
Sto godina od rođenja Milovana Đilasa (1911–1995)
Jedini Titov disident
Revolucionari i konvertiti, mučitelji i mučeni, prošlost i sadašnjost sažeti u jednom opusu
Revolucionari i konvertiti, mučitelji i mučeni, prošlost i sadašnjost sažeti u jednom opusu
Jedan funkcioner iz "tog", Titovog vremena, koji je dogurao veoma visoko i pod Slobodanom Miloševićem, na moje pitanje "jesi li tada lagao ili lažeš sada?" ne samo da se nije naljutio, nego se nasmejao i odgovorio: "Pa, tada!" Isto pitanje postavljam svima koji su se tako masovno, preko noći, odrekli jugoslovenstva i postali nacionalisti, porekli sve u šta su se kleli, koji su bezrezervno slavili Tita, a zatim ga pljuvali: Jeste li lagali tada ili sada?
Dok se Slobodan Milošević tek uspinjao putem klasičnog partijskog aparatčika, Borislav je već bio "neko". Porodični poznanici kažu da je prema Slobodanu imao neku vrstu očinskog stava čak i kada je on već postao predsednik Srbije, ali i da su odnosi među njima dugo bili hladni zbog Slobodanovog braka sa Mirjanom Marković
Građenje Gazele, Brankovog mosta, novosadskog mosta Sloboda, avalskog TV tornja, HE "Bajina Bašta", "Đerdapa", obrenovačke termoelektrane, RHK "Trepča Zvečan"; šta je Dženeralelektrik tražio na Kosovu i kako su sa kapije fabrike "Goša" u Smederevskoj Palanci skinuli četiri plava slova
Deset godina posle oktobarskog puča 2000. godine, koji je, bez sumnje, najveća prevara učinjena srpskom narodu u dvadesetom stoleću, ne prestaje satanizacija Slobodana Miloševića i njegove porodice
Iako većina političkih izjava koje ostaju upamćene najčešće služi podsmehu i sprdnji, nijedna od njih ne ostaje u kolektivnom pamćenju slučajno. One moraju da sadrže nešto što, bar nesvesno, pogađa i dotiče većinu
Ubistvo pešaka koji je pretrčavao autoput još jednom je uperilo svetla ka najčuvenijem svedoku pokajniku srpskog kriminala, ali, kao i do sada, niko ne očekuje da će on videti ćeliju bilo kog zatvora u Srbiji. Vlasnik ergele trkačkih konja, građevinski preduzetnik, veleposednik u Sremu, Buha se ponaša kao da se ništa nije dogodilo i svoj "novi život" zapravo nastavlja sa onim novcem koji je stekao u sumnjivim poslovima u poslednjih dvadesetak godina
Da li je DOS imao svoje "vojno krilo"? I, ako jeste, ko ga je činio i kako je bilo organizovano? Odnosno, da li je Srbija bila na pragu građanskog rata
"Počinjemo od najgorih, a to su pripadnici Zemunskog klana, koji su osuđeni za najteža krivična dela, a sigurno će se jednog dana postaviti i pitanje lica koja su počinila ratne zločine", kaže član Komisije za odlikovanja Slobodan Homen
Kad neko već dobije jedinstvenu kaznu od četrdeset godina robije, šta mu preostaje? Da piše knjige, da se tužaka iz puke dosade, da iz zatvora pakuje razne intrige i vodi poslove; da snuje o bekstvu, naravno. Običan robijaš teško da može sve to zajedno. Milorad Legija Ulemek, međutim, ima sve pretpostavke: organizacionu i medijsku infrastrukturu van zatvora, obožavaoce, simpatizere, advokate i porodicu; političke pristalice; i svoje drugove, bisere rasute po celom svetu – od Zabele do Australije
Rad na pronalaženju i hapšenju deset najpoznatijih lica sa poternica je – barem što se naše javnosti tiče – sve samo ne jasan i koordinisan. Ostaje da budemo strpljivi i nadamo se uspehu organa gonjenja
Iz knjige Vidosava Stevanovića Dnevnik samoće (1988–90 i 1991–93) izabrali smo nekoliko detalja: o jednoj poruci Dobrice Ćosića Ivanu Stamboliću iz 1986; o kafkijanskoj atmosferi i euforiji pobednika posle Osme sednice 1987. u kojoj su počeli bes i pad; o partijskoj istrazi povodom humoreske "Gojko i Savle"; o sudbini Dragiše Pavlovića političara koji je prvi suprotstavio Slobodanu Miloševiću; o beogradskoj čaršiji; o tehnologiji obračuna; o masovnoj opčinjenosti vođom i ostrakizmu njegovih oponenata – i o pitanju Slobe Miloševića: "Imaš li ti moj broj telefona? Zašto se onda ne javljaš?
Mislim da Bogdan nije umeo da oprosti svojoj Srbiji i svom Beogradu ni kad su se promenili, jer ih je isuviše voleo
Najpre zbog sudije Maje Kovačević-Tomić, a potom i svojevrsne naslednice njenog predmeta, sudije Mirjane Ilić – pokazuje se da vera u pravdu ipak – uprkos brljivoj reformi pravosuđa – ima nekog smisla
Kakve su sličnosti i razlike između sajtova "Peščanika" i "Nove srpske političke misli" i kako "Vreme" da zaštiti svoju intelektualnu svojinu
Kuda s lešom? To pitanje, dozlaboga banalno u kriminalističkim romanima i filmovima, nije mali problem u stvarnom životu pravih ubica, kako pokazuje policijsko iskustvo. U načelu, bez leša je teško optužiti nekoga za ubistvo, mada se događalo zbog pouzdanih svedoka i drugih dokaza. Taj mračni problem kriminalci rešavaju na razne načine
Ako je ova nevelika odšteta porodici Stambolić početak ispravljanja posledica zločina iz nedavne prošlosti, to valja pozdraviti. Ako je to tek incident s kojim se Država izvlači od odgovornosti za svoje zločine, možda smo napaćenim Stambolićima kupili malo tišine i zaborava koje kao porodica nakon svega zaslužuju, ali nismo kupili tišinu i zaborav za ostale žrtve čiji najbliži još čekaju naše priznanje da ih još boli ono o čemu mi danas i ovde, kao saučesnici Države, još uvek ćutimo
Od onih socijalista koji su sada deo vlasti, neko Miloševićevu fotografiju drži na zidu, neko ritualno jednom godišnje ode do Požarevca, a jedni i drugi se trude da Miloševića što ređe pominju, ali svi ističu da dobro sarađuju i lako se dogovaraju sa onima sa kojima sada vlast dele
Kada je ubijen, Arkan je imao četrdeset osam godina i devetoro dece. Govorio je najmanje tri svetska jezika i proveo bar deset godina u zatvoru. Bio je jedan od najpoznatijih svetskih paravojnih komandanata i najmoćniji mafijaški šef u regionu. U trenutku smrti, Arkan je bio lice sa crvene poternice Interpola i Tužilaštva Haškog tribunala
"Pred našim očima, na nama su se in vivo igrali sa tezama, dokumentima, implementacijama, ingerencijama, konstruktima, projektima, netvorcima… I mi bismo promišljanjem takvog jednog iskustva imali šta da kažemo i toj Evropi. Nije naš brend neki kajmak ili maline. Naš brend je iskustvo svedoka. Jer mi možemo da pomognemo da se ono što se ovde desilo ne desi više nikome nikada"
Do danas nismo, mi kao javnost, kao građani, dobili odgovor zbog čega su i sudsko i tužilačko vrhovno tijelo svoj rad proglasili kao tajnu i zašto nam – kao niti inače – nisu dostupne biografije onih koji su plaćeni iz naših džepova, a koji bi trebalo da brinu o našim pravima. Upravo odatle i sumnje u ove najnovije liste dobrih i dostojnih tužilaca i sudija
Na pitanja o naših dvadeset izgubljenih godina ("Vreme" br. 964, 25. jun 2009), postavljenih povodom dvadesete godišnjice mitinga na Gazimestanu 1989, na kome je Slobodan Milošević ustoličen za nacionalnog vožda, većina čitalaca "Vremena" upušta se u detaljnu i veoma uravnoteženu analizu uzroka tog sunovrata. Završavamo seriju delovima odgovora Slobodana Milića, Saše Mitrovića i Vladimira Oke. Redakcija "Vremena" će nastojati da ohrabri čitaoce da i o drugim temama iznesu svoja gledišta. (Priredio: M. M.)
Prošlo je dvadeset godina otkako je Slobodan Milošević na Gazimestanu 28. juna 1989. na milionskom mitingu povodom šeststote godišnjice Kosovskog boja aklamovan za srpskog vođu; više od dvadeset tri godine otkako je 24. aprila 1987. u Kosovu Polju izrekao rečenicu: "Niko ne sme da bije narod"; deset godina otkako je, posle bombardovanja Srbije 1999. i potpisivanja Kumanovskog sporazuma, narodu "čestitao mir"; još malo pa devet godina od njegovog pada s vlasti; osam godina od njegovog izručenja Haškom sudu; više od tri godine od njegove smrti u ćeliji Haškog tribunala 11. marta 2006; a još malo pa godinu dana od potpisivanja DS–SPS Deklaracije o političkom pomirenju i zajedničkoj odgovornosti za ostvarivanje vizije Srbije kao demokratske, slobodne, celovite, ekonomski i kulturno razvijene i socijalno pravedne zemlje... Procenjujemo da su se strasti dovoljno smirile da bi se razložno govorilo o udesu koji je zahvatio milione ljudi i ostavio pečat na generacijama. Redakcija "Vremena" bi rado objavila gledišta čitalaca o zbivanjima u protekle dve decenije povezanim s njegovom vladavinom
(Radomir Marković: "Kazna bez zločina"; privatno izdanje, 238 strana; Beograd 2009) Radomir Marković strpljivo gradi u svojoj knjizi jednu ambicioznu, mada klimavu političku konstrukciju: on je, naime, žrtvovan da bi se preko njega došlo do Slobodana Miloševića; tačnije, žrtvovan je i upropašćen upravo zato što je odbio da optuži Miloševića, a lepo su mu nudili sve. Prepošteni Radomir sve je odbio i pao žrtvom najmračnijih mahinacija zlih ljudi, sve zbog obraza, časti i profesionalizma