Kićo Slabinac iz torbe izvadi singlicu, sa osmehom ju je pokazivao, ali nema gramofona. Od susednog stola usta cura i reče da će ona doneti gramofon pošto stanuje blizu. I stvarno, pre nego smo pojeli ogromnu kolenicu, ona nasred stola postavi stari “suprafon” gramofon sa zvučnikom u poklopcu. I sede sa nama. Tada se desi neobična promocija jedne ploče. Uz treće emitovanje pesme Kiću je pratio čudesan hor beogradskih noćnih ptica
...Petar Peca Popović
Od onih sam što imaju sentimentalna sećanja. Pamtim zimski raspust 1962. godine. Držeći se za metalne rešetke, stajao sam na litici iznad tašmajdanskog osvetljenog klizališta. Sa zvučnika Elvis i “Now or Never” dok sam pogledom tražio jednu GM. Vratila se iz Kanade sa prestižnim “ce-ce” sličugama pa graciozno šarala po ledenoj ploči, a ja promrzlih ruku duboko uzdisao. Iz obližnjeg kafea “Taš” ka januarskom nebu penjao se dim. Unutra su sedeli klizači sa šoljama vrućeg čaja.
Pre nego što se kafe proširio i preimenovao u “Poslednju šansu”, tu su se neko vreme održavale i popodnevne čajanke sa bit grupama. Nisam išao. Moje čajanke su tada bile u “Topčiderskoj noći” ili u “Šest topola”, aneksu beogradskog sajma.
Beogradske kafane su oduvek “krajputaši” varoške, ali i mnogih privatnih istorija. “Poslednja šansa” jeste nezaboravna gradska tačka gde su lenger spuštale noćobdije sa potrebom da uz čašu ili dve sagovornicima još nešto važno dopričaju. “Šansa” predstavlja preteču današnjih after parti klubova, jer se u njoj stavljala tačka na lude i besane provode.
Jedne večeri, u pozno proleće 1972, moj prvi komšija Jelenko Milaković, poznati beogradski bubnjar, pozvao me je da na beogradskom aerodromu sačekamo Kiću Slabinca. Poznati pevač, koji je nekoliko godina ranije sa Jelenkom delio sudbinu cirkuskog muzičara, a posle su zajedno bili deo gradske senzacije u okviru benda “Vizije”, dolazio je sa namerom da novinarima i radio-stanicama podeli primerke nove ploče, nastale po njegovom povratku iz Njujorka. Kao producent emisije “TUP-TUP”, mogao sam biti od koristi.
Bilo kako bilo, Kićo ispred aerodroma reče da ima rezervisan smeštaj u hotelu “Splendid”, a Jelenko upita da li nam se jedu kolenice? Nisam znao šta je to. Slavonac oduševljeno klimnu glavom i mi se ubrzo nađosmo u punoj “Šansi”.
Jedan od pionira jugoslovenskog roka osećao se srećan u noćnom gnezdu dama sumnjivog morala, bogatih i siromašnih glumaca, pesnika, manekenki, pilota, studenata i boema raznih vrsta. Odmah je primetio promene. Nekadašnju furunu zamenila peć na naftu i to je Kiću vratilo na Osijek, Dravu i slavnu “Čađavu mehanu”, o kojoj je često pevao. Karijeru je započeo u originalnoj postavi “Dinamita”, a nakon angažmana po putujućem cirkusu, na izvesno vreme se skrasio u Beogradu. Tu sam ga upoznao kao pevača grupe “Vizije”.
Osim svetskih hitova, zavodio nas je svojom “Plavušom”. I tada je bilo jasno da mu predstoji ozbiljna karijera. Šest godina kasnije doneo je ploču “Zbog jedne divne crne žene” i pričao o njenoj prihvaćenosti u Zagrebu. Iz torbe izvadi singlicu, sa osmehom ju je pokazivao, ali nema gramofona. Od susednog stola usta cura i reče da će ona doneti gramofon pošto stanuje blizu, u ulici Đure Salaja. I stvarno, pre nego što smo pojeli ogromnu kolenicu, ona nasred stola postavi stari “suprafon” gramofon sa zvučnikom u poklopcu. I sede sa nama. Tada se desi neobična promocija jedne ploče. Uz treće emitovanje pesme Kiću je pratio čudesan hor beogradskih noćnih ptica.
Jelenko je umro davno, Kiću odnela godina korone, a ova priča je do sada bila jedna od neispričanih uspomena iz “Šansine” riznice.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ambasador Rusije u Srbiji Aleksandar Bocan-Harčenko izjavio je da bi eventualna nacionalizacija Naftne industrije Srbije, koja se pominje u kontekstu američkih sankcija, bila u suprotnosti sa međuvladinim sporazumom o energetskoj saradnji Srbije i Rusije iz 2008. godine
Prema izmenama i dopunama Prostornog plana za Beograd na vodi, čiju je izradu odobrila Vlada Srbije, smanjuje se zelena površina zbog novih stanova, kaže Sanja Solarević
Kakav je Vučićev plan za opstanak na vlasti? Zbog čega mu ne može upaliti? Na koji je način Srbija postala međunarodna parija? Kako su studenti prošli sa zastavama kroz narod i postali imuni na napade? Zašto je 2026. izborna godina i početak početka normalizacije Srbije
Dva različita rezultata psiholoških istraživanja kažu: uz upotrebu nagrade postižete ono što ste hteli, a uz upotrebu kazne ne. Dakle, ako hoćete da vaše dete promeni svoje ponašanje, “dajte mu poklon” kad god uradi nešto dobro; ako ga budete kažnjavali za nepoželjno, dogodiće se samo to da će početi da krije od vas šta je uradilo. Drugo, ako neko ima “unutrašnju motivaciju” za bavljenje nekom aktivnošću i počne da dobija previše pohvala ili poklona kao nagradu (“spoljašnju motivaciju”), ovo može početi da umanjuje ili čak potpuno uništiti to inicijalno uživanje i želju da se nečim bavi
Četiri simptoma ukazuju na propadanje režima Aleksandra Vučića. Da se još jednom poslužimo rečima mudrog Etjena de la Bosija: ljudi više ne žele tiranina.
Ništa se ne dešava od onog što Vučić najavljuje, uključujući i obećanje da će dohakati N1 i Novoj S. Zato nemoć i frustraciju krije tvrdnjom da te dve televizije nije zabranio jer mu koristi njihov rad. Jadno, jeftino i prozirno
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Gde ste, Beograđani? Gde si, generacijo? Kad smo se i gde smo se izgubili? Zalutali. Odustali. Pobogu, ljudi, Beograd je svet. Mi smo svet. Imamo i moć, i brojnost, i pamćenje. Jedino smo bez vere ostali. Bez vere i bez volje. Ne dajmo im jer će nam sve uzeti. Na kraju će i po nas doći. Poslednji nam je čas. Poslednji voz. Poslednja šansa
Te noći pred odlazak u JNA s ekipom sam proveo veče u “Šansi”, potom smo pojeli picu kod Vladimira i zaseli da poduvamo na stepeništu Crkve Svetog Marka. Tu mi se dupe navuklo ‘ladnoće pa sam celu noć proveo povraćajući i s tegobnom mučninom odleteo sutradan za Ljubljanu. Po povratku, zimi bi’ redovno zaseo u “Šansu” s drugaricama sa studija, imali su odlične palačinke s orasima. Neposredno pred rat u delu bašte su otvorili bilijar. Flavio i ja nismo izlazili odatle godinama. Flavio igra dinamično i zvao sam ga Cepačoja. Nije mu se dopalo. Rekô bi mi: “Uki, pa nisam ja Cepačoja!” Te noći, imao sam utisak, trajale su beskrajno, dok se stvarnost oko nas urušavala
Međuvreme
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!