
Trupni portret
Lizanje limuna
Policija, maskirana i tetovirana, bije i hapsi, pa sledećeg dana samo legitimiše studente i građane, pa opet bije, hapsi i za bolničke krevete veže uhapšene i povređene “teroriste”, uprkos tome “Kadinjača nije pala”
Kićo Slabinac iz torbe izvadi singlicu, sa osmehom ju je pokazivao, ali nema gramofona. Od susednog stola usta cura i reče da će ona doneti gramofon pošto stanuje blizu. I stvarno, pre nego smo pojeli ogromnu kolenicu, ona nasred stola postavi stari “suprafon” gramofon sa zvučnikom u poklopcu. I sede sa nama. Tada se desi neobična promocija jedne ploče. Uz treće emitovanje pesme Kiću je pratio čudesan hor beogradskih noćnih ptica
Od onih sam što imaju sentimentalna sećanja. Pamtim zimski raspust 1962. godine. Držeći se za metalne rešetke, stajao sam na litici iznad tašmajdanskog osvetljenog klizališta. Sa zvučnika Elvis i “Now or Never” dok sam pogledom tražio jednu GM. Vratila se iz Kanade sa prestižnim “ce-ce” sličugama pa graciozno šarala po ledenoj ploči, a ja promrzlih ruku duboko uzdisao. Iz obližnjeg kafea “Taš” ka januarskom nebu penjao se dim. Unutra su sedeli klizači sa šoljama vrućeg čaja.
Pre nego što se kafe proširio i preimenovao u “Poslednju šansu”, tu su se neko vreme održavale i popodnevne čajanke sa bit grupama. Nisam išao. Moje čajanke su tada bile u “Topčiderskoj noći” ili u “Šest topola”, aneksu beogradskog sajma.
Beogradske kafane su oduvek “krajputaši” varoške, ali i mnogih privatnih istorija. “Poslednja šansa” jeste nezaboravna gradska tačka gde su lenger spuštale noćobdije sa potrebom da uz čašu ili dve sagovornicima još nešto važno dopričaju. “Šansa” predstavlja preteču današnjih after parti klubova, jer se u njoj stavljala tačka na lude i besane provode.
Jedne večeri, u pozno proleće 1972, moj prvi komšija Jelenko Milaković, poznati beogradski bubnjar, pozvao me je da na beogradskom aerodromu sačekamo Kiću Slabinca. Poznati pevač, koji je nekoliko godina ranije sa Jelenkom delio sudbinu cirkuskog muzičara, a posle su zajedno bili deo gradske senzacije u okviru benda “Vizije”, dolazio je sa namerom da novinarima i radio-stanicama podeli primerke nove ploče, nastale po njegovom povratku iz Njujorka. Kao producent emisije “TUP-TUP”, mogao sam biti od koristi.
Bilo kako bilo, Kićo ispred aerodroma reče da ima rezervisan smeštaj u hotelu “Splendid”, a Jelenko upita da li nam se jedu kolenice? Nisam znao šta je to. Slavonac oduševljeno klimnu glavom i mi se ubrzo nađosmo u punoj “Šansi”.
Jedan od pionira jugoslovenskog roka osećao se srećan u noćnom gnezdu dama sumnjivog morala, bogatih i siromašnih glumaca, pesnika, manekenki, pilota, studenata i boema raznih vrsta. Odmah je primetio promene. Nekadašnju furunu zamenila peć na naftu i to je Kiću vratilo na Osijek, Dravu i slavnu “Čađavu mehanu”, o kojoj je često pevao. Karijeru je započeo u originalnoj postavi “Dinamita”, a nakon angažmana po putujućem cirkusu, na izvesno vreme se skrasio u Beogradu. Tu sam ga upoznao kao pevača grupe “Vizije”.
Osim svetskih hitova, zavodio nas je svojom “Plavušom”. I tada je bilo jasno da mu predstoji ozbiljna karijera. Šest godina kasnije doneo je ploču “Zbog jedne divne crne žene” i pričao o njenoj prihvaćenosti u Zagrebu. Iz torbe izvadi singlicu, sa osmehom ju je pokazivao, ali nema gramofona. Od susednog stola usta cura i reče da će ona doneti gramofon pošto stanuje blizu, u ulici Đure Salaja. I stvarno, pre nego što smo pojeli ogromnu kolenicu, ona nasred stola postavi stari “suprafon” gramofon sa zvučnikom u poklopcu. I sede sa nama. Tada se desi neobična promocija jedne ploče. Uz treće emitovanje pesme Kiću je pratio čudesan hor beogradskih noćnih ptica.
Jelenko je umro davno, Kiću odnela godina korone, a ova priča je do sada bila jedna od neispričanih uspomena iz “Šansine” riznice.
Policija, maskirana i tetovirana, bije i hapsi, pa sledećeg dana samo legitimiše studente i građane, pa opet bije, hapsi i za bolničke krevete veže uhapšene i povređene “teroriste”, uprkos tome “Kadinjača nije pala”
Zbunjuje kolektivna frustracija Tompsonove desno i ultradesno opredeljene publike. Pogotovo što su hrvatski nacionalisti ispunili sve istorijske planove – od nezavisne države, preko članstva u EU i NATO do smanjenja broja Srba na nivo statističke greške
Od apologeta režima ne treba očekivati prosvećivanje. Ali od opozicione humanističke inteligencije bi valjalo očekivati razmađijavanje prinude moralizma. Na pendreke odgovarati i časom anatomije
Kriminalci, korumpirani i njihovi glasnogovornici moraju biti izvedeni pred sudove i s tim ne sme biti trulih kompromisa. Ali, kuda će “otići” ostali neistomišljenici? Neprijateljstvo prema njima, etikete i podrugljivi nadimci koji se odnose na svakog pripadnika grupe, nedostatak istinskog dijaloga, moglo bi samo da vodi nastavku društvenog razdora i sabotiranju demokratskog razvoja zemlje
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve