Kultura
Niš ne voli da menja direktore ustanova kulture
Direktorki biblioteke „Stevan Sremac“ istekao mandat pre sedam godina, a na čelu ostalih ustanova kulture u Nišu su ili v.d. ili direktori isteklih mandata

Marina Abramović, Balkanski erotski ep, “Berliner Festspiele”, oktobar 2026.
Da je Balkanski erotski ep Marine Abramović cirkus, mogli bismo da ga najavimo ovako: Narode, narode, naš egzotični, neponovljivi i melanholični Balkan cirkus stigao je u vaš grad! Pogledajte magijske rituale plodnosti! Žene koje vaginama rasteruju kišu! Džinovski falusi, virdžine, dodole, istorijske vođe, narikače, kastrati, plesovi s noževima, kosturi i zagrljena gola tela! Slušajte glas kakav svet nikada nije čuo! Naš čuveni kontratenor, barokni kastrat modernog doba, izvodi arije koje kidaju utrobu, praćen lelekom i vriskom profesionalnih narikača, koje oplakuju i žive i mrtve! Samo goli nagoni, smeh kroz suze, groteska i sneg koji pada po vrelim falusima i totemima naše prošlosti! Uđite pre nego što se šatra sruši, pre nego što nas tuga pojede, pre nego što cirkus ode iz vašeg grada i ostavi samo pustoš i sećanje na spektakl koji je bio previše stvaran da bi preživeo!
Da je Marina Abramović pravila Balkanski erotski ep (Balkan erotic epic, prva verzija 2005; scenska verzija 2025/2026) nakon tekućeg političkog upokojavanja čitave jedne generacije vlastodržaca u Srbiji, taj bi rad mogao početi i scenom karnevalskog ispraćaja još jednog balkanskog totalitarnog režima i njegove mašinerije. Međutim, njen odnos sa Balkanom u ovom epu ide najpre u jugoslovensku prošlost, obeleženu tekovinama narodnooslobodilačke borbe, bratstvom i jedinstvom jugoslovenskih naroda i narodnosti, disciplinom i optimizmom negovanim u tadašnjoj nesvrstanoj federalnoj državi. Marinina katalogizacija političkih fosila u Balkanskom erotskom epu fokusirana je na živopisnu figuru maršala Tita, suprugu mu Jovanku, Marininu majku Danicu – partizanku sa činom majora i bivšu direktorku Muzeja revolucije u Beogradu – i monumentalni ideološki imaginarijum u kome sam i sama odrastala kao Titova pionirka.
TITOVA SAHRANA
Kišno je oktobarsko berlinsko veče, kroz koje žurim ka kući “Berliner Festspiele” da vidim Balkanski erotski ep u scenskoj verziji. To je poslednje izvođenje pre nego što produkcija otputuje u njujorški “Park Avenue Armory”, instituciju koja je jedna od sanaručilaca dela. Prethodno je scenska verzija bila izvedena u Mančesteru, Barseloni i na Rurskom trijenalu. Naročitu vidljivost u reklamiranju Balkanskog erotskog epa dobila je gotovo cirkuska erotika, koja je donekle obezbedila i iskrivljenu medijsku propagandu, jer erotika, iako jeste u naslovu, nije i osnovna potka rada. U salu se, zbog zaštite privatnosti izvođača, ne može ući sa aktivnim mobilnim telefonom. Pakujemo telefone u zabravljene torbice i zaboravljamo vreme. Najavljeno je da predstava traje duže od tri sata.
U galerijskoj postavci Balkanskog erotskog epa u zgradi “Gropijus” u Berlinu, centralno mesto je zauzela video-instalacija Titova sahrana, koju donosi hor narikača. Sada, u foajeu scene “Berliner Festspiele” bio je osvetljen crni kovčeg, Titov, a izvedba počinje sahranom. Dok publika ulazi, s leve i desne strane auditorijuma pojavljuju se dva “pleh benda” – truba, harmonika/violina, tuba, doboš – i sviraju posmrtni marš. Deluju razdešeno, kao muzika na nekim davnim beogradskim sahranama koje pamtim. Komanduje im odvažna, zakopčana, groteskna i nema figura Marinine majke. Titovo scensko prisustvo obezbeđuje njegovo maršalsko sivoplavo odelo, na bezglavoj lutki, kao u krojačkom salonu. Odozgo je nezgrapno nakalemljen uramljeni njegov portret koji je – i to baš taj – visio u mnogim školama, fabrikama, kancelarijama, vrtićima, mesnim zajednicama, domovima zdravlja i dnevnim sobama širom pokojne Jugoslavije.
Na sceni se emituje video u kome je hor žena odevenih u crno, glava pokrivenih crnim maramama. Razlikuju se fizionomijama, starošću, poreklom: narikače. Žene koje su plaćene da, preterujući u doziranju, “izvedu” tugovanje na sprovodima. Njihovi horski uzdasi ponavljaju se u videu. Razgledam lica i shvatam da je i Marina Abramović jedna od njih. To je jedini momenat kada se autorkin lik pojavljuje. Sledi tužbalica “vrhovne narikače” Svetlane Spajić, otresitog i neukroćenog glasa. “Kuku mene četovođo… moj maršale… domaćine…”, tuži ona. Smejem se, dok nemačkoj publici oko mene nije smešno, valjda jer nema titlova.
VAGINE KOJE PLEŠU
Na scenu sahrane nadovezuje se “Ples noževa”, u kome susrećemo simboličke figure virdžina, žena koje su bivale odabirane da obavljaju uloge muškaraca i žive životom muškaraca, plod nasilne patrijarhalne travestije. Nakon te dve scene, postavljen je “tlocrt” egzotičnog balkanskog i jugoslovenskog “cirkusa”: vokalna i ostala akrobatika, žene preobučene u muškarce, estetizacija rizika, izvedba nežnosti, erotike, šarma, tuge, nasilja i brutalnosti, igra između života i smrti, realizam i groteska.
Jedna od najupečatljivijih scena je “Zastrašivanje bogova da bi zaustavili kišu”. U njoj plesačice igraju zadižući suknje i šokirajući publiku (a valjda i bogove) smelom akrobatskom koreografijom u kojoj se vagine otvaraju pogledu i kao da vode dijalog sa devetnaestovekovnom slikom Poreklo sveta Gistava Kurbea. Pitala sam se da li i koga danas još uvek zanima, šokira ili provocira nagost na sceni. Vizuelni svet je prezasićen na raznim nivoima, pa i eksplicitnom golotinjom i pornografijom. Plešuće vagine su koreografski (koreograf Blenard Azizaj) animalizovane, i to u cirkuskom maniru, pokret ih “kroti” u oblike nekakvih monstruoznih stvorenja. Delovi koreografije su i krici, povremeni urlici, koji kao da vaginama daju glasove. Kroz misli su mi tad prolazile žene-psi, sa surovim scenama sa platana portugalske slikarke Paule Rego.
Zvučni i muzički univerzum koji u paraleli donose kompozitor Marko Nikodijević i kompozitor i dizajner zvuka Luka Kozlovački uspeva da preznači prethodnu vizuelnu i koreografsku situaciju iz donekle cirkuske u opersku. Narodna pesma “Ne lomi mi lojze, ne beri mi grojze”, u izvođenju ženskih glasova, transformisana je, naslojena, uslojena, raslojena, pretvorena u eho, raskopljena, ponovo sklopljena, ponavljana, dovedena do krajnjih granica varijabilnosti i pevljivosti. To što se sa ovim muzičkim motivom dešava dovodi bavljenje zvukom do vrhunaca zapitanosti o poreklu glasa, ogoljavanja muzike, sazvučja, eha i ritma kao takvih. Uho neočekivano postaje glavni erotski organ kome je upućena muzička ogoljenost ove scene. Goli glas biva predmet pažnje, želje, fokusa i strastvenog zumiranja. Čini se da bi bez slojevitosti muzičkog i zvučnog sveta u koji je fantastika golih vagina uronjena ogoljenost tela na sceni skliznula u banalnost.
Sličan mehanizam je na delu i u sceni operskog klimaksa u kafani. U kafani su muzičari, plesači, Titova slika uokvirena novogodišnjim svetljkama, kovčeg, stolovi sa crveno-belim kariranim stoljnjacima. Tu su – ne jedna, ne dve, nego tri figure Jovanke – Titove udovice; u nekom momentu figura Marinine majke izvodi striptiz. Dok vanserijski kontratenor Aleksandar Timotić peva ariju folklorne tematike, koja nadrasta čitavo muzičko tkivo predstave, iz kafane se čuju i argentinski tango i arhaičan folklor i “Mito bekrijo”, odomaćena kafanska pesma sa elementima vranjanskog melosa, unca-unca muzika, a u nekoliko navrata i Jovankina “horska” pesma “Po šumama i gorama”, koju iz zvučnika peva hor “pionira”. I ova scena ima cirkuski kvalitet, njena značenja ne dolaze iz jezika, nego iz taktilnosti, akrobacije, izuzetnosti, rizika. Intenzitet i kastratska boja Timotićevog glasa, njegova dominacija scenskim i zvučnim prostorom, obezbeđuju uverljivi klimaks. Muzički antiklimaks dešava se nešto ranije, kada uz harmoniku i tubu Dragana Jovanović izvodi – dirljivu poput uspavanake – verziju pesme “Dimitrijo, sine Mitre”. Intonativna iskrivljenja koja uvodi Nikodijević dragocena su u osvetljavanju ove muzike i njene savremene reinterpretacije na obodima operske institucije.
Marina Abramović potpisana je kao umetnica, rediteljka, autorka koncepta i dizajna dela. Njen prethodni operski projekat, “Sedam smrti Marije Kalas”, oživeo je kustoske protokole u toku stvaranja opere. Takva praksa primetna je donekle i u “Balkanskom erotskom epu”, s time što su poneki rediteljski postupci, poput pauza između pojedinih scena, delovali kao greške. Nekoliko scena oslanja se na predavački performans u kome u ulozi naučnice, možda etnološkinje, ili simboličkog klovna, nastupa Elke Luiten. Didaktičko-kabaretski delovi njenog predavanja zajedno sa vizuelnim animacijama balkanskih erotskih rituala mogli bi biti i potpuno izostavljeni. Oni su metagroteska, “cirkus o cirkusu” koji potire sam sebe.
Publika je delo pozdravila stojećim ovacijama i tapšanjem u unca-unca ritmu muzike, koju su izvođači svirali i dok su se poklanjali i odlazili, produžavajući scenu unedogled, do lavirinta balkanske mitologije “krvi i meda”. Kao da se operski cirkus, umesto da napusti grad, pretvara u beskrajni povratak na raskršće – opšte mesto večitog haosa, sublimne lucidnosti, nežne topline i paklenog sagorevanja.
Vreme izbora! A neko mora da Vas izveštava nezavisno. Zato je u oktobru godišnja pretplata na digitalno izdanje „Vremena“ čak 2.500 dinara jeftinija. Izaberite odmah!
Direktorki biblioteke „Stevan Sremac“ istekao mandat pre sedam godina, a na čelu ostalih ustanova kulture u Nišu su ili v.d. ili direktori isteklih mandata
Premeštanje zaposlenih bez razloga, i otkup knjige Čedomira Antića zbog interesne podrške, novi su razlozi koje navodi Slobodni sindikat Narodne biblioteke Srbije za ostavku upravnice Jasmine Ninkov

Građanski pokret Bravo iz Novog Sada traži izveštaj o trošenju novca u Operi Srpskog narodnog pozorišta, a "Niš moj grad" ukazuje da su ugovori za Međunarodni filmski festival potpisivani nakon završetka posla

Selaković, Bokan, Ristić i Delić su na vrhu spiska čelnih ljudi u kulturi čije se ostavke traže. A Selaković je i jedini ministar protiv koga je ustala čitava struka za koju je zadužen

Deo Narodnog muzeja Srbije, Arheološki muzej Đerdapa dobija novu stalnu postavku sa više od 1.100 eksponata koji svedoče o promenama kulturnog pejzaža tog kraja
Intervju: Branko Stamenković, javni tužilac Vrhovnog javnog tužilaštva
Crna slika i slom pravne države Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve