Doviđenja do hrvatskih izbora

Sedam mjeseci nakon parlamentarnih izbora (novembar 2015) u Hrvatskoj je napokon zaključena politička kriza: prošloga tjedna pala je vlada Tihomira Oreškovića, koji je jezik znao toliko da građane zove „građevinama“. Ovoga tjedna – u utorak, kad nastaje ovaj tekst – ostavku na čelu vlastite Hrvatske demokratske zajednice dao je i Tomislav Karamarko, do jučer potpredsjednik pale hrvatske vlade.

Vlada je pala prošloga tjedna, da bi Karamarko tvrdio sve do utorka da će skupiti potrebnih 76 glasova da bi pokušao formirati novu vladu; badava, većina od 80 podignutih ruku u ponedjeljak je „samoraspustila“ Sabor, te je Kolinda Grabar Kitarović objavila je da se ide na izvanredne parlamentarne izbore u prvoj polovini septembra.

USPON I PAD KARAMARKA: „Karamarko je jedini političar koji nikad nije nastupio u medijima pod nedirigiranim uvjetima. Svoju povijest je mistificirao. Tako da o njemu znamo malo. Kad se razgrne magla o njegovoj pripovijesti o samom sebi, dobivamo puno lošiji portret. Na fakultetu je bio neuspješan. Nije završio Pravo, pa se prebacio na dvopredmetni studij pa ni to nije uspio završiti, pa je dobio diplomu jednopredmetnog studija Povijesti. Zaposlio se u Arhivu gdje su mogli ući samo ljudi mezimci režima i poretka. Da se njegova prošlost malo više propitkivala, moglo bi se s puno manje poteškoća zaključiti da nema predispozicije za premijera, za što se natjecao u kampanji. On je čovjek koji se neće oznojiti ni vruć vode napiti i koji se neće ubiti od posla. Sad se pokazalo da je obrazovno i kulturno-politički potkapacitiran i neosposobljen za prvog i drugog čovjeka Vlade. On ne bi mogao ovaj orkestar uštimavati sa 77 ili 78 ruku jer za to mora od sedam ujutro do sedam navečer biti u pogonu, a on je čovjek koji je veći dio radnog vremena provodio u Trnjanki, Sheratonu uz janjetinu ili kavu. On je čovjek koji bi nas doveo u političku slijepu ulicu prije ili kasnije“, analiza je zagrebačkog novinara Borisa Rašete na N1 televiziji.

foto: tanjug

Objašnjava i tajnu njegovog političkog uspjeha: „Visoka hrvatska politika stotinama godina nije imala takav kadrovski promašaj. Nismo imali čovjeka koji tako izrazito ne udovoljava radnom mjestu. Uvijek je dosad bio čovjek broj dva. On je bio dobar izvršitelj naloga. On je uvijek bio ovih uvjerenja koje sad pokazuje, ali ih je znao potisnuti. Radio je prvo za Tuđmana, onda se vukao uz Mesića i Manolića. Kad je Mesić krenuo u kampanju za predsjednika, onda je postavio Karamarka za šefa kampanje. I on je manje-više s Mesićem funkcionirao uspješno dok se nisu razišli. Onda je više-manje uspješno vodio svoju firmu pa se pokazalo da je zapravo stalno bio u sukobu interesa. Vješto je kapitalizirao te svoje povoljne konstelacije u kojima se nalazio“, kaže Rašeta, apostrofirajući i – u nizu loših osobina – jednu „blistavu“, a to je – sposobnost za blef. „Vanserijski je hladnokrvan i ostavlja dojam čovjeka koji zna svoj idući potez iako vjerojatno ne zna ni što će napraviti u sljedećih 15 minuta.“

BITKA ZA NASLEĐE: Taj čovjek držao je svih ovih mjeseci Hrvatsku u pat poziciji: nakon što su jedva skrpali vladu sa spomenutim Oreškovićem, za kojega je rijetko tko čuo prije izbora 2015. godine (čovjek dolazi iz farmaceutske industrije, jedno od radnih mjesta je i prodana „Pliva“), Karamarko i HDZ su došli u sukob s koalicijskim partnerom iz „Mosta“, koalicije koja je skupila sve i svašta u svojim redovima. Isti „Most“ je, stajući na stranu desnog HDZ-a, od prvotnih devetnaest mandata – a bili su jezičak na vagi – spao na dvanaest. Na kraju su, nakon rušenja Vlade, pojačali skor onih koji su bili i za raspuštanje Sabora i nove parlamentarne izbore u prvoj polovini septembra.

Karamarka je „pojela“ afera inicirana poslovima njegove žene (znamo ju odavde, bila je nezaobilazna u osnivanju i poslovanju EPH-ove „Glorije“ i još koječemu), ali i njegovim vlastitim aferama. Navodno, nije htio dati „mostovcima“ ništa od sigurnosnih službi, a oni su baš inzistirali. Onda mu se rascijepila i stranka, pa je pitanje tko će biti budući šef, a protiv njega su danas i bivši hadezeovci i aktualni, koji pretendiraju na prijestolje stranke.

S druge strane, ankete govore da je svakim danom svoju stranku koštao pada popularnosti, dok je Zoran Milanović – tek se ritualno obraćajući javnosti s vremena na vrijeme – bilježio rast. No, daleko je septembar i datum izbora.

PUCANJ U PRAZNO: Ima tumačenja da je pad HDZ-a pokušala malkice ublažiti predsjednica, jedina neupitnog mandata trenutno u Hrvatskoj, Kolinda Grabar Kitarović, svojim „unapređenjem odnosa“ dvije zemlje sa mandatarom Aleksandrom Vučićem. Taj pucanj u prazno, tko hoće da vidi, proizlazi iz činjenica: po hrvatskom Ustavu, ona sukreira vanjsku politiku zajedno sa premijerom, kojega – kao ni vlade – nema, pala je prošloga tjedna. Ovaj naš jadac, iako je mogao, još nije formirao vladu i još je tehnički premijer, a tehnički on i vlada mu tehnička ne mogu ama baš nikakve sporazume i ugovore (tu i Kinezi spadaju!) zaključivati. To što su hodili po mostovima, Dalju, Subotici, što su zaobišli Tomislava Nikolića – pardon, s njim je „u paru“ Kolinda GK – ništa dobro donijeti narodima i građanima neće, vidljivo je već i po tom njihovom sporazumu o nekakvom pomirenju (ili kaj god), u kojem se priča o granicama, a ne o stanovima izbjeglih Srba u Hrvatskoj ili stanu porodice Barbalić u radikalskom Zemunu, ili o sudbini nestalih, dok silni kosturi i posmrtni ostaci čekaju na identifikaciju u zagrebačkoj Šalati, a izgovor je (kao i za neiskopane masovne grobnice) u nedostatku novca, kao da za sve to nemaju novce evropskih fondova.

Trebalo bi pozdraviti svaki kulturni razgovor zvaničnika s obje strane, ali kad se to nelegalistički događa između hrvatske „bezvladne“ predsjednice i srpskog „mandatarskog“ premijera, dakle između ljudi koji nisu istog zvaničnog ranga – mada po nacionalizmima koje ispoljavaju jesu, ova thompsonovskog danas, ovaj radikalskog do jučer – opet se moramo zabrinuti.

Uostalom, oni tako nelegitimni za ovaj susret moraju tek sačekati rezultate hrvatskih predstojećih parlamentarnih izbora, da bi svoj spisak lijepih želja (a mnoge fale) doveli u stvarnost.

Ovako, sve je to tek predstava za jednu i drugu javnost, od kojih je jedna izabrala Vučića, druga odbacila desničarenje Karamarkovo bar na trenutak i pitanje je: što će dalje biti?