostavno žive svoj život.

Nisam se ni ja baš udubljivala u to dok nisam savladala engleski dovoljno dobro da počnem pisati na njemu, i to ništa manje nego romane. Tad sam shvatila da ih i mogu pisati samo na engleskom. Moji romani i priče produkt su ovog mog usvojenog identiteta. Možda su dobri, možda nisu, to nije ni važno, ali ja nemam prevelika očekivanja od sebe. Ne želim da budem književnik; ja samo radim ono što volim.

Moja mašta radi na drukčije gorivo i moj engleski alter-ego mnogo je bolje opremljen da je zadovolji i pretoči u priče. Dođe mi kao neki štit iza kojeg mogu da se se sklonim i uronim u svoj svijet, bez straha i predrasuda, bez suzdrzžavanja, bez previše razmišljanja. Dobila sam slobodu koju nisam ni sanjala da ću imati.

Pišem ja i “na našem”, ali to je ograničeno na kratke forme – moja sentimentalna putovanja u prošlost, moja sjećanja na ovo i ono, najviše zato što mi to ponekad pomaže da polijepim svoje pokidane komadiće. Tako nešto bilo bi i teško pisati na engleskom, nego moram samu sebe prevoditi i miriti moja dva identiteta.

Pisati na maternjem jeziku pruža drukčije zadovoljsto i daje drukčiju vrstu slobode – imati na raspolaganju sve riječi ovog svijeta koje ti trebaju, ne misliti o tome koje glagolsko vrijeme treba upotrijebiti, da li se nešto piše malim ili velikim slovom, je li ć ili je č, treba li zarez ili ne. Engleski se mršti na duge rečenice; praktični i ekonomični kakve ih je bog dao, oni to vole onako više hemingvejski. Moje rečenice mogu biti kilometar duge, kao one sa davnih sintaksičkih vjezbi na fakultetu; mogu ih glancati dok se ne zacakle, koristiti dvotačku, tačku zarez, crtice… a da se moj lektor ne mršti na mene, jer ga i nemam.

Nije baš da sam znala da ću završiti ovako, s “podijeljenom ličnošću”, ili bolje rečeno, s dvostrukim identitetom, s dva jezika i dvije kulture, dva načina razmišljanja, neprestano se prebacujući iz jednog u drugo, uvijek na skretnici, nikad na otvorenoj pruzi.

Prije ili kasnije, svi se mi pomirimo s tim da ne možemo više nikada biti cijeli, ni ovdje ni tamo. A opet, s druge strane, ima to i svojih prednosti jer sam dobila ulaznicu za jedan drugi svijet, mogućnost da napravim nešto što u drukčijim okolnostima ne bi bilo moguće. Ne bih nikad mogla da budem pisac, ali eto, mogu da budem autor.