Kićo Slabinac iz torbe izvadi singlicu, sa osmehom ju je pokazivao, ali nema gramofona. Od susednog stola usta cura i reče da će ona doneti gramofon pošto stanuje blizu. I stvarno, pre nego smo pojeli ogromnu kolenicu, ona nasred stola postavi stari “suprafon” gramofon sa zvučnikom u poklopcu. I sede sa nama. Tada se desi neobična promocija jedne ploče. Uz treće emitovanje pesme Kiću je pratio čudesan hor beogradskih noćnih ptica
...Petar Peca Popović
Od onih sam što imaju sentimentalna sećanja. Pamtim zimski raspust 1962. godine. Držeći se za metalne rešetke, stajao sam na litici iznad tašmajdanskog osvetljenog klizališta. Sa zvučnika Elvis i “Now or Never” dok sam pogledom tražio jednu GM. Vratila se iz Kanade sa prestižnim “ce-ce” sličugama pa graciozno šarala po ledenoj ploči, a ja promrzlih ruku duboko uzdisao. Iz obližnjeg kafea “Taš” ka januarskom nebu penjao se dim. Unutra su sedeli klizači sa šoljama vrućeg čaja.
Pre nego što se kafe proširio i preimenovao u “Poslednju šansu”, tu su se neko vreme održavale i popodnevne čajanke sa bit grupama. Nisam išao. Moje čajanke su tada bile u “Topčiderskoj noći” ili u “Šest topola”, aneksu beogradskog sajma.
Beogradske kafane su oduvek “krajputaši” varoške, ali i mnogih privatnih istorija. “Poslednja šansa” jeste nezaboravna gradska tačka gde su lenger spuštale noćobdije sa potrebom da uz čašu ili dve sagovornicima još nešto važno dopričaju. “Šansa” predstavlja preteču današnjih after parti klubova, jer se u njoj stavljala tačka na lude i besane provode.
Jedne večeri, u pozno proleće 1972, moj prvi komšija Jelenko Milaković, poznati beogradski bubnjar, pozvao me je da na beogradskom aerodromu sačekamo Kiću Slabinca. Poznati pevač, koji je nekoliko godina ranije sa Jelenkom delio sudbinu cirkuskog muzičara, a posle su zajedno bili deo gradske senzacije u okviru benda “Vizije”, dolazio je sa namerom da novinarima i radio-stanicama podeli primerke nove ploče, nastale po njegovom povratku iz Njujorka. Kao producent emisije “TUP-TUP”, mogao sam biti od koristi.
Bilo kako bilo, Kićo ispred aerodroma reče da ima rezervisan smeštaj u hotelu “Splendid”, a Jelenko upita da li nam se jedu kolenice? Nisam znao šta je to. Slavonac oduševljeno klimnu glavom i mi se ubrzo nađosmo u punoj “Šansi”.
Jedan od pionira jugoslovenskog roka osećao se srećan u noćnom gnezdu dama sumnjivog morala, bogatih i siromašnih glumaca, pesnika, manekenki, pilota, studenata i boema raznih vrsta. Odmah je primetio promene. Nekadašnju furunu zamenila peć na naftu i to je Kiću vratilo na Osijek, Dravu i slavnu “Čađavu mehanu”, o kojoj je često pevao. Karijeru je započeo u originalnoj postavi “Dinamita”, a nakon angažmana po putujućem cirkusu, na izvesno vreme se skrasio u Beogradu. Tu sam ga upoznao kao pevača grupe “Vizije”.
Osim svetskih hitova, zavodio nas je svojom “Plavušom”. I tada je bilo jasno da mu predstoji ozbiljna karijera. Šest godina kasnije doneo je ploču “Zbog jedne divne crne žene” i pričao o njenoj prihvaćenosti u Zagrebu. Iz torbe izvadi singlicu, sa osmehom ju je pokazivao, ali nema gramofona. Od susednog stola usta cura i reče da će ona doneti gramofon pošto stanuje blizu, u ulici Đure Salaja. I stvarno, pre nego što smo pojeli ogromnu kolenicu, ona nasred stola postavi stari “suprafon” gramofon sa zvučnikom u poklopcu. I sede sa nama. Tada se desi neobična promocija jedne ploče. Uz treće emitovanje pesme Kiću je pratio čudesan hor beogradskih noćnih ptica.
Jelenko je umro davno, Kiću odnela godina korone, a ova priča je do sada bila jedna od neispričanih uspomena iz “Šansine” riznice.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
„Političari na vlasti mnogo puta su pokazali potpunu bezosećajnost“, kaže za „Vreme“ psiholog Žarko Trebješanin. Njih štrajkovi glađu Dijane Hrke i Milomira Jaćimovića uopšte ne dotiču
Novi selektor fudbalske reprezentacije Srbije Veljko Paunović pokušaće na Vembliju da spasi što se spasti može. Mnogo je, međutim, važnije šta dolazi posle
Štrajk glađu takođe znači da se nadate da vreme koje protiče povećava pritisak i da će se zlotvori pokajati i iskupiti. Ovo je nenasilni oblik protesta koji ni u čemu ne ugrožava onoga protiv koga je usmeren, osim što apeluje na njegovu savest. I u tome leži velika opasnost štrajkova glađu – da možda pokušavate da utičete na savest tamo gde savesti i samilosti nema... A lako bi se moglo ispostaviti i da ti nemilosrdni što se sada smeju, pevaju i smišljaju politikantske ujdurme u sebi nose neku paklenu prazninu i glad, tako duboku i sveobuhvatnu da je baš ništa, nikakva gramzivost, vlastoljubivost, moć, bogatstvo, slava, nikad neće zasititi
Ukoliko imate trunku ličnog integriteta, lako ćete ugledati samog sebe na kiši u štrajku glađu. Kao što danas za Milomira Jaćimovića nema pravde, zakona i ustavnih prava, sutra ih možda ni za vas neće biti
Nema ničega u ideji Fakulteta srpskih studija što državni univerziteti već ne pokrivaju. „Identitetske discipline“ nisu drugo do košmari proizašli iz falangističkih glava
Ko je od nas ikada pogledao svih 250 imena poslaničkih kandidata na listi za koju želi da glasa? Iako to nigde nije rečeno, jasno je da će studentska lista biti švedski sto. Ako je ikom bitno, moj glas imaju, sve i da mi se 249 imena ne dopadne
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Gde ste, Beograđani? Gde si, generacijo? Kad smo se i gde smo se izgubili? Zalutali. Odustali. Pobogu, ljudi, Beograd je svet. Mi smo svet. Imamo i moć, i brojnost, i pamćenje. Jedino smo bez vere ostali. Bez vere i bez volje. Ne dajmo im jer će nam sve uzeti. Na kraju će i po nas doći. Poslednji nam je čas. Poslednji voz. Poslednja šansa
Te noći pred odlazak u JNA s ekipom sam proveo veče u “Šansi”, potom smo pojeli picu kod Vladimira i zaseli da poduvamo na stepeništu Crkve Svetog Marka. Tu mi se dupe navuklo ‘ladnoće pa sam celu noć proveo povraćajući i s tegobnom mučninom odleteo sutradan za Ljubljanu. Po povratku, zimi bi’ redovno zaseo u “Šansu” s drugaricama sa studija, imali su odlične palačinke s orasima. Neposredno pred rat u delu bašte su otvorili bilijar. Flavio i ja nismo izlazili odatle godinama. Flavio igra dinamično i zvao sam ga Cepačoja. Nije mu se dopalo. Rekô bi mi: “Uki, pa nisam ja Cepačoja!” Te noći, imao sam utisak, trajale su beskrajno, dok se stvarnost oko nas urušavala
Međuvreme
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!