Filter 160

Ovih dana sam se sjetila onog momka iz Tuzle, Bahrudina Kaletovića, tada vojnika JNA koji u rovu u Sloveniji, na pitanje reportera Yutela Ivice Puljića da li znaju zbog čega se vodi rat, kaže: „Ma otkud znam, kol’ko ja kužim to, oni kao hoće da se otcjepljuju, a mi im kao ne damo.“ Bahrudin je tada imao 19 godina, kasnije je poginuo u besmislenoj saobraćajnoj nesreći, ali njegove riječi su nekako svima ostale u sjećanju, pobuđujući i vlastito preispitivanje posljednjih dvadesetak i kusur godina: u što su nam te godine otišle, kako smo tada – prije nego je sve počelo – mislili da nam je „more do koljena“ i kako su klinci tada rođeni danas već punoljetni i kako nas gledaju jednako tupavim pogledom kad im, kao nama nekada naši stari, pričaju: „Samo da rata više ne bude.“

Nakon ovih „naših“ ratova, u Sheveningenu su Ratko Mladić, Radovan Karadžić i Goran Hadžić, od tamo su kao slobodni izašli Ante Gotovina, Mladen Markač i Ramuš Haradinaj. U Srbiji se sudi za zločine u Hrvatskoj, na Kosovu, u Hrvatskoj Tomislavu Merčepu, koji je svoje krvave tragove ostavio u pohodima od Vukovara do Gospića, Vladimiru Milankoviću u Osijeku – Đuro Brodarac je na vrijeme otišao „Bogu na istinu“ – za zločine nad sisačkim civilima 1991. godine, Branimir Glavaš kaznu služi u susjednoj Bosni i Hercegovini, Mirko Norac je izašao na slobodu…

Za zločine u „Oluji“ se ne sudi nikome i nigdje.

Iza svega, iza te grdne ljudske nesreće i nekažnjenih zločina, ima dobrih, običnih ljudi koji su nekada nekome sasvim ljudski pomogli: susjedima, prijateljima, pa i sasvim nepoznatima. O njima ovih dana mislim.

O Aleksandru Jeftiću koji je pomagao, doslovno riskirajući vlastitu glavu, svojim suborcima Vukovarcima s kojima je „zaglavio“ u logoru Stajićevo nakon pada grada 1991. godine.

O profesoru iz Siska kojega su razuzdani i svemoćni ubojice odveli s grupom predviđenom za likvidaciju. Jedan među njima prepoznao je svog nekadašnjeg profesora, ostalima je rekao: „Ovaj je moj, ja ću s njim sravniti račune“, i najprije ga išamarao i izudarao, pa potom odvukao u automobil. Onda mu je rekao: „Profesore, izvinite, morao sam vas izudarati, inače bi posumnjali u mene“, odvezao do granice, dao mu sav novac koji je imao u tom trenutku i rekao: „Bježite.“ Ne znam da li je taj momak nekoga prije ili poslije toga ubio u Sisku, ali pouzdano znam da je spasio barem taj jedan život.

Ni sama nikada neću saznati da li i ja imam jednog takvog spasioca. Te prve ratne godine s TV ekipom sam bila u Sunji, mjestu pokraj Siska, gdje su se već vodile borbe. Sjećam se da je mom snimatelju Darku i meni – stajala sam iza njega – prosvirao metak pored glave. Poslije sam to pričala svom ocu i rekla da sam čula fijuk. „Dobro je, jer da ga nisi čula, ne bi te više bilo“, šokirao me on. Kako god, sjećam se i da sam na nekom kiosku u Sisku kupila jedine cigarete koje sam našla, boks filtera 160, da bi ga na povratku skelom iz Sunje ostavila vojnicima sa skele, koji su cigaretama oskudijevali.

Na to sam već bila zaboravila, da bi mi jednog ranog popodneva netko zazvonio na vrata novozagrebačkog stana. Na stubištu je stajao neki momak u maskirnoj uniformi kojega isprva nisam prepoznala. Rekao mi je: on je jedan od onih sa skele, zahvalan na cigaretama koje sam ostavila. Ok, super, kažem ja, a on će meni: znaju da si sama u stanu, na spisku si, imaš li se gdje skloniti? Ukratko, spakovala sam najnužnije, pozvala prijatelja s autom (tih dana su i u Zagrebu bile česte uzbune, uglavnom bezrazložne i javni prijevoz je često zakazivao) i otišla k roditeljima.

Kasnije se čulo da su Merčepovi ljudi „nepodobne“ – a tada je lako bilo biti nepodoban, bilo zbog „krivih“ krvnih zrnaca, bilo zbog glasova disonantnih ratnoj propagandi – odvodili, po sisačkom ili gospićkom receptu, na Zagrebački velesajam kao „zborno mjesto“ odakle se odlazilo na put bez povratka, u smrt.

Toliko je vremena prošlo otad a ja baš ovih dana intenzivno mislim o tom čovjeku. Ne znam mu ime, ne znam da li je živ ili je poginuo u ratu, njegovo lice mutno je u mom sjećanju, ne znam niti to da li je nekoga ubio, ali znam da je mene možda spasio i da zaslužuje makar i samo moje hvala.

Znam da je nekome tko je izgubio nekoga svoga u ratovima teško razmišljati o dobrom, sigurno su ožiljci još duboki i jako bole. I sama nerijetko pomislim da bi moji teško izbjegli gospićkim ili sisačkim dželatima (samo ime moje majke Vukosave bilo je crvena krpa u očima luđaka tih godina), a u oba ta grada sam živjela.

Možda je ovo trenutak da pogledamo oko sebe i prepoznamo male, obične ljude koji su u gadnim okolnostima pomagali drugim ljudima. Lično vjerujem da je takvih većina među nama i da je istina ono što je Kemal Monteno rekao Arsenu Dediću kad su se prvi puta u ratno vrijeme uspjeli čuti telefonom: „Tko je prije rata bio loš, postao je gori, tko je bio dobar, postao je još bolji.“