Portret savremenika – Oli Ren
Babica balkanskih integracija
Odlaskom Olija Rena balkanske zemlje gube dragocenog saveznika na evropskom putu
Odlaskom Olija Rena balkanske zemlje gube dragocenog saveznika na evropskom putu
Šest godina posle Šešeljeve predaje Hagu i dve godine posle početka suđenja, izvesno je jedino da ničeg izvesnog nema. Presuda za nepoštovanje suda samo je epizoda koja ništa ne menja na stvari. Baš kao i februarski prekid suđenja, ona bi mogla da pomogne Tužilaštvu da se koliko-toliko sabere, ali i da doprinese Šešeljevoj samouverenosti koje ni do sada nije manjkalo
Na pitanja o naših dvadeset izgubljenih godina ("Vreme" br. 964, 25. jun 2009), postavljenih povodom dvadesete godišnjice mitinga na Gazimestanu 1989, na kome je Slobodan Milošević ustoličen za nacionalnog vožda, većina čitalaca "Vremena" upušta se u detaljnu i veoma uravnoteženu analizu uzroka tog sunovrata. Završavamo seriju delovima odgovora Slobodana Milića, Saše Mitrovića i Vladimira Oke. Redakcija "Vremena" će nastojati da ohrabri čitaoce da i o drugim temama iznesu svoja gledišta. (Priredio: M. M.)
Kada od nečije smrti prođu 63 godine, teško je naći razlog da se ta godišnjica obeleži na neki poseban način, ma kako smrt bila misteriozna, značajna i tragična. Ipak, 63. godišnjica streljanja generala Dragoljuba Draže Mihailovića ostaće upamćena po dve stvari: po tome što je na parastosu na Ravnoj gori bilo jedva pedesetak ljudi i što je venac na spomenik Draži Mihailoviću položila delegacija Bezbednosno-informativne agencije
"Bilo bi previše nejasnoća kada istina ne bi imala vidljivih oznaka", rekao je francuski filozof Paskal (1623–1662). I posle četiri veka ova misao nas kristalno jasno podseća da se istina ne da sakriti, uvek ostavlja trag i pre ili kasnije savremenici ili potomci otkriće je, sagledati, i po njoj suditi o našim delima i nama samima
Na pitanja o naših dvadeset izgubljenih godina ("Vreme" br. 964, 25. jun 2009), postavljenih povodom dvadesete godišnjice mitinga na Gazimestanu 1989, na kome je Slobodan Milošević ustoličen za nacionalnog vožda, većina čitalaca "Vremena" koji su se odazvali na tu anketu, upušta se u detaljnu i veoma uravnoteženu analizu uzroka tog sunovrata. Odgovore koje ne objavimo u štampanom, dostupni su u našem elektronskom izdanju. Od mnogih obimnih pisama koja su stigla u redakciju, u prethodnom broju smo objavili delove dirljivog dnevnika naše čitateljke Kose Pakuševskij – o danima koji teku i nose strepnje, rastanke, bolesti, oskudicu i poneku radost u smutnim vremenima; i beleške Gorana Vladisavljevića – o tome kako je njegov otac jednom, 1987, došao kući sa posla i rekao: "Sutra vozim Slobodana Miloševića u Grčku!" U ovom broju objavljujemo odgovore Milana Dinića (23 godine), studenta četvrte godine politikologije na Fakultetu političkih nauka, koji, zbirno, čine celovit esej o tom, ali i o sadašnjem vremenu. (Priredio: M. M.)
Na izložbi "Smrt u trezoru" izloženi su predmeti koji su svojevremeno poklonjeni Titu, a koji su za različite namene potraživani u periodu od 1992. do 2009. Međutim, trezor iz kojeg su pozajmljeni tek čeka da bude otkriven
"Zar je išta od toga važno naposletku svega?", piše naš čitalac Branislav Poledica u odgovoru na pitanja o naših dvadeset izgubljenih godina ("Vreme" br. 964, 25. jun 2009), postavljenih povodom dvadesete godišnjice mitinga na Gazimestanu 1989, na kome je Slobodan Milošević ustoličen za nacionalnog vožda. Većina čitalaca koji su se odazvali na tu anketu, međutim ne misli tako i upušta se u detaljnu i veoma uravnoteženu analizu uzroka tog sunovrata. Od mnogih obimnih pisama koja su stigla u redakciju "Vremena", u našem štampanom izdanju, za početak, biramo dve lične ispovesti, zato što one upečatljivo i autentično, bolje od svake analize, govore o drami tog vremena. To su delovi dirljivog dnevnika naše čitateljke Kose Pakuševskij o danima koji teku i nose strepnje, rastanke, bolesti, oskudicu i poneku radost u smutnim vremenima; i beleška Gorana Vladisavljevića o tome kako je njegov otac jednom, 1987, došao kući sa posla i rekao: "Sutra vozim Slobodana Miloševića u Grčku!", i kako su šest godina kasnije u Japanu pomešali prezime Milošević i Vasiljević.
Nastavak u sledećem broju "Vremena".
Širi izvodi iz sadržaja ankete dostupni su na ovom linku
(Povezani članci (sa strane) – "Vox populi")
Od početne i tradicionalne svrhe carine – ubiranja prihoda za državu ili feudalca – u današnje vreme došlo se do podjednako značajne, ako ne i značajnije uloge: carina je sve više sastavni i neizbežni deo integralne kontrole granice kao dela borbe protiv prekograničnog organizovanog kriminala, terorizma, pranja novca, ali u zaštiti zdravlja i opšte bezbednosti
Prošlo je dvadeset godina otkako je Slobodan Milošević na Gazimestanu 28. juna 1989. na milionskom mitingu povodom šeststote godišnjice Kosovskog boja aklamovan za srpskog vođu; više od dvadeset tri godine otkako je 24. aprila 1987. u Kosovu Polju izrekao rečenicu: "Niko ne sme da bije narod"; deset godina otkako je, posle bombardovanja Srbije 1999. i potpisivanja Kumanovskog sporazuma, narodu "čestitao mir"; još malo pa devet godina od njegovog pada s vlasti; osam godina od njegovog izručenja Haškom sudu; više od tri godine od njegove smrti u ćeliji Haškog tribunala 11. marta 2006; a još malo pa godinu dana od potpisivanja DS–SPS Deklaracije o političkom pomirenju i zajedničkoj odgovornosti za ostvarivanje vizije Srbije kao demokratske, slobodne, celovite, ekonomski i kulturno razvijene i socijalno pravedne zemlje... Procenjujemo da su se strasti dovoljno smirile da bi se razložno govorilo o udesu koji je zahvatio milione ljudi i ostavio pečat na generacijama. Redakcija "Vremena" bi rado objavila gledišta čitalaca o zbivanjima u protekle dve decenije povezanim s njegovom vladavinom
"Između gradova"; VREME 959
Bolje manje, a bolje: ima li Danajskog dara u Bajdenovom reset dugmetu
Ovih dana navršava se dvadeset godina od osnivanja OK kanala, po mnogim mišljenjima prve nezavisne televizije Jugoslaviji, koja je za samo 28 dana uzburkala javnost i uznemirila duhove na tadašnjoj političkoj i medijskoj sceni. Dve decenije nakon tih uzbudljivih majskih dana, o nastanku i nestanku OK kanala za "Vreme" piše Radoman Kanjevac, glavni i odgovorni urednik te televizije
Svoje pacove pustili su da se trebe među sobom, sasvim darvinistički. Kad im se reklo da ubiju, nisu pitali "zašto?", nego "koga?"
Radmila Hrustanović, pomoćnica gradonačelnika Beograda, na otvaranju "Noći kupovine" (BETA)
Mada se po ko zna koji put potvrdilo da put iz dedinjskih vila često vodi ka zatvoru, mitsko brdo je očigledno još uvek statusni simbol, mesto prema kome će biti usmeren gnev i nekih budućih demonstranata
"Ne vodi se računa o tome da socijalna dimenzija ima i makroekonomsku ulogu – razlog zbog čega imate socijalni sistem nije samo da ljudi ne umiru od gladi već zato što kada se uđe u recesiju, država želi da ima ljude koji troše"
Biografiji Danice Drašković ne manjka holivudskog šmeka. Ima tu puno tragedija, ljubavi, upornosti, strasti, životne energije, ali i intriga i misterija. Članstvo u Upravnom odboru NIS-a samo je crtica u nečemu što bi i bez toga bilo više nego živopisno
Ako su, kao što godinama tvrdi hrvatska strana (u poslednje vreme sve više i srpska), srpski i hrvatski potpuno različiti jezici, u čemu je onda usluga – kad svu dokumentaciju za pristupanje EU koju Zagreb nudi Beogradu, sada valja prevesti sa hrvatskog na srpski – pitali su neki hrvatski mediji, povodom činjenice da se Beograd zahvaljivao na daru, a Zagreb zadovoljno primao zahvalnice
Niko, naravno, predsedniku Srbije ne može osporiti pravo da se na izborima kandiduje, pa ni da pretenduje na višu, federalnu funkciju. Svejedno, nisam u stanju da sebi predstavim mentalni sklop čoveka koji traži nagradu od naroda koji bi morao da preklinje za oproštaj
Uz medijsku podršku i pomoć raznih stručnjaka, premijer je, međutim, prvo pokušao da smiri javnost i dočara sva moguća vađenja i rezervne izlaze u situaciji kada se već zemnja našla izložena tolikim nepravdama. Nametnuto je pitanje kako preživeti sankcije, kao da je reč o elementarnoj nepogodi, a one su uvedene da bi nas navele na pitanje: zašto? Zbog koga?
Od svih mogućih srpskih poteza na Kosovu, ono što sigurno ne dolazi u obzir jeste da će Milošević ikada sesti za sto s Ibrahimom Rugovom. To bi mu ličilo na jedan od onih užasnih snova koji ponekad sanja odrastao čovek: kako se ponovo vratio u osnovnu školu i sedi u klupi s decom
Uzevši stranku u ruke posle teških i potmulih kadrovskih sukoba kroz koje se provukao svojim lukavstvom i političkim talentom, Ivica Dačić našao se pred teškim zadatkom. Trebalo je – na duži rok – prekoračiti taj vremenski, generacijski jaz između penzionera-slobista i onih mlađih birača koje treba privući
Navršilo se 20 godina izlaženja "Republike", glasila građanskog samooslobođenja, čiji je moto "protiv stihije straha, mržnje i nasilja". Posle 400 redovnih i oko 100 vanrednih brojeva "Republike" i preko 30 knjiga s prilozima oko 3000 autora, list objavljuje sledeću belešku: "Mahom je poznato i kroz šta smo sve prolazili, kao zemlja i ljudi. Ne znamo pak kakva je korist od našeg dosadašnjeg rada, a još manje čemu ubuduće možemo da se nadamo." Potpis N. P. – Nebojša Popov, osnivač i glavni urednik "Republike". Mi iz "Vremena" verujemo da odgovor na prvi deo tog pitanja mora ukazati na dalekosežni značaj u "Republici" blagovremeno i "protiv vetra" objavljenih temeljitih analiza srpske strane rata, socijalnog i moralnog sunovrata devedesetih i društvenih sukoba u drugoj polovini XX veka. Umesto kurtoazne zahvalnosti za taj intelektualni i moralni podvig, koja bi mogla ličiti na neku novu "partizanštinu", i "solunaštvo", pa tako i uvrediti ukus ovog savesnog i skromnog istraživača naše zbilje, iz "Republike" prenosimo velike delove analize krize radne etike u Srbiji, naizgled običnu mirnodopsku temu, u uverenju da upravo ona ukazuje kako temeljnost može da učini mnogo za ljudsko dostojanstvo, pa možda krije i odgovor na pitanje: "Kakva je korist od našeg dosadašnjeg rada?" (Priredio: M. M.; Oprema i međunaslovi redakcija "Vremena")
"Uvek sam bio za kompromise, ja sam muzičar po vokaciji, nisam policajac", Jovica Stanišić u razgovoru sa haškim istražiteljima 19. novembra 2001.
Strategija sudije Žan-Kloda Antonetija prema Šešelju, ako se tako uopšte može nazvati, najsličnija je nekadašnjem pristupu Nevila Čemberlena prema Adolfu Hitleru: udovolji svakoj njegovoj želji i sve će se lepo završiti