Hrvatski predsednik Zoran Milanović poslednje tri godine mandata proveo je u furioznom stilu, ponašajući se kao “razjareni bik”. Napadao je, nije birao riječi, šamarao protivnike, šarao levo i desno – više desno nego levo. Na njegov ulazak u izbornu arenu u HDZ-u su počeli hiperventilirati jer su odmah shvatili da ih je zatekao “atomski s desna” – nastupilo je stanje šoka. Premijera Andreja Plenkovića Milanović opsuje kao “briselsku pudlicu” i “čoveka kojega ne zanimaju interesi Hrvata u Bosni i Hercegovini”
Hrvatski predsjednik je sjajan govornik, iz kojega bujice riječi – katkad ne sasvim pristojnih – teku poput Nijagare. On je Plenkovića u biti napao s desna. Već godinama ga proziva kao “briselsku pudlicu”, “briselskog ćatu”, “čovjeka kojega ne zanimaju interesi Hrvata u Bosni i Hercegovini već samo to kako će se ‘parkirati’ u Briselu”; time je govorio kako je Plenković računao na jednu od četiri vodeće pozicije u Europskoj komisiji. Milanović je zapravo jedini pravi tuđmanovac i suverenist u vrhu države.
Od dosadnih, predvidivih izbora nalik na one u Srbiji, oni hrvatski su se naglo pretvorili u rulet. Ulaskom u parlamentarnu utrku, predsjednik republike Zoran Milanović pretvorio je Hrvatsku u politički kazino u kojemu je sve na kocki: pobjeda HDZ-a i golema planina novca i interesa koja se krije iza te stranke, Plenkovićeva i Milanovićeva politička i ljudska sudbina, te opstanak nekoliko stranaka. Dobije li Milanović ovu “va banque” igru, Hrvatska i regionalna scena mogle bi se značajno promijeniti.
Prije Milanovićeva ulaska u utrku, ankete su Hrvatskoj demokratskoj zajednici davale nekih 30 posto glasova, a Socijaldemokratskoj partiji samo 13. Kako hrvatski građani u ispitivanjima javnog mnijenja ne vole iskazivati sklonost HDZ-u (to se još uvijek smatra opasnim, zazornim, suspektnim jer dio Hrvata još uvijek je tvrdo uvjeren da je država još uvijek pod okupacijom Udbe), možemo vjerovati da bi ta stranka na izborima dobila nekih 35 posto glasova, a onda sa osam manjinaca predvođenih Pupovcem i nekoliko otpadnika iz Domovinskog pokreta i malih stranaka, elegantno ušetali u treći mandat. Time bi prvi put u Hrvatskoj HDZ tri puta zaredom imao vladu.
A onda je u teren uletio Milanović i sve se promijenilo. HDZ i dalje ima oko 30 posto glasova, ali je SDP naglo skočio do 22 posto. S lijevim Možemo, jači su od hrvatske “božje stranke”. Inače, u Hrvatskoj djeluje 161 stranka, ali većina je samo na papiru ili ima sobicu, a u sobi tajnicu i fikus. U Sabor bi moglo ući manje od deset njih – HDZ i SDP, Možemo, Domovinski pokret, Most, IDS i PGS te Nezavisna platforma sjever liberala Matije Posavca.
“MOMENT STANOVITOG TURUDIĆA”
Zašto je Milanović izveo ova kopernikanski obrat; “udar od 18 braumeairea”? Prijelomnica je bila na pres konferenciji šefa SDP-a Peđe Grbina 15. marta. Esdepeova konferencija za novinare sazvana je na otvorenom, ispred secesijske zgrade Hrvatskog državnog arhiva, u kojoj su snimljene i brojne scene kultnog filma Krste Papića Izbavitelj. Pred njom je Milanović svojedobno započeo i uspješni pohod na osvajanje svog prvog premijerskog mandata. Na Grbinovu presicu se ušetao neočekivano, uletom s krila, pa proizveo najveći šok od vremena Sanaderova neočekivanog povlačenja s premijerske funkcije – možda čak i veći.
“U životu svakog od nas postoje trenuci kad treba izaći iz zone komfora”, kazao je. “Na moja vrata taj čas je kucnuo momentnom stanovitog Turudića. Došlo je vrijeme da se konji sedlaju. Okupit ćemo većinu za vladu nacionalnog spasa.” U Hrvatskoj su strojevi zaustavili rad, ptice su od čuda prestale letjeti, mobiteli su se usijali, televizije prekinule program – bio je to pravi breaking news iliti “prijelomna vijest”, kako se sad kaže u Hrvatskoj.
Andrej Plenković nedavno je imenovao Ivana Turudića za državnog tužioca i to je imenovanje razbjesnilo Milanovića i pola Hrvatske. Turudić je, naime, prijatelj Zdravka Mamića, pravomoćno osuđenog u Hrvatskoj, ali i niza drugih suspektnih ljudi. Po medijima je prozivan da je od jednog optuženika Uskoka (Odjel za organizirani kriminal) na dar primao odijela; Ivo Sanader zvao ga je “našim dečkom” (hadezeovim), što ovaj nikad nije ni krio. U nizu medijskih nastupa, kao i ispitivanju pred Komisijom za izbor tužitelja, Turudić je lagao, muljao, petljao i ta je stvar razjarila Milanovića do te mjere da je odlučio sve presjeći i fomirati – velike riječi – “Vladu nacionalnog spasa”.
Zašto taj posao nije prepustio opoziciji? Zato što je slaba, ispuhana, bezidejna i neuvjerljiva. Lideri SDP-a su dosadni stari rutineri kojima je vrhunski cilj zaraditi mandat i sjediti u Saboru za dvije i pol, tri hiljade eura plaće, a i lijevo zeleni pokret Možemo u skoro tri godine vladanja Zagrebom shvatio je kako vlast, naročito izvršna, nije baš lak posao. Lani nisu uspjeli pokositi ni travu, koju bi Milan Bandić popasao. “Bile su jake kiše”, rekli su iz Možemo, “pa je vegetacija bujala”.
Grad je prečesto zasut smećem, odlagalište Jakuševac nije zatvoreno, spalionica neće biti otvorena možda ni u idućem mandatu, pa su “možemovci” pali u rejtingu. Lani su pak, na vrhuncu snage, povjerovali kako će prestići mlohavi SDP i odbili ući s njima u koaliciju iako bi zajedno dobili više mandata od HDZ-a.
RAZJARENI BIK
No, sad je kasno da se kaju – oko SDP-a se okupila centristička koalicija, Možemo ide s nekom malom strankom, dok su se na desnici okupile dvije poveće formacije – klerikalni Most Bože Petrova i nacionalistički Domovinski pokret Ivana Penave. I jedni i drugi se kunu da neće s Plenkovićem, no kako stvari stoje u pozadini, Most koketira sa SDP-om a Domovinski pokret sa HDZ-om. Obje desne stranke tvrde da neće s Pupovcem odnosno SDSS-om. Ni Domovinskom pokretu ni Mostu nije problem HDZ, ogrezao u kriminalu, već činjenica da ga vodi Andrej Plenković, kojega doživljavaju kao jugokomunističkog crva u hrvatskoj jabuci. Kad bi Plenković otišao, sve bi se promijenilo.
Zoran Milanović poslednje tri godine mandata proveo je u furioznom stilu, ponašajući se kao “razjareni bik”. Napadao je, nije birao riječi, šamarao protivnike, šarao lijevo i desno – više desno nego lijevo. Hrvatski predsjednik je sjajan govornik, iz kojega bujice riječi – katkad ne sasvim pristojnih – teku poput Nijagare. On je Plenkovića u biti napao s desna. Već godinama ga proziva kao “briselsku pudlicu”, “briselskog ćatu”, “čovjeka kojega ne zanimaju interesi Hrvata u Bosni i Hercegovini već samo to kako će se ‘parkirati’ u Briselu”; time je govorio kako je Plenković računao na jednu od četiri vodeće pozicije u Europskoj komisiji.
Milanović je zapravo jedini pravi tuđmanovac i suverenist u vrhu države. Na njegov ulazak u izbornu arenu u HDZ-u su počeli hiperventilirati jer su odmah shvatili da ih je zatekao “atomski s desna” – nastupilo je stanje šoka, pa je brže bolje reagirao Ustavni sud (još jedna filijala HDZ-a koju vodi kum Vladimira Šeksa Miroslav Šeparović). On je, logično, kazao kako je nemoguće da se predsjednik republike pojavi na izbornoj listi za parlament, zaprijetivši poništenjem izborne liste, a možda čak i izbora u cjelini ako se na njima Milanović pojavi kao kandidat.
Milanovića to nije zabrinulo – “Šta mi mogu”, kazao je. “Takozvano upozorenje Ustavnog suda u mom emotivnom i političkom svijetu ima karakter ove bukve. Ako se usude poništiti izbore, to je državni udar. Državni udar!”
Ustavni sud je zabranio kandidiranje na listi, ali on na listi neće biti; funkcija “kandidat za premijera” u Hrvatskoj ne postoji osim kolokvijalno, pa Milanović ni tu nije nastupio protuustavno. U kampanji će nastupati kao “duh Hamletova oca”, nepokretni pokretač koji stalno lebdi negdje iznad glava i presudno utječe na ritam drame. Milanović u kampanji i jest i nije; vidljiviji je od svih ali ga na listama nema, a na mjesto predsjednika nije podnio ostavku jer bi ga u tom slučaju na Pantovčaku naslijedio neki hadezeovac kao vršitelj dužnosti, pa bi – u slučaju neriješenog ishoda izbora – taj hadezeov “ve-de” dodjeljivao mandat, a to Milanović želi pošto-poto izbjeći. Već mu je Kolinda Grabar Kitarović jednom otela mandat kad je Most skrenula prema HDZ-u Tomislava Karamarka, pa Hrvatsku gurnula tako desno da se do danas nije povratila u prijašnju kolotečinu.
Da je Milanović dao ostavku, impresionirao bi naciju, ali bi cijelu državu ostavio na milost i nemilost HDZ-u, a to nije htio pa se suočio s optužbama da je kalkulant.
U politici je, kažu, sve u tajmingu. Čini se da je Milanović možda prerano zakukurikao. Pozitivni šok na centru i ljevici, “galvanizacija” koju je izazvala njegova pojava, već za sedam dana se značajno (anketno) ispuhala. Počeli su se propitivati dosezi njegova prvog premijerskog mandata, otkrivati rupe u zamisli, uočavati kontroverze, a ima ih ne mali broj. Milanović nije na gasu kao mirovni medijator, često je u konfliktima, a u slučaju pobjede koalicije “Rijeke pravde” (tako se, prema hitu Filma i Jure Stublića, nazvala koalicija SDP-a) i formiranja većine za “Treću republiku” ta će osobina biti neophodna, jer će vjerovatno značiti okupljanje lijevog centra, centra i desnice – dakle, SDP-a i njegovih partnera, desnoklerikalnog Mosta, manjina, malih stranaka, a možda bude potrebna i podrška lijevozelenog pokreta Možemo, što je najbolje opisati kao “rogove u vreći”. Teško bi to i pokojni Mahatma Gandi pomirio, a kamoli prgavi Milanović. No, on se kune da će se čudesno transformirati i kaže “majke mi…” Možda bi bolje napravio da se kandidirao desetak dana kasnije i podnio ostavku – tad bi dvostruki udar djelovao ubitačnije i u kraćem vremenu – HDZ se ne bi imao vremena okrenuti oko sebe.
HRVATSKA TRI P
HDZ se ovako oporavio od početnog šoka, anketno i dalje dobro stoje, ali imaju velik problem. To je “koalicijski potencijal” – s njima nitko neće, njih i lijevo i desno – zasad – tretiraju kao okužene. U dva mandata Andrej Plenković pogubio je cijelu vojsku ministara i potpredsjednika, njih čak 30 (“Pa što”, kaže on, “Makronu je odlepršalo njih skoro stotinu”). Većina je zglajzala u koruptivnim aferama, brojni su uhapšeni ili će tek biti. Evropska tužiteljica, “skupljačica skaplova” Laura Koveši opasno se nadvila nad Plenkovićevu glavnu suradnicu, ministricu kulture Ninu Obuljen Koržinek, a brojni su bivši ministri na sudu. HDZ je u Plenkovićevom drugom mandatu, ukratko, doživio jedan od onih antiklimaksa kad se svima zgadio, pa građani izađu na birališta i začepljena nosa glasaju za opoziciju. Ovoga puta to nije moralo biti tako – a možda i neće – jer je ta opozicija uistinu jadna, jadnija no ikad i bez Milanovićeva “poguranca” nije imala ama baš nikakve šanse.
Sad će presuđivati izlaznost. HDZ ima nekoliko stotina hiljada klijenata – ljudi koje su pozapošljavali uzduž i poprijeko države, onih čiji posao, biznis ili karijera ovise o HDZ-u. Uz malu izlaznost, oni čine dostatnu većinu, no ta je brojka ipak limitirana, pa će se u slučaju visoke izlaznosti na biralištima pojaviti masa antihadezeovaca. Andrej Plenković morao bi dobiti više od 60 (od 151) mjesta u Saboru da bi, krajnjim naporom trgovine, nekako sklepao vladu.
U Hrvatskoj taj posao obavljaju “žetončići”, kako ih je nazvao blaženopočivši gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, srpski se to kaže “preletači”. Poslednji put Plenković je dobio 66 mandata pa je odmah u noći proglašenja rezultata bilo jasno da će imati većinu s Pupovcem (koji ga je nazvao “suhim zlatom”) , a ne sa Škorom. On i dalje može računati na osam manjinaca, a za ostalo će morati silno trgovati s Domovinskim pokretom ili bar polovicom te stranke koju vodi Ivan Penava – ali, mogu li Penava i Pupovac zajedno? Tu većinu hipotetski već zovu “vlada tri P – Plenković, Penava, Pupovac”. Kako god zvučalo, taj “čudnovati kljunaš” na Markovu trgu nije nezamisliv. Druga većina, naime, teško može biti kompaktnija – SDP s partnerima, uz Most i Milanovića, također će biti sastavljen po formuli “lijevo desno nigdje moga stana”.
Dođe li Plenković u poziciju da formira vlast, imat ćemo politiku kontinuiteta – možda malo desniju vladu od današnje, ali s jakim orbanističkim tendencijama. Milanović ostaje predsjednik, ali je upitno hoće li s aurom gubitnika ići na nove predsjedničke izbore, koji moraju biti održani do kraja godine.
Pobijedi li Milanović s “Rijekama pravde” i “Trećom republikom”, imat ćemo, po svemu sudeći, kratkotrajni eksperiment. Hrvatsku čeka smjena Ivana Turudića i prije no što postane državni tužitelj, velike turbulencije u HDZ-u, gotovo sigurna smjena Andreja Plenkovića, novo dijeljenje karata u BiH (Milanović je saveznik Milorada Dodika i protivnik Željka Komšića), a ne treba smetnuti s uma ni činjenicu da Milanović nije zagovornik Ukrajine. On nije Viktor Orban, nije ni Robert Fico, ali je bliži tom klubu nego jastrebovima iz Natoa.
Moguć je, možda čak i vjerovatan i neriješen rezultat – takav ishod nakon kojega nitko neće moći sastaviti novu hrvatsku vladu. U tom slučaju, čekaju nas novi izbori. Na to treba računati.
Protiv Netanjahua, njegovog bivšeg ministra odbrane Joava Galanta i zvaničnika Hamasa, optuženih za ratne zločine i zločine protiv čovečnosti, Međunarodni krivični sud u Hagu izdao je naloge za hapšenje. Izraelski lideri osudili su ovaj zahtev kao sramotan i antisemitski
Angela Merkel otkriva detalje svoje politike prema Rusiji i Ukrajini u novoj knjizi „Sloboda“. Odluke sa samita NATO 2008. i dileme oko prijema Ukrajine u Alijansu osvetljavaju njen strah od sukoba sa Rusijom, ali i izazivaju nova pitanja o odgovornosti za današnji rat
Koliko je svet daleko od nuklearnog rata Rusije i Zapada? Ako verujete srpskim tabloidima, uveliko je vreme da pakujete kofere, stvarate zalihe hrane i bežite u neko improvizovano atomsko sklonište. Realnost je, ipak, malo drugačija
Američke AI kompanije su posebno zadovoljne, njihove akcije rastu, uporedo sa očekivanjem da će biti ukinute regulacije protiv AI nakon što se Donald Tramp bude ustoličio u Beloj kući. Da li je takozvana opšta veštačka inteligencija sada sasvim izvesna, a svet se nalazi pred divovskim izazovom, onim koji je inteligententniji od svih prethodnih? Da li je, uprkos tolikim drugim teškim pitanjima, razvoj AI najveća kob našeg doba?
Otac žrtva KKK, majka u psihijatrijskoj klinici, on najpre vođa bande na ulicama Roksberija i Harlema “Detroit Red”, pa propovednik Nacije islama i rasnog ponosa koji je, ne krijući mržnju koju je rodila mržnja, impresionirao i prijatelje i neprijatelje, ubijen je pre šest decenija u prisustvu vlasti
Kako se, na prvi znak da se otpor može organizovati drukčije nego mirnim šetnjicama, sad najednom vlast i njeni telali dosetiše da „batina ima dva kraja“?
Ministar kulture Nikola Selaković mora da bira između zakona i interesa investitora koji hoće da ruše Generalštab, a koji očigledno zastupa predsednik Vlade Republike Srbije Miloš Vučević
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
