
Na početku karijere
Kreativna zanimanja opstaju
O čemu razmišlja, kako piše i šta vrednuje najmlađa generacija naše dramaturške i scenarističke scene
O čemu razmišlja, kako piše i šta vrednuje najmlađa generacija naše dramaturške i scenarističke scene
Kako i o čemu razmišlja najmlađa generacija domaćih reditelja
U modi televizijskih serija, prirodno je setiti se onih starih, rado gledanih, uglavnom boljih od sadašnjih, i njihovih autora. Recimo, Ace Popovića i serije Ceo život za godinu dana
"U Elektri, kao i u svakoj složenoj formi književnosti i pozorišta kakva je tragedija, nemoguće je pronaći krivca u jednom čoveku ili jednom motivu. To je ono što tragediju čini umetnošću, a ne ponavljanjem života na sceni"
Ja sam Branimir Milovanović. Početkom 2013. godine proveo sam 26 dana u Mjanmaru, upoznajući, fotografišući i snimajući ljude i život oko sebe. Ovo je moja priča o zemlji u kojoj se, u velikim gradovima ili selima u planinama, pored puta se mogu naći ćupovi sa svežom vodom koju svakoga jutra neko donese za slučaj da putnik, koji tuda naiđe, bude žedan
"Postoji veliki prostor između nauke i tehnologije sa jedne, umetnosti i dizajna sa druge i humanistike i društvenih nauka sa treće strane, a postoje i velike društvene i tržišne potrebe za ljudima koji mogu da funkcionišu negde tu između", kaže za "Vreme" Uroš Krčadinac
Izbeglice i azilanti gosti na operskoj predstavi ovogodišnjeg BUNT-a, nov primer kako spojiti kulturu i svakodnevicu
"Mi studenti stalno pričamo o profesorima, ali nikad se nije desilo da nam se mišljenja toliko poklope kao kad su u pitanju njegova predavanja i njegov odnos prema studentima. Medenica predaje celom fakultetu, a poznaje svakog od nas", kaže Mina Ćirić, studentkinja dramaturgije
Pokušaj "uklanjanja" Ivana Medenice s FDU nije samo osveta povređenih sujeta nego i deo najstarijeg srpskog kontinuiteta: borbe između ljubitelja promaje i buđi
Nemoguće je govoriti o Bitefu izvan konteksta u kome je nastao, on je bio izuzetna pojava, ali i deo tadašnjih političkih i društvenih okolnosti – kaže Borka Pavićević, koja je deo prvih decenija Bitefa
"Rešili smo da na libansku predstavu, i zbog teme i zbog nepostojanja jezičke barijere, dovedemo migrante iz Sirije koji se trenutno nalaze u Krnjači – da budu publika kao i svi mi ostali"
"Čini mi se da stvaraoci uvek imaju potrebu da razotkrivaju neke nezvanične verzije naše zbilje – otud i ti filmovi koji se ne dopadaju delu javnosti. Međutim, taj isti deo javnosti bi se zgrozio realno prikazanom slikom o sebi samima. Oni sebe doživljavaju kao holivudski film"
"Postoji taj jedan monolog sa ženom i konjem, sa ženom koja je radila u fabrici pločica, i to je bukvalno monolog o sećanju, i tematski i formalno. Taj monolog razotkriva neke od mehanizama po kojima se konstruiše i kroz generacije opstaje kolektivno sećanje. Napisala sam: onda je to bilo na televiziji, onda se o tom snimio film, ali je meni baba rekla da ja nisam bio tu"
Kako pamtimo prošlost – onako kako se desila ili kako su nam je prikazali filmski autori nastojeći da zadovolje istinu i estetiku
Protestima umetničkih udruženja protiv Ministarstva kulture, od prošle nedelje pridružili su se i izdavači
"Ja želim da ovaj film bude jedna od refleksija moje generacije i njenog odnosa prema novijoj istoriji. Njime želim da naglasim značaj preuzimanja i pokretanja priča o odgovornosti, bez večitog traženja alibija i upiranja prsta ili kamere ka onom Drugom. Treba ugristi i zagnjuriti u taj svet za koji su odgovorne generacije naših očeva", kaže reditelj Ognjen Glavonić o svom dokumentarnom filmu o hladnjačama potopljenim u Dunavu i masovnom grobnicom u Batajnici s leševima kosovskih Albanaca ubijenim na Kosovu 1999, a koji će biti prikazan na predstojećem Beldoksu
"Raspadom Jugoslavije, nestao je imperativ povlađivanja nadnacionalnom identitetu, pa Srbin u kosovskom filmu, kao i Albanac u srpskom, dobija dominantno, ako ne i isključivo političko obeležje, determinisano novom političkom situacijom. Zajednički jugoslovenski mit koji treba podržavati je nestao, pa je i film postao oruđe aktuelne propagande uslovljene politikom, odnosno sučeljavanja nacija kao otelotvorenje vekovnog sukoba apsolutnog dobra i zla. S obzirom na takve okolnosti, u analizi likova Albanaca u srpskoj i likova Srba u kosovskoj kinematografiji, nema mnogo čega neočekivanog, a svaki izuzetak samo ide u prilog onog filma koji izbegava nametnute zamke nacionalizma"
Svedoci smo porasta i produkcije i kvaliteta i interesovanja za dugometražne dokumentarne filmove, kako u svetu tako i kod nas. Razlog uspona ove filmske forme nalazi se, pored ostalog, i u krizi igranog filma. "Dokumentarni film donosi saznanje o životu i svetu", kaže jedan od naših sagovornika. "To saznanje je za mnoge dragocenije nego ono što nam donose igrani filmovi iz industrije zabave"
"Stereotipi su proizvod nepoznavanja i neznanja, a predrasude, stereotipi, postojali su i za Bosance, Crnogorce, za svaki narod u Jugoslaviji, ne samo za Albance. I za to nije kriva naša generacija, bilo je to i pre nas. Ali tad su se puno pričali vicevi na tu temu, pričao sam ih i ja kad sam se šetao po Jugoslaviji. Čini mi se da više nema viceva, davno nisam čuo neki novi vic o Albancima i Srbima. A nije dobro što ih nema zato što je vic znak da je situacija opuštena. Čim se ne čuju vicevi, mora da ima neke tenzije"
"Ako su osamdesete godine bile klaustrofobična komedija, ove naše godine su komedija klaustrofobije. Da cela stvar bude još gora, pod ovim našim nebom različita mišljenja ne izazivaju boljitak, već ratove"
"Ukazivanje na korumpiranost društva nije bila nikakva naša tendenciozna namera. Ali, samo još u omladinskoj literaturi možete naći ispravnog policajca koji će čitaocu delovati istinito"
Objavljivanje zbirke kratkih priča Nešto lepo prilika je da se prisetimo pisca i scenariste Slobodana Stojanovića, samozatajnog i važnog čoveka naše kulture
"Kulture u medijima ili nema ili je ima na jedan elitistički način u kom se tretira kao da ovde još žive i rade nadrealisti, pa šta ćemo drugo čitati u kulturnom dodatku ‘Politike’, nego Marka Ristića koji nije živ već ne znam koliko godina. Dao bih jedno banalno poređenje: volim i ja da jedem u Maderi, ali Madera odavno nije epicentar društvenog života Beograda, već je to npr. Savamala ili Beton-hala"
Trenutno vlada kultura beznađa. Dominik Mojsi govori o tri emocije – poniženju, nadi i strahu. U Srbiji imamo emociju poniženja, budući da je opšte mišljenje da smo iz devedesetih izašli kao najveći gubitnici, sa uništenom privredom, uništenim dobrim ugledom, stalno pritiskani velikim silama koje su bile naklonjene našim "suparnicima". A i emocija straha se sve više ispoljava, pogotovo prilivom azilanata
"Meni je bilo važno da u filmu bude ispričana iskrena priča o društvenim otpadnicima, navijačima, tinejdžerima kojih se društvo stidi i doživljava ih kao varvare... Da kad izađeš iz bioskopa možeš da kažeš ‘meni se ovo ne sviđa’, ali ne možeš da kažeš ‘to ne postoji i to je ni o čemu’"