Draganom Džajićem na Nemanju Vidića: Tuga u našim dušama

Kada sam bio mali, kao i sva djeca mog uzrasta, htio-nehtio, slušao sam priče o fudbalskom velemajstoru Draganu Džajiću. Danas takve priče djeca slušaju o Mesiju ili Ronaldu. Kako sam odrastao, saznavao sam da postoje i drugi velemajstori fudbala, kao i da je svaki od njih po nečemu poseban. Godine 1974, dok je trajalo Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, već sam bio u stanju da razaznajem mnoge dobre igrače na fudbalskoj sceni i razumijem zašto su veliki.

Jednom sam, možda čak i dva puta, kada mi sve to u vezi sa fudbalom već nije bilo toliko važno, imao čast da budem u društvu Dragana Džajića. Jednostavan i, usudio bih se reći, sasvim bezazlen čovjek. Dugo smo sjedeli i razgovarali o fudbalu. On, legendarni Dušan Bajević, Princ sa Neretve, i ja, u jednom beogradskom restoranu. Veoma prijatno veče.

A onda se, ubrzo nakon toga, pred svima nama odigrala ona tužna scena. Gledao sam kako dvojica policajaca vode moga idola iz djetinjstva, sa lisicama na rukama, u nekoj žutoj kožnoj jakni. Siguran sam da nema nikoga iz moje generacije kome zbog tog prizora nije pripala muka. Sjećam se, mislio sam tada, ako je već tako moralo biti, nismo makar svi to morali gledati.

Nemanju Vidića gledao sam, čini mi se, protiv Milana i, vjerovali ili ne, zahvaljujući prijateljima, tom prilikom sam sjedeo pored jednog divnog starca čije ime danas nosi stadion Crvene Zvezde. O njemu sam najviše slušao od mog duhovnog oca Vladike Atanasija koji je uvijek govorio da Rajko Mitić nije bio samo veliki fudbaler, već i veliki karakter. Tada, dok sam po prvi put gledao mladog stamenog centarhalfa u Crvenoj Zvezdi, makar pet puta sam od Rajka Mitića čuo kako nas Vida drži u utakmici, kako drži cijelu odbranu. Kasnije sam, sticajem srećnih okolnosti, nekoliko puta u životu sretao Vidića i razgovarao sa tim mladim čovjekom. Nemanja mi je zauvijek ostao asocijacija na Rajka Mitića, i to ne samo zbog fudbala, već mnogo više zbog one Atanasijeve riječi – karakter.

Karakterni čovek

Ovih dana pratio sam, kao i mnogi drugi, kako se taj karakterni lik kandidovao za važnu funkciju u srpskom fudbalu. Nemam nikakve sumnje da su ovu vijest svi koji vole fudbal i Srbiju dočekali sa radošću. Međutim, već smo se neko vrijeme navikli na to da se radosne vijesti lako pretvore u gorka razočaranja. Tako je bilo i sada. Jer, koliko god da je bilo jasno kako je Nemanja Vidić najbolje rješenje za srpski fudbal, isto je tako ubrzo postalo jasno da od toga neće biti ništa. No ipak, govorili smo u sebi, nema veze, nije strašno da izgubi od nekakvog lijevog ministara, to i nije poraz, jer naprosto nisu ista kategorija. Ni fudbalska, a pogotovo ne ljudska.

A onda su opet uspjeli da nas iznenade. Otišli su da iz zaslužene mirovine izvuku ne nekakvog lijevog ministra, već najslavnije lijevo krilo. Kad je objavljena vijest, sve je postalo jasno. I još tužnije nego što smo mogli zamisliti. Tuga se nekoliko dana vukla po našim dušama i srpskim medijima. A onda je Nemanja Vidić povukao svoju kandidaturu. Neki ljudi su počeli da se ljute na njega, javno. Ja nisam. Naprotiv, zahvalan sam mu. Jer ko istinski voli fudbal, zna da su najveći fudbaleri takvi zbog karaktera. A Nemanja ga je i sada, kao nekada na terenu, ovim pokazao.

Sinoć mi je opet neko analizirao čitavu priču, govoreći ružno i o Džajiću, i o Vidiću. Rekao sam mu: Zamisli to kao jednu čisto fudbalsku sliku, kao sliku iz igre. Vidić je, kao izvanredan i verovatno naš najbolji komandant odbrane ikada, odigrao prekid na vrijeme. Vidio je da je opasan i brzi napadač, najbolje lijevo krilo ikada, preumoran i da se lako peca u ofsajd zamke, da je u nedozvoljenoj poziciji.

Ova nesrećna utakmica, čiji glavni akteri nisu Dragan Džajić i Nemanja Vidić, najmanje ima veze sa fudbalom. Nju što prije treba zaboraviti i krenuti dalje. Ponovo, ne zbog njih dvojice, već zbog nas i znate već koga.

Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com