Muke po transkriptima

Taman je lijepo palo ovo uskršnje vrijeme, i to zajedno i katolicima i pravoslavcima, da se još jednom uvjerimo u to koliko stvarno navodni vjernici poštuju bar osnovne božje zapovijedi. Onu „ne ubij“ u prvom redu, na osnovu koje bi danas širom bivše nam zajedničke domovine bar u uskršnje vrijeme valjalo misliti o žrtvama ratnog ludila devedesetih, čije god one bile.

Eto, u Hrvatskoj na primjer, danima se prosvjeduje zbog haške presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču (24 i 18 godina zatvora), vlasti – današnja i nekadašnji prvaci političke scene –svađaju se oko toga tko je Haškom tribunalu doturio stenograme razgovora Franje Tuđmana s raznima, a jedino se pojedini mediji bave žrtvama, onim stotinama starčadi (više od 600) pobijenih tokom i nakon završetka akcije „Oluja“ 1995. godine. O komentarima ispod tekstova o svemu tome ne treba ni trošiti riječi i energiju: vjerojatno, kad bi ta gomila slaboumnika morala staviti svoje pravo ime ispod bljuvotina koje pišu, stvari ne bi tako izgledale, ali ovako se čini da im ni sto zdravomarija ili sličnih pokora dnevno ne bi pomoglo da se prispodobe u normalno, a kamoli vjerujuće biće.

Nakon što se godinama ložila javnost – što iz političkih krugova, što iz advokatskih – da će se generali vratiti slobodni u domovinu (a vratio se samo Ivan Čermak, kojem se nije dokazalo pripadništvo „zajedničkom zločinačkom pothvatu“), nakon prvog šoka, suza i nacionalnog zdvajanja nad nepravednom antihrvatskom presudom antisrpskog Haškog tribunala, nastavilo se traženjem unutrašnjih neprijatelja i krivaca. Krivaca, naime, za to što su Tuđmanovi stenogrami završili u Haškom tribunalu; ne zbog njihovog sadržaja u kojem ima svega i svačega, od istjerivanja Srba iz Hrvatske, do njihova svođenja na manje od tri posto (i to samo u ovom Brionskom, uoči „Oluje“, kojim se bavio Haški tribunal u ovom slučaju), već pitanjem tko ih je dostavio tom sudu.

MESIĆ UZVRAĆA UDARAC: Bivšeg predsjednika Stjepana Mesića u trenutku kad je javno istjerivanje vještica počelo nije bilo u zemlji, pa se danima raspirivala slatka jeza i histerija po medijima i javnim govornicama. „Tko će Mesića dočekati na Plesu?“, pitali su se neki, aludirajući na Mesića kao izdajnika i krivca za dostavljanje stenograma. Onda se Mesić vratio, te odlučio riječkom „Novom listu“ umjesto intervjua dati svoje pismo u kojem kaže da mu ne pada na pamet braniti se od optužbi, niti se spuštati na razinu rasprave s „inicijatorima i protagonistima te posve prozirne političke manipulacije u kojoj je general Gotovina postao sredstvo za stjecanje jeftinih političkih poena u izbornoj godini“.

Mesić kaže sljedeće: prva laž je da je, kako to tvrdi nekad bliska suradnica Franje Tuđmana Vesna Škare-Ožbolt, pri preuzimanju Ureda predsjednika početkom 2000. godine, preuzeo sve uredno popisane dokumente. Ona je, naime, tvrdila da u Tuđmanovu sobu nitko nije ulazio (Tuđman je umro uoči parlamentarnih izbora, u decembru 1999. godine), a da su svi transkripti bili u sefu, uredno spremljeni, te da mu je ona dala ključ od sefa i neophodne šifre.

Dokumentacija je bila, kaže Mesić, „na tri mjesta: u kancelariji Vesne Škare-Ožbolt, pomoćnice Predstojnika Ureda, u Pismohrani, i u Arhivu, u podrumu glavne zgrade gdje su radili službenici koji su se bavili presnimavanjem audio-vizualnih zapisa. Povrh toga, svaki savjetnik, kao i pomoćnici i pročelnici imali su u svojim kancelarijama i sefovima raznu dokumentaciju, uključujući i te famozne transkripte. Dakle, dokumenti su bili doslovno razbacani po cijelome Uredu. Da bi se uvelo reda i da bi se dobio pregled nad stanjem, u svibnju godine 2000. formirana je komisija sa zadatkom da popiše, preuzme i pohrani dokumentaciju što je zatečena u Uredu“. Tu je komisiju vodio Ivan Jarnjak, ministar policije u vrijeme „Oluje“, a te 2000. godine šef Ureda za nacionalnu sigurnost. „Iz zatečenih zapisnika mogli smo utvrditi da je Jarnjak osobno čitao i izdvajao one transkripte koji su mu se činili, iz raznih razloga, zanimljivima. Riječ je o stotinama dokumenata, zapisnicima sa sjednica VONS-a, predsjedništva HDZ-a i osobnih razgovora predsjednika Tuđmana s najpovjerljivijim suradnicima. Jedan dio tih transkripata preuzeo je Vladimir Šeks, drugi Miroslav Tuđman, dok je treći dio na čudan način nestao, da – upravo tako: nestao. Na primjer: nema nijednog transkripta, osim dva ili tri kurtoazna razgovora, o susretima kojima je prisustvovao Jarnjak i Ivić Pašalić“, kaže Mesić u svom pismu.

Mesić kaže i da niti jedan transkript nije bio, kako to tvrdi Škare-Ožbolt, u zapečaćenoj koverti, niti su svi imali oznaku državne tajne; naprotiv, vladao je kaos među razbacanim dokumentima.

PROZVANI PERU RUKE: Tko je transkripte dostavio Haškom tribunalu? Obaveza je po zakonu – donesenom još za Tuđmanove vladavine – suradnja s tim sudom, piše Mesić, te precizira da ni on, niti njegov Ured nije izravno dostavio neki od Tuđmanovih transkripata Haškom tribunalu. Dapače, kaže on, od januara 2001. godine Vlada je postala vlasnik cjelokupne dokumentacije, te su svi transkripti išli preko Vlade, temeljem njenog zahtjeva za dostavu. Kad je o Brionskom transkriptu riječ, njega je u podrumskom Arhivu našla (a riječ je o originalnom zvučnom zapisu i skraćenom video zapisu) Protuobavještajna agencija (POA) „čiji je ravnatelj tada bio Tomislav Karamarko“, današnji ministar policije.

„Izuzela ga je, te nakon što je utvrdila njegovu autentičnost, taj je zapis predan Haškom sudu. Tu, dakle, moj Ured nije igrao ni ulogu servisa, a kamoli da bih ja osobno s time imao bilo kakve veze. Ali, kada se već spominje taj dokument, a ponavljam: ključan je audio zapis, a ne transkript, baš bi me zanimalo, tek onako usput, zašto ga nisu izuzeli oni koji su prije mojega dolaska na mjesto Predsjednika pregledavali Tuđmanovu dokumentaciju iz koje je – ponovit ću – dosta toga nestalo. Ovaj dokument, međutim, nije“, kaže Mesić.

Sad su svi stali na zadnje noge: i Vesna Škare-Ožbolt, koja ostaje pri svome da su svi zapisnici i transkripti bili sređeni i pečatirani kao tajna, Vladimir Šeks tvrdi da je preuzeo samo one transkripte koji su se odnosili na HDZ, Miroslav Tuđman da je uzeo samo ono što je vlasništvo obitelji (lične stvari oca), Tomislav Karamarko nema veze ni sa čime, jednako kao ni bivši ministar i šef službe za nacionalnu sigurnost Ivan Vekić, čiji je podređeni Mladen Markač osuđen haškom presudom za sudjelovanje u zajedničkom zločinačkom pothvatu. Ima još: upravo je premijerka Jadranka Kosor najavila da je krenula istraga o tome tko je Brionske transkripte dostavio Haškom tribunalu…

A MOGLO JE DRUGAČIJE: Sve to, očito, zbog onoga što je Mesić još rekao u svom pismu: da je Haški sud bio potreban Hrvatskoj, jer nije bilo političke volje da ona sama sudi „svojim“ počiniteljima ratnih zločina. „Pri tome, nema nikakve sumnje da je državni vrh za te zločine znao. Dugo sam se dvoumio da li da to javno iznesem, ali sada ću reći: bio sam prisutan kada je jedan tadašnji ministar koji je također ovih dana prilično glasan, referirao Tuđmanu da se srpska sela u zapadnoj Slavoniji pale u tri smjene. Doslovno tako: pale se u tri smjene“, kaže Mesić i konstatira da „nema i nije bilo spremnosti pogledati istini u oči“. Replicirao mu je Jarnjak, bivši ministar čiji je podređeni Mladen Markač osuđen u Haškom tribunalu: paljene su četničke kuće, teroristička uporišta i „bile bi spaljene opet“.

A moglo je i drugačije. Evo mještani Čučeva kod Kistanja traže da se brigadir Hrvatske vojske Tihomir Budanko proglasi počasnim građaninom Općine Kistanje. „Da nije bilo njega, ne bi danas bilo ni nas“, svjedoče Kistanjci i kažu: „On je spasio nas, Srbe, od ubojica i palikuća nakon ‘Oluje’“, kaže 81-godišnji Ilija Kutlača i priča: „Nakon ‘Oluje’ ostalo je u selu nas 14. Danas nas je četvero živo. Došla je Hrvatska vojska, bilo je tu svakakvih, iđu neki s kombijem, jedni u crvenom ‘stojadinu’ s automatskim puškama, razbiše vrata kuća, razbacali, tražili marke, prvu kuću u selu su zapalili, a onda je netko ubio slijepog Stevu Kutlaču. Mi već mislili gotovo je, sad će nas sve po redu. Ali onda je, bilo je to dva dana nakon Oluje, sa svojom postrojbom došao oficir HV-a Tihomir Budanko. Potjerali su te svakakve vojnike što su bili po selu. Bili su vojnici kao i oni, ali otjeraše ih. Budanko nam je rekao da se ne plašimo, jer će nas oni čuvati.“