U pismu jednom od svojih savetodavaca, Man predlaže da se po svim društvenim pitanjima bude liberalan, a po svim kulturnim konzervativan. Deluje da bi se sličan princip mogao primeniti i na njegovo delo: uglavnom liberalan u političkim stavovima i izboru tema, a potpuno konzervativan u vernosti najzahtevnijoj umetničkoj formi
...Aleksandar Dimitrijević
Još dok sam u Berlinu držao predavanja kao gostujući profesor, brzo mi je postalo jasno da je besmisleno koristiti primere iz nemačke književnosti. Mladi ljudi misle da je Vilhelm Majster neki pisac iz prošlih vekova, a ideja da bi student psihologije trebalo da pročita Kafkine dnevnike deluje im kao vic godine. Ipak, najgore se mršte kad im pomenete Mana, čak i novele. “To je mnogo teško, ništa se ne razume”, kažu.
U neformalnom razgovoru, pitam grupu kolega otkud potiču takve studentske reakcije. Jedna od koleginica, odrasla u Zapadnom Berlinu, ispriča da je, tokom specijalizacije koju je delimično obavila u Libeku, bila na izletu s nekoliko psihijatara i tokom diskusije rekla nešto poput: “Ne razumem zašto stalno pričate o Tomasu Manu. Nije on znao baš sve o svemu”. Na te reči je neki stariji, ozbiljni psihijatar ustao, podigao je i bacio sa čamca u more.
U nešto više od dvesta godina između Getea i Pine Bauš (neki će reći – Vendersa), kultura zasnovana na nemačkom jeziku iznedrila je ogroman broj genijalnih filozofa, umetnika i naučnika. Tokom dvadesetog veka, nažalost, izvršila je uspešno samoubistvo i to dva puta, pa danas nema baš nikoga ko bi mogao da se poredi sa Hegelima, Ničeima, Mendelsonima…
Poslednji talas te kulture činili su ljudi rođeni kad i ujedinjena Nemačka, stasali pre Velikog rata, pa otud kandidovati Mana za najvažniju ličnost nemačke kulture prošlog veka ipak nije tako jednostavno, jer setite se Jaspersa, Rilkea, Brehta, Ajnštajna i mnogih drugih (da zanemarim sad otimanje nekoliko država o Kafku). Ipak, u Manovom delu i ličnosti ima nešto posebno, nešto zbog čega intelektualci o njemu i dalje pišu obimne knjige, a što ostaje potpuno strano našem veku.
PRVENAC KOJI JE POSTAO KLASIK
Manovo detinjstvo ne najavljuje ništa zanimljivo. Rođen je početkom juna 1875, gotovo u dan pre sto pedeset godina. Otac mu je bogati lokalni poslanik u gorepomenutom Libeku, ali on rano umire. Majka mu je rođena u Nemačkoj, ali nosi, za konzervativni sever, egzotično brazilsko poreklo. Porodica se seli u Minhen, gde Man pokušava da studira. Menja fakultete. Nikad nije diplomirao. Kasnije će govoriti da nije u stanju da uči sistematično, da zna samo ono što mu je potrebno za roman koji u tom trenutku piše i da sve zaboravlja čim ga završi, mada nisam siguran da mu treba verovati. Vrlo mlad će dobiti neke počasne doktorate, ali će ih tridesetih godina sve izgubiti.
Rano počinje da piše i objavljuje. Pisanje je poput razonode za čitavu porodicu – brat mu je takođe poznati romansijer, a kasnije će knjige objavljivati i troje njegove dece. Prvi roman počinje da piše u dvadesetdrugoj i radi na njemu duže od tri godine. I dok se obično kaže da ljudi pišući prvi roman uče kako se pišu romani, Manov prvenac postaće klasik. U pitanju su Budenbrokovi, za koje je prvu – i to vrlo pozitivnu – kritiku napisao Rilke i koje će 1929. godine Nobelov komitet apostrofirati kao ključni razlog za nagradu. I odmah vidimo temu na koju će se Man vraćati celog života: mesto umetnika u porodici, društvu i svetu, te unutrašnji svet umetnika i stvaralački proces.
Kao mladić, Man je negde video lepu fotografiju petoro njemu nepoznate dece i sačuvao je bez nekog posebnog razloga. Ispostaviće se da je u pitanju porodica poznatog matematičara Alfreda Pringshajma, puna umetnika u nekoliko generacija. Man će se 1904. godine oženiti Katjom, jedinom devojčicom na slici. Ogromno je pitanje da li bi njegovo stvaralaštvo doseglo ove nivoe bez tog braka: zahvaljujući ulasku u jednu od najbogatijih nemačkih porodica nikada neće morati da se zaposli i moći će da se posveti isključivo pisanju, a Katja napušta studije matematike i fizike, rađa šestoro dece, prekucava rukopise, odgovara na poštu i zakazuje sastanke. Man tvrdi da je sedao za sto u deset ujutro i da nakon dva sata pisanja nije “započinjao nijednu zahtevnu rečenicu”, ali je, s obzirom na to koliko je hiljada stranica objavio, i u to teško poverovati.
ŽIVOT JE POTKA ZA ROMAN
Neverovatna pronicljivost i razumevanje psihološkog sveta neočekivano za tako rane godine i ograničeno životno iskustvo očigledni su i u Toniju Kregeru i čuvenoj Smrti u Veneciji. U obe novele jedva da se išta dešava, ali su pune izvanrednih opisa unutrašnjih stanja – to se posebno odnosi na prikaz rastrojstva i smrti Gustava Ašenbaha, ali i na razdor koji u odraslom muškarcu izaziva iznenadna opsednutnost nepoznatim lepim dečakom. Inače, Man poznaje Arnolda Rozea, rođaka svoje supruge, koji je koncertmajstor bečke filharmonije, pa sreće i Malera, prisustvuje trijumfalnoj premijeri Osme simfonije, piše kako je Maler najveći umetnik njegove epohe i uliva svoje utiske u lik kompozitora, kome daje i isto ime – Gustav
Posle svega nekoliko godina braka, Katja završava u sanatorijumu. Kad su svi uvereni da je u pitanju tuberkuloza, snimci pokazuju da su pluća čista, da su je četiri porođaja u manje od pet godina i potčinjenost tuđem životu i karijeri iscrpli do te mere da mora potpuno da se izoluje od svoje svakodnevice. A radi se o ženi koje će doživeti devedeset i šestu. Man dolazi da je poseti, ali sve uvek vodi istom ishodu. Institucija, ambijent, ljudi koje upoznaje, pejzaž – sve je samo potka za novi roman. Ovog puta, u pitanju je Čarobni breg, možda njegovo najpoznatije delo, roman o protoku vremena, identitetu, smrti… Današnjem čitaocu on deluje zbunjujuće netelevizično, to nije proza koja samo prepričava događaje već se bavi psihološkim uvidima, pa čak i belim krvnim zrncima. Takođe, jasno je zašto se za Manovu rečenicu tako često koristi pridev langatmig – biće vam potrebno mnogo vazduha u plućima da biste mogli naglas da je pročitate do kraja – što mnogi smatraju kritikom, ali te su rečenice poput malih skulptura, savršeno isklesane, svaka minijaturno umetničko delo sama po sebi.
NA PRAVOJ STRANI ISTORIJE
Autor Razmišljanja nepolitičnog čoveka našao se početkom 1933. godine u inostranstvu, dobivši savet da se ne vraća. Nacisti su mu oduzeli državljanstvo i spaljivali su njegove knjige. On je živeo u Švajcarskoj, a po izbijanju rata otišao je u SAD, gde je otputovao sa čehoslovačkim pasošem. Man je u Kaliforniji snimao osmominutne govore (sada prevedene i na srpski), koje je Bi-Bi-Sijev radio učinio dostupnim svim Nemcima. U tim govorima je beskompromisno kritikovao Hitlera i njegovu stranku kao prostake koji izneveravaju osnovne ideje nemačke kulture. Već je 1942. godine govorio o koncentracionim logorima i drugim nacističkim zločinima.
U Americi će Man, u intervjuu za “Njujork tajms”, reći: “Gde god da sam ja, tu je i Nemačka. Ja nosim svoju nemačku kulturu u sebi”. Ne piše ništa manje niti lošije. U emigrantskoj zajednici najvažnije mu je prisustvo Teodora Adorna – koji ga je kao student pratio po Engleskom vrtu, ali se nikada nije usudio da mu se obrati – pošto je on, pored filozofije, studirao i kompoziciju kod Albana Berga. Pošto Doktor Faustus opisuje život jednog kompozitora (model je najverovatnije bio Šenberg), Man i Adorno diskutuju o Betovenovoj poslednjoj klavirskoj sonato i Loengrinu, Adorno komentariše skice i svira najvažnije pasaže. Sličnu ulogu imao je Karl Kerenji kada je za Josifa i njegovu braću bilo potrebno specifično ekspertsko znanje o mitologiji.
Književni rad iz tog perioda vodi do druge kandidature za Nobelovu nagradu, što je, najverovatnije, jedinstven slučaj kad je u pitanju književnost. Izuzetno je zanimljivo da čovek koji je sebe prikazivao kao neobrazovanog piše i odlične kratke eseje. Da pomenem samo dva: Man tvrdi da je osnova nemačke kulture u, od Luterovog vremena razvijanom, osećaju Innerlichkeita – unutarnjosti, negovanju unutrašnjeg života kakav je izražen u nemačkoj refleksivnoj poeziji, idealističkoj filozofiji i simfonijskoj muzici; ne samo da je Man u bečkom Koncerthausu pročitao pismo u čast Frojdovog osamdesetog rođendana – koje je potpisalo bezmalo dve stotine umetnika, a inicirali ga Man, Virdžinija Vulf, Rolan, Cvajg i Herbert Džordž Vels – već su njegovi eseji o psihoanalizi vrlo pronicljivi i pokazuju odlično razumevanje ove složene teorije.
GDE JE SVE OZBILJNO I TUŽNO…
Po završetku Drugog svetskog rata, krenula je nova kontroverza. U makartijevoj Americi Mana optužuju da je komunista i on se postepeno susreće sa rastućim odbacivanjem u institucijama koje su mu nekoliko godina ranije pružile mnogo podrške i gostoprimstva. U sedamdeset sedmoj godini vraća se u Evropu, ali nikada više nije živeo u svojoj domovini. Nastavio je da živi i piše u Švajcarskoj, uz povremene, kratke posete Nemačkoj.
Nakon Manove smrti (1955) njegova književna reputacija bila je neupitna. Poslednja u nizu kontroverzi dogodila se kada su dvadeset godina kasnije objavljene njegove prepiske i dnevnici koje nije bio uništio. Javnost je tom prilikom saznala da je otac šestoro dece, pre i tokom braka koji je trajao pola veka, imao vrlo intenzivne homoseksualne želje, zaljubljivao se u znatno mlađe muškarce i u svojim sedamdesetim, mada, po svemu sudeći, nikada nije bio u vezi ni s jednim od njih, što je sve dovelo do drugačijeg čitanja i novih tumačenja njegove proze.
U pismu jednom od svojih savetodavaca Man predlaže da se po svim društvenim pitanjima bude liberalan, a po svim kulturnim konzervativan. Deluje da bi se sličan princip mogao primeniti i na njegovo delo: uglavnom liberalan u političkim stavovima i izboru tema, a potpuno konzervativan u vernosti najzahtevnijoj umetničkoj formi. Nadam se da će i njegova zaostavština imati isti tretman: svejedno mi je šta će ko misliti o njegovoj nacionalnoj pripadnosti, političkim uverenjima ili seksualnoj orijentaciji, samo ne dirajte onaj spori ritam, opise dubina (“gde je sve ozbiljno i tužno”), lavirinte sačinjene od zavisnih rečenica i interpunkcije.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Pošto ne ide sa štrajkom glađu Studenata koji oće da uču, da se zamoli bivši predsednik Tomislav Diplomislav, koji u tome ima iskustva, a i toliko je učio da ne zna kako mu se zove fakultet, da to obavi. Opravi mu se beli čador sa bazenom i garažom, i on će se žrtvuje za demokratiju
Da li su izmene i dopune medijskih zakona zaista u skladu sa preporukama Evropske komisije i Medijske strategije? Koje su sve sporne tačke tih izmena i dopuna? I koliko je duga lista propuštenih šansi? Kakva nas medijska situacija čeka? I šta na sve to (ne) kaže Evropska unija
Studenti su najstamenitiji, oni ćute istinski, ćute duboko, prepuštaju svaki atom svog bića njima šesnaestoro i to rade bezrezervno – ćutanje sa studentima je čas posvećenosti nakon kog se osećate inicirani u pročišćene misli i dela
Studenti u blokadi najavili su večerašnju hitnu protestnu akciju ispred Predsedništva, zahtevajući pravdu za kolegu koji je brutalno pretučen. Okupljanje je planirano za 19 časova, a povod je napad na Petra Živkovića, studenta Pravnog fakulteta, za koji studenti veruju da je politički motivisan
Petorica režimskih batinaša pretukla su studenta Pravnog fakulteta u Beogradu Petra Živkovića. Dok od slučaja Miloša Pavlovića vlast pravi politički cirkus, policija je u noći između ponedeljka i utorka odbila da primi prijavu za premlaćivanje Živkovića
Svako ko proda glas, postaje kmet na Vučićevoj latifundiji. Svako ko ćuti na kapuljaško nasilje, pristaje i na pravo prve bračne noći naprednjačkih velmoža. Možemo i moramo bolje od toga
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!