Dok se gradi narativ o herojima s Košara, slave se heroji beogradskih klošara kakav je osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić
Dok su se u srijedu, 23. septembra, u Kruševcu polagali vijenci u slavu 125. motorizirane brigade Vojske Jugoslavije i držali govori o „patriotizmu i požrtvovanju“, beogradski asfalt je, opet, preko noći porodio novu nakazu. Na jednom beogradskom zidu osvanula je lažna, plava ulična tabla s natpisom „Ulica Ratka Mladića“.
Ova dva događaja – državna ceremonija u slavu bivše vojne formacije i ulični grafit posvećen pravosnažno osuđenom generalu za genocid – jasna su poruka da ratna politika Srbije iz devedesetih godina prošlog vijeka nije samo preživjela; ona je danas zvanično njegovana i ulično branjena.
Kruševački igrokaz, s ministrom odbrane Bratislavom Gašićem u glavnoj ulozi, izveden je po provjerenom scenariju selektivnog pamćenja. Govorilo se o heroizmu na Košarama, o 92 poginula vojnika, o tome kako „pretke nismo osramotili, a pokolenja nas se neće stidjeti“. Na bini je, kao počasni gost, stajao ratni komandant brigade, penzionirani general Dragan Živanović.
O onome što je ministar Gašić prešutio, a što se vidi iz dokumenata i sudskih spisa, govori se znatno manje: o ulozi 125. motorizirane brigade u zločinima nad civilima na Kosovu. U zvaničnom narativu ova jedinica svodi se na legitimnu odbranu granice od NATO-a i OVK-a, dok dokumenti govore o njenoj ulozi u sistematskom nasilju nad civilnim stanovništvom.
Prema obimnom dosijeu koji je objavio Fond za humanitarno pravo (FHP), u zoni odgovornosti 125. motorizirane brigade – koja je obuhvatala Peć, Istok, Dečane i Kosovsku Mitrovicu – ubijeno je 1.813 albanskih civila. Među njima je bilo 236 djece i 327 žena. FHP navodi da je brigada imala ključnu ulogu u artiljerijskoj podršci i čišćenju terena za policijske i paramilitarne formacije.
Da bi se vidjelo šta se pod tim podrazumijevalo, dovoljno je podsjetiti na selo Kraljane kod Đakovice početkom aprila 1999. godine. Kraljane je postalo zbjeg za hiljade albanskih civila koji su bježali pred ofanzivom srpskih snaga.
Pripadnici 125. motorizirane brigade, zajedno s jedinicama MUP-a, opkolili su selo. Vojska i policija izdvojile su izbjegličku kolonu, natjerale hiljade žena, djece i staraca da krenu prema granici s Albanijom, dok su stotine vojno sposobnih muškaraca zadržane na livadi. Danima su držani pod vedrim nebom, bez hrane i vode, premlaćivani i maltretirani.
Dana 4. aprila uveče započeta je egzekucija. Najmanje 78 muškaraca izdvojeno je, odvedeno u nepoznatom pravcu i strijeljano. Njihova tijela potom su, u sklopu državne operacije prikrivanja tragova zločina, prebačena na teritoriju uže Srbije.
Tijela 17 muškaraca pronađena su 2001. godine u masovnoj grobnici kod jezera Perućac, tijela osam ekshumirana su na groblju u selu Brekovac kod Đakovice, dok se za tijelima 53 i dalje traga.
Iz te masovne grobnice je prije četvrt vijeka ekshumirano ukupno 84 tijela, a u njoj su, pored ljudskih ostataka, pronađeni dijelovi metalne konstrukcije hladnjače koja je služila za transport, dječija cipela, kao i ostaci ženske i dječije odjeće.
Sličan obrazac zločina i prikrivanja dogodio se i u selu Ljubenić kod Peći tri dana ranije, 1. aprila 1999. godine, kada su pripadnici 177. vojno-teritorijalnog odreda Peć – jedinice direktno potčinjene 125. motoriziranoj brigadi – ubili 59 albanskih civila. Tijela najmanje 30 žrtava iz Ljubenića pronađena su u masovnim grobnicama u Batajnici kod Beograda. To su ti preci koje, prema riječima ministra, „nismo osramotili“.
General Dragan Živanović, ratni komandant 125. brigade i počasni gost na ceremoniji, bio je predmet jedine istrage koju je Tužilaštvo za ratne zločine Srbije ikada otvorilo protiv generala Vojske Jugoslavije po osnovu komandne odgovornosti. Istraga je pokrenuta 2014. godine zbog zločina u selima Ćuška, Pavljane, Ljubenić i Zahać, ali je 2017. obustavljena uz obrazloženje da „nema dovoljno dokaza“. Optužnica protiv njega nikada nije podignuta, a on do danas nije procesuiran.
Kada država zločine prešuti, a njihove aktere rehabilitira i slavi kao heroje, takva politika prirodno se prelijeva i na ulice. Nova lažna tabla s imenom Ratka Mladića u Beogradu nije samo još jedan grafit. Ona je ulična verzija istog narativa: dok se u Kruševcu slavi jedinica čiji su pripadnici povezani sa zločinima nad kosovskim civilima, u Beogradu se veliča komandant pravosnažno osuđen za genocid i druge zločine.
Ulična glorifikacija ratnih zločinaca ima isti učinak kao i njihova državna rehabilitacija: normalizaciju.
Kada građani svakodnevno prolaze pored murala i lažnih uličnih tabli posvećenih ratnim zločincima, oni prestaju biti incident i postaju dio javnog pejzaža. Sistematskim odbijanjem da se takvi simboli trajno uklone, nadležni im omogućavaju da ostanu dio svakodnevice.
Gašićeva poruka da „svaki mladi vojnik koji danas obuče uniformu treba da zna ko ju je nosio pre njega“ posebno je važna. Mladim generacijama ne nudi se suočavanje sa zločinima i masovnim grobnicama u Batajnici, Perućcu i Rudnici, nego kontinuitet između ratne prošlosti i savremene vojske.
Pravo lice jedne politike ne vidi se u Briselu ili Njujorku, već u Kruševcu i na beogradskim fasadama. Sve dok se državni vijenci polažu pred komandantima čije su jedinice povezane sa zločinima nad civilima, a beogradske ulice neformalno nazivaju po arhitektama najtežih zločina, suočavanje sa prošlošću ostaje daleko. Dok se gradi narativ o herojima s Košara, slave se heroji beogradskih klošara.
Pravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!
Prošlo je tačno tri godine od oružanog oružanog incidenta u selu Banjska na severu Kosova. Pod komandom Milana Radoičića ubijen je kosovski policajac, a zatimu okršaju i trojica Srba. „Događaj“ u Banjskoj bio je prekretnica nakon koje je urušena dotadašnja politika Beograda na Kosovu
Šta ako Vučić pobedi? „Vreme“ u novom broju piše o „dugoj ruci odmazde“ i prljavoj kampanji koja je dostigla vrhunca… to jest, dno
Članovi komisije koji su učestvovali u prijemu liste Bogoljuba Karića uočili su sumnje u pravnu valjanost pojedinih izjava birača
Glumac Milan Marić u razgovoru za novo „Vreme“ priča o sudaru straha zbog monstruoznosti vlasti i nade koju bude mase građana spremne da pokažu solidarnost
Aleksandar Vučić izjavio je u UN da Srbija treba da ostane slobodna i nezavisna i da u spoljnoj politici prvenstveno vodi računa o sopstvenim interesima
Kako su studenti od „izdajnika“ i „terorista“ već na početku zvanične naprednjačke predizborne kampanje postali „silovatelji“? Hoće li do 25. oktobra biti preimenovani u pedofile i ubice, recimo?
Zbog čega bi za Milenka Jovanova ispalo bolje da je u Kragujevcu klečao i tihovao kao onomad direktor Jovine gimnazije u Novom Sadu nego što je govorio o dijalogu i programima? I zašto mu ne veruje ni poslednji crnokapuljaš
Hašim Tači je bio zločinac i kad je kao predsednik sedeo sa Vučićem i baronesom Ešton. Sada je samo osuđen. O licemerju u „regiji“ i plemenskom moralu koji prevazilazi krvna zrnca
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
