Ološ zaslužuje sve ružno što mu se dogodi

Dakako da čuvenog splitskog pisca i kolumnistu Antu Tomića ne treba opširno predstavljati: valjda se svako ko zna čitati u tzv. regionu smejao i plakao uz neko od njegovih satiričnih dela, pre svega romana koji su imali i uspešne filmske i pozorišne obrade.

Sa Antom Tomićem razgovaramo o srpsko-hrvatskim odnosima, iz jednog – malo je reći – neuobičajenog ugla. Direktan povod za intervju je nedavna inicijativa predsednika Srbije Aleksandra Vučića da odnosi između dve zemlje “otople”.

ANTE TOMIĆ: Teško je zapravo jednoznačno zaključiti kakav je odnos između Srbije i Hrvatske, jer se on zbiva na više razina. Vučić, Milanović, Plenković, Vulin ili bilo koji drugi pripadnik hrvatske i srpske političke elite će, naravno, tvrditi da nam je odnos loš, ali ja bih opet, bez truna zajedljivosti, kazao da je odličan.

Pogledajte kulturnu razmjenu, koja se drži iznimno osjetljivom i navodno prva strada ako su zemlje u neprijateljstvu. Srpske arene puni Petar Grašo, a hrvatska se publika ne može nasititi Saše Matića i Lepe Brene. Na vrhu ljestvica najslušanijih pjesama među hrvatskim adolescentima meni je neko nepoznato estradno biće po imenu Aleksandra Prijović.

Srbi obožavaju Miljenka Jergovića i Vedranu Rudan, a Hrvatima je srpska kinematografija i dalje najbolja na svijetu. Izlazeći iz kina nakon projekcija Bjelogrlićevog “Tome” i Andrićevog “Leto kad sam naučila da letim” – žalosno vrte glavama postavljajući uvijek isto pitanje: zašto Hrvati ne znaju snimiti nešto tako dobro?

Koga je onda briga što imaju kazati neki i moralno i intelektualno manjkavi pojedinci poput Vučića i Milanovića. Usputno, ponekad mi se učini da oni u stvari ne postoje i da smo ih mi novinari izmislili da imamo o čemu pisati…

Pročitajte ceo intervju sa Antom Tomićem u nedeljniku „Vreme“ od četvrtka (26. januara)