Kićo Slabinac iz torbe izvadi singlicu, sa osmehom ju je pokazivao, ali nema gramofona. Od susednog stola usta cura i reče da će ona doneti gramofon pošto stanuje blizu. I stvarno, pre nego smo pojeli ogromnu kolenicu, ona nasred stola postavi stari “suprafon” gramofon sa zvučnikom u poklopcu. I sede sa nama. Tada se desi neobična promocija jedne ploče. Uz treće emitovanje pesme Kiću je pratio čudesan hor beogradskih noćnih ptica
...Petar Peca Popović
Od onih sam što imaju sentimentalna sećanja. Pamtim zimski raspust 1962. godine. Držeći se za metalne rešetke, stajao sam na litici iznad tašmajdanskog osvetljenog klizališta. Sa zvučnika Elvis i “Now or Never” dok sam pogledom tražio jednu GM. Vratila se iz Kanade sa prestižnim “ce-ce” sličugama pa graciozno šarala po ledenoj ploči, a ja promrzlih ruku duboko uzdisao. Iz obližnjeg kafea “Taš” ka januarskom nebu penjao se dim. Unutra su sedeli klizači sa šoljama vrućeg čaja.
Pre nego što se kafe proširio i preimenovao u “Poslednju šansu”, tu su se neko vreme održavale i popodnevne čajanke sa bit grupama. Nisam išao. Moje čajanke su tada bile u “Topčiderskoj noći” ili u “Šest topola”, aneksu beogradskog sajma.
Beogradske kafane su oduvek “krajputaši” varoške, ali i mnogih privatnih istorija. “Poslednja šansa” jeste nezaboravna gradska tačka gde su lenger spuštale noćobdije sa potrebom da uz čašu ili dve sagovornicima još nešto važno dopričaju. “Šansa” predstavlja preteču današnjih after parti klubova, jer se u njoj stavljala tačka na lude i besane provode.
Jedne večeri, u pozno proleće 1972, moj prvi komšija Jelenko Milaković, poznati beogradski bubnjar, pozvao me je da na beogradskom aerodromu sačekamo Kiću Slabinca. Poznati pevač, koji je nekoliko godina ranije sa Jelenkom delio sudbinu cirkuskog muzičara, a posle su zajedno bili deo gradske senzacije u okviru benda “Vizije”, dolazio je sa namerom da novinarima i radio-stanicama podeli primerke nove ploče, nastale po njegovom povratku iz Njujorka. Kao producent emisije “TUP-TUP”, mogao sam biti od koristi.
Bilo kako bilo, Kićo ispred aerodroma reče da ima rezervisan smeštaj u hotelu “Splendid”, a Jelenko upita da li nam se jedu kolenice? Nisam znao šta je to. Slavonac oduševljeno klimnu glavom i mi se ubrzo nađosmo u punoj “Šansi”.
Jedan od pionira jugoslovenskog roka osećao se srećan u noćnom gnezdu dama sumnjivog morala, bogatih i siromašnih glumaca, pesnika, manekenki, pilota, studenata i boema raznih vrsta. Odmah je primetio promene. Nekadašnju furunu zamenila peć na naftu i to je Kiću vratilo na Osijek, Dravu i slavnu “Čađavu mehanu”, o kojoj je često pevao. Karijeru je započeo u originalnoj postavi “Dinamita”, a nakon angažmana po putujućem cirkusu, na izvesno vreme se skrasio u Beogradu. Tu sam ga upoznao kao pevača grupe “Vizije”.
Osim svetskih hitova, zavodio nas je svojom “Plavušom”. I tada je bilo jasno da mu predstoji ozbiljna karijera. Šest godina kasnije doneo je ploču “Zbog jedne divne crne žene” i pričao o njenoj prihvaćenosti u Zagrebu. Iz torbe izvadi singlicu, sa osmehom ju je pokazivao, ali nema gramofona. Od susednog stola usta cura i reče da će ona doneti gramofon pošto stanuje blizu, u ulici Đure Salaja. I stvarno, pre nego što smo pojeli ogromnu kolenicu, ona nasred stola postavi stari “suprafon” gramofon sa zvučnikom u poklopcu. I sede sa nama. Tada se desi neobična promocija jedne ploče. Uz treće emitovanje pesme Kiću je pratio čudesan hor beogradskih noćnih ptica.
Jelenko je umro davno, Kiću odnela godina korone, a ova priča je do sada bila jedna od neispričanih uspomena iz “Šansine” riznice.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Cene goriva u regionu značajno se razlikuju, a prema podacima sajta Global Petrol Prices za 14. jul 2026, najjeftinije gorivo u okruženju imaju Bosna i Hercegovina i Severna Makedonija, dok je Grčka među najskupljim turističkim destinacijama kada je reč o benzinu
Festival evropskog filma Palić počeo je 18. jula komedijom, što nije uobičajena praksa, filmom „Ah, ta praznina, ta strašna praznina“ Simona Verhovena. To je iskren, duhovit i topao film koji razume da postoje praznine koje, bez obzira na sav trud, nikada nećemo ispuniti
Hoće li Srbija živeti pod normalizovanim nasiljem i legalizovanim batinaškim eskadronima? Zašto građane čeka odmazda ukoliko Vučić bude čitao premijerski ekspoze u Skupštini? Šta bi u tom slučaju procvalo u Srbiji, pored kmetskog mentaliteta i nastavka kleptokratije? Zbog čega je važna borba za svaki, ali baš svaki glas? I da li će to konačno shvatiti deo opozicije zaglavljen u pozicioniranju i kombinovanju u politici zbog politike
Zlo se zavuklo pod most i tamo, zaklonjeno od svetla, ćutalo i čekalo. Kad je Vladimir Arsenijević izašao iz taksija, nad Beogradom se opet nadvila ona isto neman koja je onemogućavala izložbu Rona Haviva, sprečavala održavanje prve Parade ponosa, palila Bajrakli džamiju i Ambasadu Sjedinjenih Američkih Država i vandalizovala i centar grada tokom Parade ponosa 2010.
Šta govore ubistvo Aleksandra Nešovića Baje i ranjavanje Milana Ostojića Sandokana? Zašto su porasli apetiti podzemlja? Kakvu tu ulogu igra policija? I zbog čega Vučić stalno najavljuje najave izbora
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Gde ste, Beograđani? Gde si, generacijo? Kad smo se i gde smo se izgubili? Zalutali. Odustali. Pobogu, ljudi, Beograd je svet. Mi smo svet. Imamo i moć, i brojnost, i pamćenje. Jedino smo bez vere ostali. Bez vere i bez volje. Ne dajmo im jer će nam sve uzeti. Na kraju će i po nas doći. Poslednji nam je čas. Poslednji voz. Poslednja šansa
Te noći pred odlazak u JNA s ekipom sam proveo veče u “Šansi”, potom smo pojeli picu kod Vladimira i zaseli da poduvamo na stepeništu Crkve Svetog Marka. Tu mi se dupe navuklo ‘ladnoće pa sam celu noć proveo povraćajući i s tegobnom mučninom odleteo sutradan za Ljubljanu. Po povratku, zimi bi’ redovno zaseo u “Šansu” s drugaricama sa studija, imali su odlične palačinke s orasima. Neposredno pred rat u delu bašte su otvorili bilijar. Flavio i ja nismo izlazili odatle godinama. Flavio igra dinamično i zvao sam ga Cepačoja. Nije mu se dopalo. Rekô bi mi: “Uki, pa nisam ja Cepačoja!” Te noći, imao sam utisak, trajale su beskrajno, dok se stvarnost oko nas urušavala