Srbija je već deceniju i kusur ogrezla u bahatosti, agresiji, rijaliti retorici i vulgarnom nasilju sa pozicija moći. Može li se normalnost – „Duh Partiznove Arene“ kako je naziva Dragan Bjelogrlić – proširiti i izvan nje
Otkud ta “oaza ljubavi i lepote” usred društva ispunjenog mržnjom, agresijom, gde su prostakluk i netolerantnost uspostavljeni kao osnovni model ponašanja? Odakle taj pozitivni naboj koji razoružava i najveće mizantrope, odakle ta ozarena lica na koja smo davno zaboravili? To je nešto na šta nismo navikli i što zaista prija, ili što bi rekao narod “ovo, bre, leči”
U prethodnih tridesetak godina koliko traje trenerska karijera Željka Obradovića, menjala su se pravila i stilovi košarke, formati takmičenja, najbolji igrači i klubovi, ali jedna jedina stvar nije – najbolji trener ove prelepe igre. Mnogi su pokušavali da otkriju tu najbolje čuvanu tajnu evropske košarke, koja nosi odgovor na pitanje kako Željko uspeva da sve ove godine bude u vrhu svoje struke, a njegovi timovi na vrhu Evrope. Tajna je i dalje sigurna, a sve dok je tako, siguran je i san navijača Partizana o još jednom odlasku u besmrtnost
Dokumentarni film "Đinđić – priča o Srbiji“ (autor Filip Švarm, narator Dragan Bjelogrliuć) traga za odgovorima na pitanje kakvi jesmo i kakvi bismo mogli da budemo jer je priča o Zoranu Đinđiću priča o Srbiji
Neverovatno je da se 2023. godine razgovara o Miloševiću i Đinđiću kao žrtvama, pa se onda meri čija je žrtva veća, čije nasleđe značajnije i čija uloga važnija “iz današnjeg ugla”
Reč je o onome šta smo bili, šta jesmo i šta smo mogli biti; reč je o najvećem modernizatorskom i reformskom poduhvatu u zemlji od Drugog svetskog rata; reč je – pre svega – o čoveku koji je iza tog procesa posvećeno stajao i zbog njega izgubio život
U nedelja u 19.30 časova na N1 biće premijerno prikazan fim Filipa Švarma o kolektivnoj traumi koju je izazvalo ubistvo Zorana Đinđića 12. marta 2003, o tome gde je tada bila država, a gde mafija, kako se danas Srbija seća ubijenog premijera i njegovog dela, šta jeste, a šta nije Đinđićeva državnička i politička zaostavština i hronici koja je najavljivala atentat na njega
“Mene je zanimalo poređenje vrsta slobode koju prividno nude dva društvena modela: sloboda izbora, sloboda kretanja, nasuprot slobodi od straha da ćete spavati ispod mosta, na ulici”
Glumci Srbije hoće da iskoriste javnu raspravu o izmeni Zakona o autorskim i srodnim pravima i da tako utiču da zakon prepozna Glumačku organizaciju Srbije kao sredstvo kolektivne naplate, koja je jedini put da za emitovanje i repriziranje svojih uloga dobiju zarađeni novac
„Kada vidite kako je, više od trideset godina nakon raspada Jugoslavije i usprkos ratu, mržnji, netrpeljivosti i strogom šengenskom režimu, naš kulturni prostor jedinstven, kako smo povezaniji nego ikad, koga zapravo briga što o tome imaju kazati neki i moralno i intelektualno manjkavi pojedinci poput Vučića i Milanovića“
“Bolno mi je gledati kakva smo sebična govna, nesposobna uživjeti se u tuđu muku, premda su nam muke jednake, jedni drugima činili smo identične svinjarije. Kninski Hrvati, tako, plaču da su ih devedeset prve Srbi otjerali iz njihovih kuća, a vesele se da su im devedeset pete istom mjerom vratili. Naslađuju se nesrećom svojih pravoslavnih susjeda, drago im je da su neke bolesne starice i uplakana djeca bježali na traktorskim prikolicama, a četiri godine ranije bili su u istoj situaciji. Kad ih slušate, takve okrutne, zlurade, lišene svake empatije, kršćane koji ne shvaćaju ni osnove kršćanskog morala – ne možete se pravo ni sažaliti nad njima”
Ova serija bila je prvi pravi sitkom, višesezonska (pet sezona sa ukupno 84 epizode) i kreirana u tzv. scenarističkoj saradničkoj sobi (Lola Đukić, Siniša Pavić, Dušan Savković, Gordan Mihić, Vlasta Radovanović i dr.), sa kameo pojavama poznatih ličnosti u sopstvenom mizanscenu
