TV manijak
Zoran i njegova senka
Neverovatno je da se 2023. godine razgovara o Miloševiću i Đinđiću kao žrtvama, pa se onda meri čija je žrtva veća, čije nasleđe značajnije i čija uloga važnija “iz današnjeg ugla”
Neverovatno je da se 2023. godine razgovara o Miloševiću i Đinđiću kao žrtvama, pa se onda meri čija je žrtva veća, čije nasleđe značajnije i čija uloga važnija “iz današnjeg ugla”
Novi politički blok će pokušati da potpuno okupira nekakav državotvorni, patriotski, najširi centar, a svi oni koji budu izvan njega biće predstavljeni, manje ili više, kao ekstremisti koji rade po stranim nalozima, bilo da su im šefovi, kako se to obično kaže, u Briselu, Vašingtonu, Moskvi, Pekingu ili Kinšasi. Dakle, oni koji nisu u njemu po definiciji će biti antidržavni elementi i izdajnici, uz izvesnu gradaciju
Centar Beograda krase obeležja Crvenih beretki i njihovog komandanta Milorada Ulemeka Legije. Danas, kada se navršila dvadeseta godišnjica od mučkog ubistva prvog demokratski izabranog premijera Srbije Zorana Đinđića, Beograd i Srbija su preplavljeni simbolima njegovih ubica i sličnim obeležjima, dijametralno suprotnim od svih onih vrednosti za koje se Đinđić borio i za koje je naposletku i život izgubio
“Ovo je zamena za neke formalne institucije, koje su potpuno marginalizovane, koje ne služe ničemu, ali u društvu postoji potreba za njima. Postoji potreba za kritikom vlasti, na primer, za ukazivanjem šta ne funkcioniše. Taj pokret će služiti kao zamena za civilno društvo: imamo postojeće civilno društvo, koje je projektno finansirano, zapadno orijentisano, ‘nedovoljno patriotsko’, to su ovi ‘antidržavni’, a ovo će da bude državno civilno društvo”
“Svi ljudi koji iz raznih razloga pričaju kako treba da se ratuje i kako ratova mora biti, trebalo bi da se savetuju s nama koji smo rat živeli. Jer rat je strašan, i to ne samo u pogledu toga da možeš da izgubiš glavu ili da možeš da izgubiš nekog bližnjeg, kao što sam ja izgubio nekolicinu ljudi koje sam mnogo voleo... Ali zamislite trenutak: moj brat ide sa svojim tastom na razmenu leševa. A taj je njegov tast izgubio sina od 23 godine, i kaže mom bratu: ‘Da mi je neko pričao da ću se obradovati mrtvom sinu...’”
Ekstremne su okolnosti u koje je primalac pretnji bez svoje volje stavljen, a ne njegov odgovor na njih. A svako ko misli da time neko pravi sebi reklamu, neka je slobodno isproba na vlastitoj koži
Dragoslav Mihailović se u svojoj – recimo to tako – apartnosti čitavog života nosio sa sablastima prošlosti bez ikakvog kompromisa, ali Mihailovićeva beskompromisnost počiva na supstanciji pravednosti, a s pravedničkom beskompromisnošću nemoguće je nositi se ukoliko ne postoji filter umetnosti
Čitajte Boru Šnajdera: Dođite u Jugoslovensko dramsko pozorište (ja sam Jugosloven po srodstvu...): nasmejaće vas, zaboleti. Ostaće vam od smeha knedla u grlu. Prepoznaćete tvoj mentalitet, mentalitet građana Beograda, građana Srbije. Primera srpskog mentaliteta u dramama Aleksandra Popovića ima napretek: “Moral u prahu... Strugana ekonomija... Mleveni humanizam... Zidamo i raziđujemo... Po srpskoj formuli: ćar plus fajda jednako šteta... Smežurao se narod kao da je prokuvan u ceđi... Svi složni od poslušnosti... Ostalo je mrtvo more i duša se u njemu prokurvala, i časti se užegle, i dostojanstva uskisla, i korota popala po njima kao inje...”
Nakon psihodeličnog triptiha Da li ste videli ovu ženu? Dušana Zorića i Matije Gluščevića i uzbudljive drame o želji za bekstvom Ovuda će proći put Nine Ognjanović, pred nama je i Mihailovićev film koji svakako zavređuje pažnju i od tri navedena naslova poseduje najveći komercijalni potencijal
Tijana Grumić: Pre nego što počnemo režija Jug Đorđević Hartefakt
“Uvek sam za jednakost i za pravdu, samo ne želim da budem neko zaštitno lice diskriminacije jer to ne pomaže rešavanju tog problema. Znam da ljude koji slušaju moju muziku boli ona stvar da li sam ja crn ili beo jer će oni tu muziku slušati svakako”