Specijalno za „Vreme“ iz Berlina
U normalnim uvjetima, to bi zapravo bila dobrodošla reklama – više od 300.000 Nijemaca trenutno, u visokom stupnju emocionalne napetosti, na raznim blogovima i internet-forumima diskutira o Nokiji. No 90 odsto ih se izjašnjava za bojkot proizvoda poznate finske marke.
Najava Nokije da će do kraja proljeća zatvoriti njemački pogon za izradu mobilnih telefona i proizvodnju preseliti u novu članicu Evropske unije, Rumunjsku, izazvala je pravi politički, ali i društveni potres, sve do Berlina: i sama kancelarka Angela Merkel je komentirala „grubost poslodavaca“, te telefonirala šefu koncerna u Finskoj, iako za sada, bez velikih rezultata.
Pogon u njemačkom gradu Bohumu, u rurskoj oblasti, nekadašnjoj privrednoj lokomotivi koja već godinama grca u nezaposlenosti i konjunkturnim problemima izazvanim krizom ugljena i metalne industrije, finski je koncern otvorio prije sedam godina. Uz pomoć gotovo 60 milijuna subvencija iz razvojnih fondova Evropske unije te desetak milijuna iz pokrajinske blagajne za restrukturiranje regije, podignuta je tvornica s 2300 zaposlenih, osiguravajući posao za još nekoliko tisuća drugih, u raznim malim firmama i servisnim pogonima. Nakon dugogodišnje depresije, u kraj se vratilo blagostanje, ljudi su opet počeli vjerovati u rursku oblast, praviti planove za ostanak i budućnost.
Pogon u Bohumu bio je jedan od najuspješnijih među brojnima koje finski proizvođač ima u cijelom svijetu a Nokija je u Njemačkoj uživala imidž naprednog, tehnološki supermodernog i prije svega simpatičnog koncerna – jedna od najvažnijih komparativnih prednosti u oštroj tržišnoj konkurenciji bila je to da su potrošači sasvim vjerovali geslu Nokia connecting People.
Vijest o zatvaranju bohumskog pogona došla je kao grom iz vedra neba, pri čemu se ogorčenost zbog materijalnih gubitaka miješa s razočaranjem i jednom vrstom zlovolje, otrežnjenja koje je više nego samo žaljenje za radnim mjestima. Na svakotjednim demonstracijama u Bohumu ugroženi radnici Nokije ne prijete štrajkovima i radničkom borbom, nego pred kamerama plaču, govoreći o neprospavanim noćima, svi odjednom diskutiraju o granicama neobuzdanog kapitalizma, političari se počinju otvoreno miješati u ekonomiju…
Čak je i vrhovni šef njemačke diplomacije, socijaldemokrata Štajnmajer, Nokiji predbacio „dvostruku igru“: „sa zaposlenima u Bohumu se razgovaralo o planovima za budućnost dok se istodobno u rumunjskom Klužu stvaralo gotove činjenice“.
Uključio se i šef Evropske komisije Barozo, obećavši financijsku pomoć za eventualnu prekvalifikaciju onih koji će u Bohumu ostati bez posla te izričito naglasio da Unija nije financirala nove pogone u Rumunjskoj, „Brisel ne potiče seljenje tvornica unutar Unije“.
Poput Petrijeve posude, slučaj njemačkoj pogona Nokije zapravo demonstrira sve kemijske, ili alkemijske procese ovdašnjeg, ili možda čak zapadnoevropskog privrednog organizma u cjelini: surovi ekonomizam firmi koje su u potpunosti zavisne od još surovije matematike tržišta, lažnu „simpatičnost“ koja se očituje samo u ponašanju prema kupcima ali ne i prema vlastitim namještenicima, granice mehanizma briselskih subvencija, jer unutar Unije zapravo vlada jednaki materijalni darvinizam kao i izvan nje, granice solidarnosti (svakome je košulja bliža od kaputa), granice moći politike i političara, ni intervencija kancelarke Merkel nije zaustavila Nokijine planove… a na kraju i svu apsurdnost cijele situacije.
Jer, usred gužvi oko otpuštanja, Nokija je prije nekoliko dana javnosti prezentirala upravo fantastičnu poslovnu bilancu – sa 7,2 milijarde eura neto zarade, u 2007. je ostvaren plus od 67 odsto u odnosu na 2006, najviše zahvaljujući enormnom rastu prodaje u zemljama u razvoju. U Kini i Indiji svi kupuju tek svoj prvi mobilni, dakle jeftin i ne suviše sofisticiran, upravo takav kakav se ne mora nužno proizvoditi u Njemačkoj u kojoj je radna snaga među najskupljima na svijetu.
Doduše, i njemački potrošači žele kupovati što jeftinije, ali ne po svaku cijenu: po najnovijim anketama, čak je 56 odsto onih koji razmišljaju o kupovini novog, drugog ili trećeg mobilnog telefona i sigurno to neće biti Nokija; zbog Bohuma. I tek je to, a ne demonstracije suradnika, intervencije političara ili prijetnje traženjem povratka subvencija, glavnog menadžera Nokije navelo na nešto kao ispriku. Preplanuli i sigurno fantastično plaćeni Oli-Peka Kalasvuo je čak lično doputovao u Njemačku da bi razgovarao s pokrajinskim političarima. Odjednom se ipak stavlja u izgled zadržavanje dijela pogona u Njemačkoj i govori o „inovativnim rješenjima za budućnost…“
Slučaj Nokija je tako otkrio ne samo ružno lice aktualnog ekonomskog sistema nego i djelotvornu metodu za njegovo poljepšavanje – pritisak potrošača. Još je uvijek riječ samo o kozmetici, ali sve brojniji počinju shvaćati i kolika moć leži u svjesnom kupovanju kako robe tako i politike. I neočekivani uspjeh stranke Ljevice na izborima u čak dvije njemačke pokrajine govori u tom pravcu.
U međuvremenu je pozitivan imidž finske firme sa plus 14 pao na minus 14 bodova, a svoj Nokija telefon je demonstrativno bacio čak i jedan član savezne vlade…
Iz rumunjske perspektive priča, naravno, izgleda drugačije. U okolici Kluža finskoj firmi je besplatno na raspolaganje stavljeno 90 od ukupno 159 hektara, koliko će zauzimati nova tvornica u koju Nokija investira 60 vlastitih milijuna. U Bohumu je, kaže jedan od finskih direktora, na pet odsto proizvodnje koja se tamo ostvarivala, otpadalo 23 odsto ukupnih personalnih troškova, u Rumunjskoj će plaće zaposlenih biti 300 eura… Navodna ponuda finske centrale Bohumcima koji žele i dalje raditi da se presele u Kluž, među njemačkim zaposlenima shvaćena je kao čisti cinizam. Analitičari pokazuju i razumjevanje za Nokiju: odlaskom u Kluž Finci slijede primjer Eriksona i Majkrosofta, koji tamo već imaju svoje istraživačke centre. Osim toga, nezaposlenost je u Klužu već sada ispod tri odsto, kvalificirane snage ima malo, bonus niskih zarada će trajati kratko, i Nokija se, kao i toliki drugi, nalazi na poznatom putu – najprije proizvodnja u Istočnoj Evropi, zatim Azija, Afrika…
U Klužu se, međutim, vesele sadašnjosti i čude Bohumu.
„Imamo razumjevanja za strahove njemačkih posloprimaca, ali ne i za ponašanje njemačkih političara koji nam predbacuju nekorektne metode u privlačenju investicija. Pa mi smo ravnopravna članica Evropske unije“, kaže Marijus Nikoara. Gradonačelnik Kluža, nekadašnjeg Klauseburga, ponosni je vlasnik prvog Nokijinog telefona proizvedenog u Rumunjskoj.
