Sead Fetahagić (1935-2010)

U Sarajevu je 28. decembra 2010. umro Sead Fetahagić, književnik, novinar, kazališni kritičar, prijatelj.

Objavio je knjige priča „Četvrtak poslije petka“ i „Go čovjek na krečnjaku“, romane „Drugo kraljevstvo smrti“, „Poljubi pa ostavi“, i „Jednog dana jedna žena negdje“, te drame „Velika rasprodaja“ i „Tako je počelo“. Pisao je i u brojnim novinama i časopisima, posljednjih godina u sarajevskom tjedniku „Slobodna Bosna“.

Književna kritika ga ubraja među najvažnije prozne pisce u Bosni i Hercegovini u drugoj polovini 20. stoljeća.

Mi mnogi smo ga u posljednjih 20-ak godina ovog ratnog ludila i opće propasti ubrajali među najdraže prijatelje, od onomad kad smo se još družili i s Izetom Kikom Sarajlićem, sve do posljednjeg viđenja u Sarajevu u jesen 2009. godine. Voljeli su ga u njegovoj Bosni, u Hrvatskoj od Istre do Dalmacije, preko Zagreba i Osijeka, u Beogradu i Novom Sadu.

Bio je pošten i duhovit. Do danas se prepričava epizoda koja se zbivala u Šipovu, odmah poslije rata, na terasi tamošnjeg još devastiranog hotela, u pauzi između dvije sesije na Ljetnoj školi demokracije. Jedna mlada cura je prilično vremena odsjedila na obali jednog od rukavca Plive koji protiče ispod hotela, na što je Sejo – tako smo ga zvali – izjavio: „To – gledanje u vodu – je dobro za budale. Nije da budala postane manja budala, samo joj je lakše“.

Druga epizoda koju ćemo mi mnogi koji smo ga voljeli prepričavati dok nas ima zbiva se u Puli u drugoj polovini 90-ih, onomad kad je Rambo Amadeus održao prvi koncert nekoga „s druge strane“ i kad su Mirjana i Igor Galo skupili nas stotinjak sa svih naših ex-yu meridijana. Nije se to dopalo nekoj dvojici patriotski „napaljenih“, koje je potom nakon nekog vremena „pripitomila“ Gordana Suša; i na Rambov koncert su poslije toga išli s nama. Sejo je sve to promatrao, potom prespavao i idućega dana, nekako iza ručka, sasvim ozbiljno rekao Gordani: „Ti si u pravu, treba pričati s budalama. Ali – ja neću“.

U Sarajevu 2009. nam je obećao da ćemo se uskoro vidjeti u Beogradu i to je jedino obećanje koje za sve godine prijateljstva nije ispunio. Voljela bih misliti da tamo gdje je otišao sjedi s Kikom Sarajlićem, da pijuckaju vino i sjećaju se nas, koji za njima tugujemo.