Bolje je da ne potegnem pitanje kom narodu pripada junak koji je Beograd odbranio od Turaka, Srbi ga poštuju kao Janka Sibinjanina, Mađari kao Hunjadi Janoša. Ja mislim da je bio Rumun, ali nema nikakve sumnje da je bio otac velikog mađarskog kralja Matije Korvina
"Nakon izbijanja afere sa plakatom za turneju Laboratorije zvuka 1982. zbog koga sam bio osuđen na 40 dana zatvora, moj brat Bata je odlučio da Vilmoš Kauboj, u kome su neki prepoznali karikaturu Tita, ne nastupa više sa nama. Slučajno sam posle toga sreo Vilmoša u gradu i on me kroz plač pitao: ‘Zašto ja više ne mogu da nastupam sa vama?’ Rekao sam mu da je to jako komplikovano da mu objasnim, ali da je nama strašno žao i da nastupe s njim pamtimo kao izuzetan period i da ga i dalje volimo. Umro je 1992, u zimu. Svi su bili ‘zauzeti’ pa sam ja otišao na sahranu i održao mu posmrtni govor. Na sahrani smo bili Cigani i ja, što samo potvrđuje teoriju da je čovekov život po sebi tragedija – glavni junak uvek umire na kraju"
Novo pominjanje albanskog ujedinjenja nije pojačalo dramu na Balkanu, ali vraća sećanje na jedan veoma dugi istorijski etničko-politički sukob. Da li je to izborni trik ili neki lakmus test? Da li se koncept Velike Albanije slaže s takozvanim nacionalnim evropejstvom
"Dobra slika o kazinu se zasniva na pouzdanosti, a svojim gostima moramo obezbediti sigurnost i pružiti fer igru. To je jedini način da se održi takvo poslovanje"
Đinđićeva glavna ideja je bila kako Srbiju izvući iz zaostalosti. U nekim stvarima je bio prebrz, često donosio ishitrene zaključke; bio je energičan, gnevan na našu zaostalost i opsednut namerom da modernizuje Srbiju
U toku prošle 2012. godine, pojavile su se tri nove izuzetno zanimljive knjige o Ivi Andriću. Dve je objavio Službeni glasnik: knjigu Angažovani Andrić 1944–1954 napisali su Ratko Peković i Slobodan Kljakić, dok je Dušan Glišović autor knjige Ivo Andrić, Kraljevina Jugoslavija i Treći rajh 1939–1941. Naposletku, Akademska knjiga objavila je delo Žanete Đukić-Perišić pod naslovom Pisac i priča s podnaslovom "Stvaralačka biografija Ive Andrića". Svaka od njih je na svoj način značajna i vredna, no ako ih čitamo jednu za drugom približiće nam posebno snažno, nekom začudnom sinergijom, jednog Andrića kog ranije nismo znali
Krugovi neće ujediniti Beograd, niti će Srbiju učiniti boljom zemljom. Bolji neće postati ni ljudi koji su, okamenjeni i potreseni, izlazili s premijere. Neće se ništa promijeniti ni nakon skorašnje trebinjske premijere, ni nakon što film na ljeto i s jeseni prođe Sarajevom, Pulom i Zagrebom. Ne bi se promijenilo ni kada bi, nekim čudom, svih dvadeset i četiri milijuna ljudi (ima li nas već toliko?), bivših Jugoslavena, danas Regionalaca, vidjelo Krugove. Znamo kakvi su u svakome čovjeku obrambeni mehanizmi pred Zlom, kako se prežive i ratovi, i ratne strahote, i koncentracijski logori, svi ti naši jasenovci, jadovna i dretelji, sve te naše manjače, omarske i trnopolja, ali su uvijek veći i snažniji obrambeni mehanizmi pred Dobrom, pred onim Dobrom koje bi nas moglo uputiti na to da budemo skrušeni i odgovorni, ili, kao što je u svojoj proročanskoj pjesmi napisao Milan Milišić: "Da ne budemo više jedni, nego drugi. Da prignemo koljeno, da izgovorimo stihove za pomirenje."
Kroz porušeni Prozor prolazili su partizani, mladi tek stasali momci i devojke: u opancima i poderanim cokulama; u seljačkim gunjevima i delovima uniformi okupatorskih i kvislinških trupa; sa puškama i drugim oružjem svih kalibara i sistema. Išli su u kontranapad na Nemce i ustaše. Šef partizanskog saniteta Gojko Nikoliš piše: "Prolazi kolona pokraj kuća, a ranjenici je ispraćaju pjesmom i poklicima. Odmiče kolona uz brdo, a mene steže za grlo"
Čuli ste za Titovo naređenje: Prozor mora pasti? Trebalo je zaustaviti neuporedivo jače njemačke, ustaške, italijanske i četničke jedinice kako bismo omogućili proboj partizana prema Jablanici i Neretvi. Prozor je bio opkoljen bunkerima i žicom. Bitke su vođene bukvalno za svaku ulicu. Oslobađali smo jednu po jednu... Luka Vučinić i ja smo prvi ušli u Prozor. Leševi svuda oko nas, zapaljene kuće... Išli smo krvavim ulicama kao u bunilu, zaboravljajući da je grad još uvijek pun neprijateljske vojske
Dačić u Briselu pregovara s Tačijem, Vučić ide u Berlin da razgovara s nemačkim ministrom spoljnih poslova Gvidom Vesterveleom, ministrom odbrane Tomasom Macijerom i drugima. Tu je negde i Amerikanac Riker. Vladajuća koalicija ulazi u petu rundu nove serije kosovskih pregovora i paralelno s tim lobira da Evropska komisija 15. aprila odluči da Srbija 2013. otpočne pregovore o priključenju
Zašto Državna lutrija ne upriliči nagradnu igru: u vreći pod kojim rednim brojem su netaknute plate J. B. Tita? U kojoj valuti je Maršal primao LD?
Među klubovima iz jugoslovenske fudbalske "velike četvorke" Hajduk je imao geografski najrazuđeniju navijačku bazu i također – kako bi se danas reklo – najmultietničkiju. Nijednom klubu crvena zvezda na grbu nije bolje stajala, čak ni Crvenoj zvezdi. Kažu da je Smoje demonstrativno prestao ići na Hajdukove utakmice nakon što je zvezda skinuta sa Hajdukovog grba. Znao je Smoje da je zvezda sa Hajdukovog grba i zvezda iz stihova Tina Ujevića i Krste Jurasa ista zvijezda previsoka. Ta je zvezda simbol jugoslovenske Dalmacije na istorijskoj vertikali koja ide od Matije Bana i Tina Ujevića preko Miljenka Smoje i Frana Cetinića pa sve do Arsena Dedića i Igora Mandića
"Nisam odrastao kao ostala deca; odrastao sam na filmu. Za razliku od ostalih, nisam, recimo, imao đačke ekskurzije, nisam prolazio kroz one faze odrastanja i školovanja kroz koje su prolazili moji vršnjaci. Naprosto, nisam iživeo radost igranja sa decom; uvek sam nekud žurio; kao da sam hteo da budem na dva mesta istovremeno. A to za dete ume da bude veoma naporno. Verujem da je moj način odrastanja bio brži, direktniji, suroviji... I tu postoji mnogo praznina"
"Čak i ta državnost, prvo, nije do kraja ostvarena, a drugo nije donijela nešto što bi čovjeku omogućilo ličnu sreću, tako da smo ovdje pred jednim duboko uzburkanim duhovnim stanjem na obe strane. Kao episkop, ovdje primam i Albance i Srbe i sa svima razgovaram, i kod svih osjećam žudnju za nečim stabilnim, što se ne mijenja, što čuva ljudske vrijednosti i vrline bez pogovora, da ne mogu da se mijenjaju s vremenom"
Dok se u istraživanju mladih u Srbiji otkriva visok nivo nezadovoljstva sopstvenim finansijskim položajem i snažan osećaj nedostižnosti poželjnog i potrebnog za normalan život, izjave slovenačkih studenata su u velikoj meri drugačije
Jugoslavija je, u kursadžijskoj perspektivi, politički predmet analize, a ne frajerski drangularijum koji ovih dana dobro kotira na berzi jugonostalgije
"Praxisa" danas nema niti ga može biti. Drugačija su vremena i kontekst je različit. Čini se, ipak, da strahovanja dežurnih ideologa (zapravo njihovih nalogodavaca) od toga "zmajeva sjemena" s protokom vremena nisu umanjena. Možda to nešto govori o potencijalu koji se u neka minula vremena razvio u jednoj svojedobno marginaliziranoj i onemogućenoj zajednici. A možda je u pitanju tek preventivna paranoja. Ili paranoja naprosto. Kako bilo, knjiga Božidara Jakšića ostaje nezaobilazna literatura za sve koji bi bez predrasuda htjeli vrednovati misaone dosege filozofije i društvene teorije u Drugoj Jugoslaviji
Najočiglednija besmislica je Midžićeva teza o sahrani jedne (monarhističko tradicionalističke) Jugoslavije, čiji je simbol u pozitivnom i negativnom smislu bio Crnjanski, i rođenju druge, ristićevske socijalističko-internacionalističke, da bi potom tvrdio da Jugoslavija nije ni rođena?! To je svakako zbog toga što je ristićevska generacija svojom ideološkom opijenošću u temelje te "nerođene" (nadrealističke?) Jugoslavije ukopala i uređaje njenog samouništenja
U reagovanju na moj tekst Midžić izjednačava Mladu Bosnu i Sarajevski atentat sa VMRO-ustaškom zavjerom i atentatom u Marseju. Iste su to stvari, kaže Midžić, samo što Vladu Černozemskog Crnjanski i Bazdulj ne bi glorifikovali. (To za glorifikaciju je tačno.) Iz ovog izjednačavanja proizilazi sve ostalo: Midžićevo pristajanje uz maksimu da je svaka (realno postojeća) Jugoslavija zapravo Srboslavija odnosno izjednačavanje jugoslovenstva kojeg simbolizuje, recimo, Miloš Crnjanski (ili Andrić ili čak Njegoš) sa velikosrpstvom i sa četničkom kamom. Uvođenje kame je najtelalskiji momenat u Midžićevom reagovanju; on koji ne vidi kontinuitet između dviju Jugoslavija, htio bi maltene da poveže Crnjanskog sa Srebrenicom
"Ključni nesporazum među narodima u regionu detektuje se u dijagnozi prirode sukoba devedesetih. Da li je to bio građanski rat ili je bila agresija? Teza da je bio građanski rat ne samo da je istinita, već garantuje pomirenje bez kojeg nema napretka na ovim prostorima. Teorija da je bila agresija garantuje nove sukobe. ‘Međunarodnoj zajednici’, sili koja mešetari posljednjih 300 godina na ovom prostoru, direktno je u interesu da se na Balkanu nikad ne zakopaju ratne sjekire. Otuda njihovo insistiranje na tome da je bila agresija biva logično i razumljivo. To je osnovno ishodište posljednjih presuda Haškog tribunala. Da nikad ne dođe do pomirenja"
U Muzeju istorije Jugoslavije prvog decembra, na rođendan prve Jugoslavije, otvara se izložba "Jugoslavija od početka do kraja". Ove nedelje pada i dvadeset deveti novembar, Dan Republike, rođendan druge Jugoslavije. U naše vreme priča o Jugoslaviji pokušava da se liši svakog političkog sadržaja. A u politici je ključ, politika je krucijalna dimenzija jugoslovenske ideje i jugoslovenskog projekta. Nije se Jugoslavija sastavljala zbog kinematografije, popularne muzike ili fudbala, sastavljala se iz političkih razloga. Biti subjekt, biti slobodan, biti (politički) faktor, ne biti kolonija, ne biti resurs, ne biti okupiran – zbog toga se sastavljala Jugoslavija. Sve drugo dolazi posle
"Za rođendan od pobratima, pisca Klerka Hafekera i scenariste filma Dezerter u kome je igrao kauboja, Bekim je na poklon dobio pištolj. Dino de Laurentis mu je, sećam se, objasnio da bi svaka filmska zvezda u svojoj karijeri morala barem jednom da odigra ulogu kauboja; tako je Bekim otišao u Španiju. Odatle se vratio sa tim pištoljem, veoma lepo dizajniranim. Ako čovek pažljivo pročita pesmu na kraju Bekimove knjige... Bože, doživela sam šok! Dobro, čitala sam je i pre. Ali, tek kada je otišao, shvatila sam da je zapravo sve naslutio.
Nebeska plućna krila su usisala moju zvezdu
Otpljunuće je kao ugljenisani metak
Ugarak
Kao otpadak...
Svi simboli završetka njegovog života sadržani su u toj pesmi"
Albanija je sve do raspada Jugoslavije i formiranja malih državica bila najmanja zemlja na Balkanu i jedina islamska država. Tek je početkom 20. veka prestala da bude geografski pojam i bila priznata kao nezavisna država
Ovo je zaista novo: podrška poljoprivrednoj proizvodnji više neće da bude kako se kom ministru (poljoprivrede) ćefne, već će da bude uređena zakonom, ako bude usvojen
"Mojim prelaskom u Zvezdu, Budućnost je, osim postavljanja reflektora na gradskom stadionu, dobila i veliko obeštećenje. Pored toga, Miloš Slijepčević je pristao i na to da, u sklopu mog prelaska u Zvezdu, Robne kuće Beograd preuzmu titogradsku fabriku tekstila Titeks, sa sve magacinima prepunim Titeksovih džempera i ostale garderobe. Smiješno zvuči, znam, ali, vjerujte, čak i u odnosu na ugovore koje potpisuju današnji fudbaleri, moj ugovor sa Crvenom zvezdom nije bilo tako loš"
Prva javna termoelektrana, prva električna centrala, prva automatska telefonska centrala, udobniji prevoz za Beograđane, blještavi sjaj pozornice Narodnog pozorišta u Beogradu i mnogo entuzijazma
Program obavezne obuke budućih vozača propisan Pravilnikom o teorijskoj i praktičnoj obuci kandidata za vozače, gotovo je identičan onom od pre pola veka, uključujući i obaveznu obuku za pružanje prve pomoći, samo što tada to nije koštalo koliko dve-tri prosečne plate
