Bez zapošljavanja nema potpune integracije

Imovina u BiH je gotovo stoprocentno vraćena predratnim vlasnicima, saglasni su sagovornici „Vremena“. Ipak, veoma teška ekonomska situacija i manjak radnih mesta umnogome otežavaju život svih građana BiH, pa tako i povratnika, uprkos, kako kažu Mario Nenadić, pomoćnik ministra za ljudska prava i izbeglice BiH i Drago Vuleta, pomoćnik ministra za izbeglice i raseljena lica Republike Srpske, ogromnoj pomoći međunarodne zajednice i ulaganjima države, odnosno entiteta.

„VREME“: Kako komentarišete proces povratka u odnosu na ukupan broj izbeglica i raseljenih lica u BiH?

Mario Nenadić: U periodu od 1992 do 1995. godine svoje domove u BiH napustilo je približno 2,2 miliona ljudi, što čini više od polovine prijeratnog domicilnog stanovništva prema popisu stanovništva iz 1991. godine. Oko 1,2 miliona osoba je zatražilo izbjegličku zaštitu u više od 100 zemalja širom svijeta, a zemlje regiona prihvatile su oko 40 odsto od ukupnog broja izbjeglica iz BiH. Istovremeno, gotovo milion osoba je interno raseljeno u BiH. Osim demografskih razaranja, oko 460.000 stambenih jedinica, što je gotovo polovina ukupnog stambenog fonda u Bosni i Hercegovini iz 1991. godine, bilo je djelomično ili potpuno uništeno. Od ovog broja, gotovo 80 odsto stambenih jedinica bilo je ili potpuno razoreno ili teško oštećeno. Povratak u BiH otpočeo je odmah po okončanju sukoba. Do sada je evidentirano oko milion povratnika u BiH, od kojih gotovo polovina tzv. „manjinskih“. Od ukupno 1.050.000 evidentiranih povrataka, oko 600.000 ili 67 odsto odnosi se na povratak raseljenih osoba, a preostalih oko 450.000 ili 43 odsto na povratak izbjeglica. Oko 220.000 imovina vraćeno je svojim prijeratnim vlasnicima i nositeljima stanarskih prava, što čini stopu provedbe imovinskih zakona od 99,9 odsto u BiH, po čemu smo jedinstven pozitivan primjer u sličnim konfliktnim situacijama.

Drago Vuleta: Ako kroz statističke brojke govorimo o povratku, onda se ne može reći da je on uspješan, budući da je po zvaničnim podacima UNHCR-a za Bosnu i Hercegovinu ukupan broj povrataka u Republiku Srpsku 267.807. Međutim, mi smo sigurni da je taj broj znatno veći jer mnogi od povratnika nisu zvanično evidentirani. Sigurno je to da je Republika Srpska izvršila povrat imovine i stanarskih prava izbjeglim i raseljenim licima u 99,9 odsto slučajeva, a od toga je oko 100.000 uslovnih stambenih jedinica, te da je u međuvremenu obnovljeno još 72.000 stambenih jedinica. Iz toga proizlazi da se moglo vratiti preko 170.000 porodica, odnosno oko 600.000 lica.

A ako govorimo o ukupnom broju izbjeglica koje su bile u Republici Srpskoj, a uglavnom se radilo o izbjeglicama iz Republike Hrvatske, njih je u momentu egzodusa bilo preko 60.000, a po zvaničnim podacima iz 2000. godine takvih lica je ostalo u Republici Srpskoj 25.000. Ostali su uglavnom otišli u Republiku Srbiju. Trenutno je u Republici Srpskoj 8600 izbjeglica.

Koji su današnji problemi povratnika?

Mario Nenadić: Danas, gotovo dvije decenije od potpisivanja mirovnog sporazuma, oko polovine od procjenjenog broja izbjeglih i raseljenih osoba u BiH još uvijek je izvan svojih predratnih domova i preostali su brojni izazovi na planu osiguranja pristupa pravima zagarantiranim Aneksom 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma (DMS). Budući da stvarne potrebe izbjeglica, raseljenih osoba i povratnika u BiH uveliko premašuju dostupnu pomoć, ta ogromna disproporcija potreba i mogućnosti i dalje ostaje jedan od najznačajnijih problema pri planiranju i realiziranju ciljeva iz Aneksa 7.

Najveći broj izbjeglih i raseljenih osoba i dalje se ne mogu vratiti zato što njihova prijeratna imovina još nije obnovljena ili zato što u njihovim mjestima povratka teren nije očišćen od mina, nema osnovne infrastukture, oskudne su mogućnosti za zapošljavanje. Mnogobrojne osobe koje prije rata nisu posjedovale nikakvu imovinu, nisu ni imale priliku da iskoriste neki projekt koji bi njima i njihovim obiteljima omogućio iznalaženje trajnog rješenja kroz rekonstrukciju, mjere održivosti i drugo. Istovremeno, mnogobrojni povratnici koji su se do sada vratili, suočavaju se sa teškom socijalnom situacijom koja ugrožava mogućnost njihovog opstanka u mjestima povratka. Ekonomske prilike su i dalje vrlo oskudne, često nedostaje infrastruktura, uključujući električnu energiju, a ograničen je i pristup pravima i uslugama kao što su zdravstvena zaštita, školstvo, socijalna zaštita i penzije. U nekim slučajevima, primarnu poteškoću povratku predstavlja izmijenjeno socijalno okružje u kome se nalaze povratnici i raseljeni, naročito mladi koji tragaju za mogućnostima za višim obrazovanjem i upošljavanjem. Poteškoću predstavlja i otežana mogućnost zadržavanja stečenih prava u mjestima raseljenja, uključujući i prava koja se ne mogu prenijeti po povratku, a stečena su u zemljama privremenog prihvata i zaštite.

Drago Vuleta: Problemi povratnika u Republici Srpskoj, kao i u cijeloj Bosni i Hercegovini, manje-više su isti i preklapaju se sa problemima domicilnog stanovništva, a to je uglavnom egzistencijalno pitanje, odnosno nedostatak radnih mjesta. Kada su u pitanju bezbjednosni i politički razlozi koji su nekad predstavljali problem za povratnike, toga više nema.

Na koji način je povratak sproveden? Da li je bilo državne ili pomoći lokalne samouprave, i koliko je sredstava ukupno utrošeno? Koliku ulogu su igrale donacije i druga strana pomoć?

Mario Nenadić

Mario Nenadić: Osnovna vodilja u provedbi procesa povratka u BiH je Aneks 7 (Sporazum o izbjeglicama i raseljenim osobama) Dejtonskog mirovnog sporazuma (Aneks 7 DMS).

Svi propisi i dokumenti važni za rješavanje problema raseljenih i izbjeglih osoba temelje se na Aneksu 7 DMS. U periodu od potpisivanja Dejtonskog sporazuma do 2002. godine, proces je vodila međunarodna zajednica u BiH, a nakon toga izvršen je prenos odgovornosti sa međunarodne zajednice na institucije u BiH. Nakon Dejtonskog sporazuma, ponovno je izgrađeno, odnosno obnovljeno više od 330.000 stambenih jedinica. Nema preciznih podataka o tome kolika su ulaganja međunarodne zajednice za potrebe Aneksa 7 DMS, iako se radi o ogromnim iznosima, jer je urađen ogroman posao u vrijeme dok je međunarodna zajednica upravljala procesom obnove u BiH.

U periodu od kada je nadležnost za ova pitanja prenesena na vlasti u BiH, dužni smo voditi naše evidencije i znamo da je u sektor povratka u BiH uloženo gotovo milijardu KM, od čega je oko 400 miliona KM investirano u stambenu obnovu, a više od 500 miliona KM uloženo je u komplementarne mjere održivosti. Domaća proračunska izdvajanja danas premašuju međunarodno finansiranje i u stalnom su porastu.

Drago Vuleta: Povratak u Bosnu i Hercegovinu, kao i povratak iz entiteta u entitet, sproveden je primjenom imovinskih zakona po kojima je izvršen povrat imovine i stanarskih prava tako da je na taj način omogućeno svima, po principu dobrovoljnosti, da odlučuju o izboru mjesta življenja i da slobodno raspolažu svojom imovinom. Naravno da je u svemu tome bilo, i sada ima, pomoći od nadležnih institucija. Kada je u pitanju Republika Srpska, tu pomoć obezbjeđuje Vlada Republike Srpske preko resornog Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica. Primjera radi, u periodu 2001–2013. godine za te namjene izdvojeno je 232.682.184 KM.

Ovdje želimo naglasiti da od 2006. godine imamo posebna grant sredstva za pomoć održivom povratku i od tada do danas realizovali smo oko 2000 projekata a uglavnom se radilo o pomoći malim preduzećima, obnovi infrastrukturnih, kulturnih, vjerskih objekata, pomoći u nabavci poljoprivredne mehanizacije, te podršci projektima u zanatstvu i poljoprivredi.

Naravno da je bilo i donacija i pomoći međunarodne zajednice, pa evo i danas smo svjedoci Regionalnog stambenog programa, gdje je obezbijeđen dio donatorskih sredstava za iznalaženje trajnih stambenih rješenja u četiri partnerske zemlje u regionu – Bosni i Hercegovini, Republici Srbiji, Republici Hrvatskoj i Crnoj Gori.

Kako su rešavani problemi očuvanja multietničnosti sredina?

Mario Nenadić: Svaki ozbiljan projekat u BiH mora sadržavati u svojoj osnovi ono što je temeljno načelo i dio je ustavnih rješenja BiH i entiteta, a to je konstitutivnost sva tri naroda, kao i briga o manjinama. Time su se rukovodili i implementatori projekata u BiH, a to je omogućilo da se veliki broj osoba vrati na svoje prijeratne adrese. Sa druge strane, mora se voditi računa i o drugim pravima iz Aneksa 7 DMS, a to je pravo na izbor mjesta stanovanja i pravo na naknadu štete za imovinu koja se ne može vratiti raseljenim osobama i izbjeglicama. Puno je više urađeno na planu povratka nego na planu pomoći za lokalno integriranje, tj. izbora drugog mjesta stanovanja. Uglavnom su se ova dva prava iz Aneksa 7 DMS – izbor mjesta življenja i naknada štete za imovinu koja se ne može vratiti – rješavala kroz obnovu imovine, nakon čega je ostavljena sloboda raspolaganja tako obnovljenom imovinom. Nešto veće intervencije za ova dva pitanja desile su se na planu izgradnje i obnove komunalne i socijalne infrastrukture na mjestima gdje su se nastanile raseljene osobe nakon završetka ratnih sukoba u BiH. Vratili smo i stanarska prava tj. stanove svima koji su ih potraživali do određenog roka u skladu sa važećim propisima.

Drago Vuleta

Drago Vuleta: Republika Srpska se od samog starta u sprovođenju Aneksa 7 DMS jasno opredijelila za princip dobrovoljnosti, svim izbjeglim i raseljenim licima vratila je njihovu imovinu i stanarska prava, i oni koji su se željeli vratiti ponovo su u multietničkim sredinama, kao što je to bilo i prije izbijanja sukoba na ovim prostorima. Naravno da to nije u onom omjeru kakav je bio po popisu stanovništva iz 1991. godine, ali multietničnost je u tim sredinama vidljiva. Ustavom Republike Srpske propisano je da u izvršnoj, sudskoj i zakonodavnoj vlasti moraju biti zastupljeni predstavnici sva tri konstitutivna naroda u omjeru popisa iz 1991. godine.

Koliko je za ovu temu značajan međunarodni faktor koji je prisutan u BiH od Dejtona?

Mario Nenadić: Izuzetno je velika uloga institucija međunarodne zajednice u BiH u uspostavi mira i obnovi zemlje, povratku izbjeglica i raseljenih osoba. Puno su radili i uradili ne samo na financiranju procesa obnove i povratka, nego i kasnije, pa i danas, na upornom traganju za odgovarajućim rješenjima i na podršci nadležnim institucijama. Sa druge strane, postoje i područja djelovanja gdje su nadležnosti već odavno, u suštinskom smislu, morale biti prenesene na institucije vlasti u BiH, ali radimo aktivno na tim pitanjima i nadamo se da ćemo uskoro moći u punoj mjeri, u skladu sa ustavnim i zakonskim rješenjima, biti nadležni za pojedina pitanja, a time i preuzeti punu odgovornost za njih.

Drago Vuleta: Ovdje se mora istaći nesporna činjenica: da nije bilo međunarodne zajednice, nametanja imovinskih i drugih zakonskih rješenja, koja je bilo bolno sprovoditi, ovaj proces ne bi bio uspješno završen kad je u pitanju implementacija Aneksa 7 DMS i to onog dijela koji se odnosio na stvaranje uslova za nesmetan povratak izbjeglih i raseljenih lica i povrat njihove imovine.

Da li se radilo na integraciji/pomirenju nakon povratka? Možete li da navedete neke primere procesa integracija?

Mario Nenadić: Na integriranim projektima radimo svakodnevno i takvi su projekti već dali sjajne rezultate na mnogim mjestima u BiH. Uz sve postojeće teškoće, bezbroj je projekata koji su omogućili povratak velikog broja osoba, njihovu dobru reintegraciju u mjestima povratka.

Implementiranje revidirane Strategije za provedbu Aneksa 7 DMS zahtijeva jedan inkluzivan, konsultativan pristup svih nadležnih domaćih i međunarodnih aktera ovom važnom pitanju. U tom pravcu, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice svakodnevno koordinira aktivnosti sa svim zainteresiranim stranama, a naročito sa nadležnim entitetskim ministarstvima za izbjeglice i raseljene osobe, te predstavnicima civilnog društva, kako bi se omogućio participativan pristup izbjeglica i raseljenih osoba, uključujući i međunarodne agencije i donatore.

Do sada nije dovoljno pažnje posvećeno financiranju integriranih i sveobuhvatnih projekata, a strukturni pristup, uključujući definiranje odnosa između države, entiteta/kantona i opštinskih službi odgovornih za pitanja pristupa pravima, još nije na odgovarajući način razvijen i nesumnjivo je, uz trajna rješenja u pogledu stambenog zbrinjavanja, naročito važna podrška kod zapošljavanja u svrhu stvaranja prihoda, kao i osiguranje nesmetanog pristupa obrazovanju, zdravstvu, penzionoj i socijalnoj zaštiti.

Drago Vuleta: Proces integracije je danas, moglo bi se reći, osnovna zadaća kojom se bavi Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica RS, kako integracijom, odnosno reintegracijom, svih onih koji su se vratili tako i integracijom izbjeglica i raseljenih lica koji žele ostati u sadašnjem mjestu boravišta. Ovdje želimo naglasiti da nema rješenja kompletnog izbjegličko-raseljeničkog pitanja bez ravnomjernog i paralelnog rješavanja izbjeglica i raseljenih lica kroz sve one opcije koje su predviđene Dejtonskim mirovnim sporazumom, a to su povratak i obnova imovine, slobodan izbor mjesta življenja, te nadoknada za imovinu koja ne može biti vraćena. Mnogo je primjera u procesu integracija gdje su realizovani mnogi projekti, a za čiju realizaciju je bio uslov da se pored domicilnih lica obavezno zaposle i povratnici.